AbrašRadio

Novi medij za bolje društvo

Ciklus pjesama Minje Pješčić (Mostovi Hercegovine 2.0)

Ciklus pjesama prati trilogiju istraživačkih radova autorice:
Prije natpisa bio je čovjek: Esad Čerkić
Grčko groblje na Ravnom (Grgureve ili Grgurske bare)
Jedan kamen, jedna priča: Kula u Berušici

3 - kula 8 cobanica AbrašRadio Mostovi Hercegovine OKC Abrašević Minja Pješčić
Ilustracija: Minja Pješčić


UVIJEK SE PITAM

Misleći o Esadu
uvijek se pitam
Kako je bilo
umirati
sa sedamnaest
te rosne zore
u Zagrebu
septembra ‘44.
gledati
u streljački vod
oružje smrti
upereno
u sebe
gledati
u bezdan
kako je bilo
život dati
za osjećaj pravde
za raju
za Mostar
onaj grad što će biti
makar i na kratko
i to baš onda kad ti se
živi
da li su noge zaklecale
oči trepnule
da li su misli odlutale
preletjele
na tren
do majke, do oca,
do dubina Neretve
do škole
omiljenog sokaka
krpenjače
da l’ je
duša osjetila
bol
koja će obuzeti roditelje
Uvijek se pitam
kako je bilo udahnuti
posljednji put
i da li se pred smrt misli o životu
ili smrti
Uvijek se pitam
da li su ti oči
ostale otvorene
šta su tada još vidjele
nevjericu
ili neizbježno
da l’ ti je bilo žao
insana
onog što je k’o
‘tica
sebe ili dželata
i što taj jedan
život
što je čovjeku dan
tebi prođe
kao tren
uvijek se pitam
kako je bilo
ležati
mrtav
krvave košulje
tijelo na tijelu
u jami Dotrščine
dostojanstva ipak
netaknutog
neokrnjenog
cjelovitog…
Uvijek se pitam



VITEZ I VJETAR

vjetar
oštar kao mač
uklesan na mom
kamu
ko će prevagnuti
ko će koga
brusiti
na putu do
vječnosti
moja viteška oštrica
sijeći tebe
ili ti
tupiti
brisati
moj bilig
moju oštricu
vrijeme i
vječnost – na tvojoj strani


NIJEMA MOLBA

prije kamena sam bio
čovik
najbolji muž
u svoje
vrime
bih
na svojoj
na baštini
pored puta
poleg
volih
kao i vi
danas
ovaj život
ovaj dan
ovu zemlju
sa svimi seli i zaseoci
i s ljudmi
i s mejami
i pravinami
i s vodami
i s pašami
i drvmi
i grmljem
sel i zaseokov
rečenih
molju vi se
veli ljudi
ne hodite pokraj mene
kao da me
nema


PLEME STARIH VLAHA

Pleme starih Vlaha
u brdima
iznad Dubrovnika
na jugu
zemlje hercegove
Što voljaše svoje
konje
što živješe
slobodno
u katunima
pod nebesima
koja sve znaju
i ništa ne praštaju
što čuvaše svoja
stada
od gladnih vukova
i tkaše svoje snove
srebrnim
nitima
na košulji
tvorci
bijelog sira
mekog kao duša
neobičnih imena
Bile
Bul
Brajan
Dakota
Ðon
Rajan
kao da su bili sa Divljeg Zapada
gdje nestadoste
kad se stopiste u
javu
A opet
znam
da ste živi
i da
postojite
u kamenu
povjetarcu
sjeni
u svima
nama
meni


MI U SREDNJEM VIJEKU

da nas neko smjesti u kasni srednji vijek
u onu zemlju kad bješe
prkosna i snena
mene bi zvali Minja Tihomirovica
po tebi, mom uzmožnom mužu,
(kao što su i mājku moju,
vijekovima kasnije,
zvali Ibrahinica)
ti bi nosio prezime Savić
po ocu
jer tad još ne bješe prezimena
tek očevih jednokratnih imena
bila bih majka i kućnica
i podružije tvoje drago
ti bi bio
možda katunar
ili ponosnik
a možda trgovac
ili drumski razbojnik
vezivao bi pās oko struka
u tom pāsu sav naš život
ja bih sebi tkala haljine
od cvijetja plela vijence
kad nam zatreba i čarape
možda bismo živjeli
daleko u brdu u katunu
pravili sir i tjerali vukove
a možda u nekom poznatijem gradu
Drijevima, Ljubomiru, Trebinju
Stjepangradu
Sokolu, Gacku il’ Nevesinju
ili možda mnogo dalje
Foči, Goraždu, Šćepan Polju
a kad ne bismo
strepili od kuge, suše
ili rata
ljudokradica
po svemu sudeći i Turaka
plesali bismo u kolu
gledali viteške turnire
jahali na konju
jeli grozje
pili vino
brali cvijetje
bili bismo tek dvije od duša
četrdeset hiljada
što nastanjivahu Hum tada



PORUKA

U mom porodičnom stablu
skoro sve sama muška imena
i tek pokoja žena.

pa sad
sa daljine vijekova
i ja hoću reći

pramajkama svojim poručiti

da znam

da ste postojale

same kraj drveta rađale
brižne njivu obrađivale
na ognjištu vatru održavale
sa izvora vodu donosile
ogrubjelim rukama tanke niti ispredale
svoju djecu kao vučice čuvale
vjetru pjevale
sunčevu kosu dodirivale

niste zaboravljene


SLOBODNA DRUŽINA SA MORAČE

Nekoć davno moj daleki stric Ilija
čak dvadesest godina je hajdukovao
kraj Morače hladne vode –
pitam se doživi li ideal slobode  

U družini Avdalovića Jakše
u sjenci humke Lopušine Vuka
bješe samo on, vjerna ljuba, djeca  i družina
– zajednica slobodnih uskoka

i kućica-slobodica u gorskim vrletima
u hajdučkom selu gdje ne smje’ niko da kroči
ni harača ni cara ni sultana
samo nebo iznad, planinska širina
kud god noge nose i gledaju oči

znam da stvari nisu bile tako proste
da se negdje morala platit’ cijena
al’ mi nešto prija ta romantična skica
slobodnog života mog kurđela strica


NOGE LAGANE

da mi je skočit’ na konja vrana,
krilata Čilaša,
il pomamna Brnjaša,
bijela Labuda,
nekog Zeka
il’ Zelenka
može i Dora od megdana

da proletim herceg-zemljom
kao junak
od davnina

pronesem se 
poput pjesme
po njima znanim
putevima

da l’ bi me prepoznali fojnički bregovi
da l’ bi mi mahnuli gatački snjegovi
vjetar sa Ravnog zamrsio kosu
sjetila berušička živa voda

progovorila mi berušička kula

da l bi rekle, došla si, naša si
dobrodošla si

U tvom liku – poznate
treperave sjene
iste oči u kamenu ogledane
u pokretu ruke
gorski osmijeh od davnina
u tvojim snovima
plavetnilo naših dubina

Gdje god da jesi, naša si!




Minja Pješčić, Mostovi Hercegovine 2.0
Sekcija: Putopisi, hodopisi, poezija
Mentorica: Anita Pajević

(2021/2022)


Realizaciju projekta Mostovi Hercegovine podržao EUNIC BiH: Ambasada Italije, Nizozemske i Slovenije, Austrijski kulturni forum Sarajevo, Goethe Institut, Institut francais, EU Info Centar u BiH i British Council.

EUNIC – European Union National Institutes for Culture (Nacionalni instituti kulture Evropske Unije) je evropska mreža organizacija koje se bave kulturnim odnosima. Zajedno sa svojim partnerima u više od 90 zemalja svijeta i sa mrežom od preko 120 EUNIC clustera oživljava evropsku saradnju na polju kulture, oslanjajući se na veliko iskustvo svojih članica iz svih država članica EU i pridruženih zemalja.

Add a Comment

Your email address will not be published.

OKC Abrašević 2022 | Newsphere by AF themes.