Bez obzira šta se desi sljedeće, virus će nastaviti kružiti svijetom.
Od koronavirusa koji uzrokuje COVID-19 oboljelo je preko 16.5 milijuna ljudi na šest kontinenata. Divlja u zemljama koje virus nisu nikad obuzdale. Ponovno raste u mnogima koje jesu. Ako je bilo vrijeme kad je ovaj koronavirus mogao biti obuzdan, to vrijeme je vjerojatno prošlo. Jedan ishod se sad čini gotovo sigurnim: Ovaj virus neće nikada nestati.
Koronavirus se prosto previše proširio i prelako se prenosi. Najvjerojatniji scenarij, kako kažu eksperti, taj je da će pandemija okončati u jednom trenutku – kad dovoljno ljudi bude ili zaraženo ili vakcinisano – ali će virus nastaviti cirkulirati svijetom na nižem stupnju. Slučajevi će se s vremenom pojavljivati i nestajati. Epidemije će izbijati tu i tamo. Čak i kad se pojavi mnogo iščekivana vakcina, izgledno je da će samo potisnuti, ali ne i potpuno istrijebiti virus. (Konteksta radi, uzmimo u obzir vakcine koje postoje za desetke ljudskih virusa, a samo je jedan, male boginje, bio iskorijenjen s planete, za što je bilo potrebno 15 godina velike globalne koordinacije.) S ovim virusom ćemo vjerojatno živjeti ostatak svojih života.
Zimus su službenici javnog zdravstva bili više optimistični oko SARS-CoV-2, koronavirusa koji uzrokuje COVID-19. SARS, blizak srodnik koronavirusa, pojavio se kasne 2002. godine, zarazivši preko 8000 ljudi, ali je bio suzbijen kroz intenzivnu izolaciju, praćenje kontakata i karantenu. Virus je iz čovjeka nestao do 2004. godine. No SARS i SARS-CoV-2 razlikuju se u suštinskoj stvari: novi virus se širi mnogo lakše – i u mnogim slučajevima asimptomatično. Strategije koje su uspjele sa SARS-om su manje učinkovite kad ljudi koji prenose COVID-19 nisu ni svjesni da su zaraženi. ”Teško da je moguće da ćemo biti u mogućnosti proglasiti pobjedu kao nad SARS-om’‘, tvrdi Stephen Morse, epidemiolog pri Univerzitetu Columbia.
Ako je tako, kako onda izgleda COVID-19 budućnost? To će ovisiti, kaže Yonatan Grad, od snage i trajanja imuniteta na virus. Grad, istraživač zaraznih bolesti pri Harvardu, i njegov kolega modelirali su nekoliko mogućih putanja. Ako imunitet bude trajao samo par mjeseci, moguća je velika pandemija praćena manjim epidemijama svake godine. Ako imunitet bude trajao do dvije godine, COVID-19 bi se mogao pojavljivati svake druge godine.
U ovom trenutku je nejasno koliko traje imunitet na COVID-19; virus jednostavno nije inficirao ljude dovoljno dugo da bismo znali. No srodni koronavirusi su razumne tačke poređenja. Kod SARS-a, antitijela – koja su jedna komponenta imuniteta – nestaju nakon dvije godine. Antitijela nekolicine drugih koronavirusa koji uzrokuju obične prehlade blijede za samo godinu dana. ”Što brže nestaje zaštite, to je teže bilo kojem projektu da krene prema istrijebljenju,” kaže Grad.
Ovo ima implikacije i po vakcinu. Umjesto da se radi o jednokratnoj, COVID-19 vakcina, nakon što se pojavi, mogla bi iziskivati revakcinaciju, kako bi se imunitet zadržao duže vremena. Možda će biti potrebna svake ili svake druge godine, nešto poput cjepiva za gripu.
Čak i kad bi virus nekako bio eliminiran iz ljudske populacije, mogao bi nastaviti kružiti među životinjama – i potom ponovno prijeći na čovjeka. SARS CoV-2 najvjerojatnije je potekao kao virus šišimiša, s još uvijek neidentificiranom životinjom kao mogućim posrednim domaćinom, a koja bi mogla nastaviti biti rezervoar za virus. (SARS je također potekao od šišmiša, s mačkolikom palminom cibetkom kao posrednim domaćinom – što je dovelo do toga da su vlasti naređivale ubijanja hiljada cibetki.) Timothy Sheahan, virolog pri Univerzitetu Sjeverne Karoline u Chapel Hillu pita se, ako je SARS-CoV2 toliko raširen po svijetu, mogu li ljudi inficirati druge vrste, stvarajući tako nove životinjske rezervoare. ”Kako znati dosege širenja virusa van ljudske populacije i kod divljih i domaćih životinja?’ Do sada su, čini se, tigrovi u zoološkom vrtu u Bronxu i kune na nizozemskim farmama dobile COVID-19 od ljudi i, u slučaju kuna, opet prenijele virus na ljude koji rade na farmi.
Postojanje životinjskih rezervoara koji mogu nastaviti ponovo inficirati ljude je također razlog zašto naučnici ne govore o ‘istrijebljenju’ ovih virusa. Ebola virus, primjerice, vjerojatno dolazi od šišimiša. Iako je prenos ebole s čovjeka na čovjeka u Zapadnoj Africi 2016. godine naposljetku prestao, virus je svejedno bio negdje na zemlji i još uvijek je mogao zaraziti ljude ako bi pronašao pravog domaćina. I doista, 2018. godine ebola je ponovno izbila u Demokratskoj Republici Kongo. Ebola može biti obuzdana praćenjem kontakata, izolacijom i novom vakcinom, ali ne može biti ‘istrijebljena‘. Niko nije u potpunosti siguran zašto se SARS nije ponovno pojavio iz životinjskog rezervoara, ali ovaj koronavirus bi mogao slijediti drugačiji obrazac.
U najboljem slučaju, vakcina i bolji tretmani mogli bi otupiti težinu COVID-19, činjeći ga manje opasnom i manje razornom bolešću. S vremenom, SARS-CoV2 postao bi samo još jedan sezonski respiratorni virus, kao ostala četiri koronavirusa koja uzrokuju poveći razmjer običnih prehlada: 229E, OC43 i HKU1. Ovi koronavirusi prehlade su toliko uobičajeni da smo ih u neka doba vjerojatno imali svi, možda i više puta. Mogu uzrokovati ozbiljne epidemije, posebno kod starijih, ali su obično dovoljno blagi da ih se ni ne primijeti. Jedan ishod je da SARS-CoV2 postane peti koronavirus koji regularno cirkulira među ljudima.
Ustvari, virolozi se pitaju da li su koronavirusi obične prehlade također počeli pandemično, prije nego su se skrasili kao rutinski virusi. 2005. godine biolozi iz Belgije proučavali su mutacije koronavirusa prehlade OC43 koji je navjerojatnije evoluirao iz blisko srodnog koronavirusa koji pogađa krave. Kako se genetske mutacije akumuliraju otprilike regularnom stopom, istraživači su mogli datirati prelazak s krave na čovjeka u kasnim 1800.-im. Nekad u to vrijeme, visoko zarazna respiratorna bolest ubijala je krave, a još interesantnije, 1889. ljudska pandemija počela je ubijati ljude diljem svijeta. Stariji ljudi su bili najpodložniji. Ova bolest, koja je uzrokovala ‘slabost, visoku temperaturu i izražene simptome centralnog živčanog sustava’, bila je, sudeći prema antitijelima pronađenim pola stoljeća kasnije, povezana s influencom. No, iz uzoraka tkiva uzrok nije nikad definitivno potvrđen.
Je li to mogao biti koronavirus koji je prešao s krave na čovjeka? Sve to je spekulativno, a moguće poveznice između ostala tri koronavirusa prehlade i ranijih pandemija su još manje jasne, tvrdi Burtram Fielding, istraživač koronavirusa pri Univerzitetu Western Cape. ‘No, ne bih bio iznenađen.’, kaže. ‘Ovo bi također bile dobre vijesti, jer bi to sugeriralo da bi COVID-19 s vremenom mogao postati manje smrtonosan, praveći tranziciju s pandemije na običnu prehladu.’
Kod virusa postoji opće balansiranje između toga koliko je zarazan i koliko je smrtonosan. SARS i SARS-CoV2 su ilustrativne tačke poredbe: Raniji virus ubio je veći razmjer pacijenata, ali se nije širio tako lako. Želja virusa u konačnici jeste da se nastavi širiti, što je mnogo lakše sa živim, hodajućim domaćinom nego s mrtvim. ‘Na širem planu, znate, mrtav domaćin virusu nije od koristi,’, tvrdi Vineet Menachery, istraživač koronavirusa pri medicinskom odjelu Univerziteta Texas. Ostala četiri koronavirusa su možda manje smrtonosna jer smo ih svi iskusili kao djeca, a čak iako naš imunitet ne spriječava da ih dobijemo opet, još uvijek može spriječiti drastično oboljenje. Sve ovo, zajedno s imunitetom od vakcine, znači da bi COVID-19 na duže staze mogao postati znatno manje razoran.
Influenca bi mogla biti još jedna korisna tačka poredbe. ‘Gripa’ nije jedan virus nego ustvari nekoliko različitih vrsta koje kruže sezonski. Nakon pandemija, poput one H1N1 2009. godine, poznatije kao svinjska gripa, nije slučaj da pandemijska vrsta prosto nestane. Ustvari se pretvara u vrstu sezonske gripe koja kruži čitave godine, a vrhunac doseže na zimu. Potomak pandemijske vrste H1N1 iz 2009. godine danas je još uvijek sezonska gripa. Sezonski vrhunci ne dosežu pandemijske razmjere zbog nastalog imuniteta kod populacije. S vremenom, pojavljuje se nova vrsta na koju ljudi nemaju imunitet i izaziva novu pandemiju, a potom postane nova dominantna pandemijska vrsta.
Tako bi dugoročne prilike COVID-19 mogle ponuditi nešto nade za povratak u normalu. ‘Mislim da je ovaj virus s nama u budućnosti’, kaže Ruth Karron, istraživačica vakcine pri Univerzitetu Johns Hopkins. ‘Ali na isti način je s nama i influenca, a gripa dobrim dijelom ne zatvara naša društva. Kontroliramo je.’
Sarah Zhang, theatlantic.com (4/8/2020)