AbrašRadio

Novi medij za bolje društvo

Hemisferalnost pjesništva Anđele Pendić

Hemisferalnost pjesništva Anđele Pendić

Autoričina fascinacija pokretnim slikama, opservacijska izoštrenost, atmosferičnost, lirizam, rafinman ukusa i prepoznavanje te uvrštavanje tradicije simbolizma i nadrealizma (u rukopisima u nastajanju), iako još pod ključem hermetike, odrednice su koje najavljuju zanimljiv i uzbudljiv početak novoga, a otprije prepoznatog pjesničkoga glasa regionalne pjesničke scene.

image 75 Hemisferalnost pjesništva Anđele Pendić
Anđela Pendić

Odlučite li intenzivnije pratiti stvaralačko djelovanje mlade beogradske pjesnikinje Anđele Pendić (a cilj ovoga nadasve kratkoga uvoda je nagovoriti vas na to), zapazit ćete kako se autorica u svojemu pjesništvu uglavnom zaokuplja simbolima te sastavljanjem i rastavljanjem istih. Njezinim apstraktnim pjesništvom gospodari apstrahirani mitološki bijeli grad vrtova, hramova, kapija i trgova kojima ne uspijevamo odrediti stvarne geografske koordinate – to je grad s izlazom na more, ujedno i zbijen negdje duboko u unutrašnjosti, izložen koliko i skriven, doduše, sav u odsutnostima poznatih toponima, na tragu parajanovskih filmskih misterija.

Na mjestima čije koordinate podešava i osmišljava pjesnički subjekt (a ponekad se, sasvim očekivano u njezinom slučaju, događa i obratno) svjedočimo velikim izmjenama svjetlosti (oganj, vatra, izlasci i zalasci sunca) i svjetlosnih predmeta (vaze, sunčanici, stakla, prozori), izvrgnutih autoričinim semantičkim pretvorbama.

“Beleg”, “Oganj”, “Telo svetlosti” zbirke su koje svojom apstraktnošću najavljuju tihu, ali uvijek dijalošku konkretnost unutrašnjih zbivanja. Autoričina fascinacija pokretnim slikama, opservacijska izoštrenost, atmosferičnost, lirizam, rafinman ukusa i prepoznavanje te uvrštavanje tradicije simbolizma i nadrealizma (u rukopisima u nastajanju), iako još pod ključem hermetike, odrednice su koje najavljuju zanimljiv i uzbudljiv početak novoga, a otprije prepoznatog pjesničkoga glasa regionalne pjesničke scene.

Izbor iz nadolazeće zbirke “Telo svetlosti” :

U voćnjacima

Nepromenjena ostaje reč

iako je prilagođavamo imenima ptica, riba –

svaka je kao svoje prepoznala

saučestvovanje u našoj bolnoj radosti.

Preobraženim čulima shvatamo voćnjake

(živimo) i njihov govor:

“pre nas su ovde bili ponori kao uslov odjeka

posle nas glasovi čoveka

kao njihovo opravdanje,

sada smo zajedno, unapred čujemo

njihov plač i naknadno obnavljamo izbor ognja.”

Ne plašimo se razdoblja tišine,

cela tvar ćuti jer priprema vaskrsenje,

naslućujemo je na kori i po njenom obrascu

svest o smrti preobražavamo

u nagost pred Suncem.

Čuvamo pokrete − i nestajemo,

ne pamtimo uvek sva značenja

vezana za cvet –

a ipak ga slavimo kao otkriće.

Nikada ne napuštamo ove obale

neko drugi među rasuta stabla unosi duh voćnjaka,

sakuplja plodove:

zrna nara rasuta

po prividnoj cikličnosti vremena

višeznačna

u svom odnosu sa tvorevinom,

jednoznačna u svojoj

boji krvi.

Na kopnu

Boja kamena objavljuje sadašnjost ljubavi

boja drveća njeno istovremeno postojanje u volim

i voleću –

u tome se sastoji njeno strpljenje

njen strašni sud. Odlazimo,

u nasleđe nam ostavlja previše plavetnila.

Ipak, neću se plašiti

šta ću osećati sutra

kad umesto linije dlanova

zateknem udoline, volju talasa.

Svetlost dolaska i svetlost odlaska

obrazuju mreže,

one padaju meko

preko stena-ćutanja i krošnji-uteha

a ostavljaju duboke ureze na koži

onih koji kreću u sretanje

koji raščlanjavaju svetlost na boje

u potrazi za njenim poreklom

i govore: sve nam je potrebnije

i sve bolnije

nebo.

Zajednička reč

A onda smo kretanje vremena

preuzeli na sebe

i začudili se, bili

čisti, zadivljeni svojom bojom,

materijalnošću svoje boje

radovali smo se što ju je otkrila

tobom-svetlost;

prestali smo da se pravdamo svojim granicama

i objavili smo prostor između nas – nama

znajući da smo spaseni jer dugujemo jedno drugo

istom imenu.

Stajali smo pred svetom

iskreno,

nije nam bilo važno čega su pune ruke

a čega glasovi

jer ionako ništa nije bilo naše:

sunce je menjalo svoj govor

da bismo mi imali šta da kažemo jedno drugom

i kretali smo se

jer je vazDuh disao-hteo.

Govorim, sunce daje govor,

grlim te, vazduh stvara tvoje pokrete.

I postajemo kao rastinje netaknuti –

ne moramo skupljati snagu kao ljudi

prepuni želja, neka sila izvan nas

nas uspravlja.

Ničemu slični − nismo zgureni u naporu

da se otvorimo što pre

niti u strahu da se nikad nećemo

dovoljno ispuniti sveta.

Negujemo prozračnost dana i njegovu gustinu

kao telo koje saznaje sebe

nakon što sazna čiji je deo,

kao rane tako vaskrslog tela.

Poslušaj:

OKC Abrašević 2022 | Newsphere by AF themes.