Početkom ove po svemu zloguke godine, u suradnji Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu i nakladničke kuće UPI2M Plus objavljeno je djelo koje ukazuje na veliki doprinos Zoje Dumengjić arhitekturi 20. stoljeća u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Autorica Zrinka Barišić Marenić utemeljila je monografiju pod nazivom Arhitektica Zoja Dumengjić na disertaciji “Arhitektica Zoja Dumengjić – osobitost djela u kontekstu hrvatske moderne arhitekture” koju je obranila 2007. godine.
Rad Zoje Dumengjić (1904-2000.) nije ostao potpuno nevaloriziran za vrijeme njenog dugog i plodnog života: 1979. godine dobila je nagradu “Viktor Kovačić” za životno djelo, 1984. godine primila je Povelju Opće bolnice Split za izvanredan doprinos razvoju te bolnice na Firulama, 1985. godine Neven Šegvić uvrštava njen rad u svoj pregled poratne arhitekture u razdoblju od 1945. do 1985., 1995. godine dobitnica je i republičke nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo na području arhitekture. Imala je tada 91 godinu, a Barišić Marenić ističe riječi njenog kolege Zvonimira Vrkljana: “Zaslužila ju je barem kad i ja, još prije dva desetljeća”.
Usprkos izvanrednom opusu i tim vrijednim nagradama, rad Zoje Dumengjić tek će 2020. godine, dakle 20 godina nakon njene smrti, postati dostupniji i poznatiji zahvaljujući spomenutoj monografiji Zrinke Barišić Marenić.
Ovaj osvrt nije pisan kao kritička analiza, već kao svojevrstan sažetak i poziv na čitanje te daljnju interpretaciju djela Zoje Dumengjić kojoj su tom monografijom udareni osnovni temelji. Osim interpretacije i revalorizacije, u narednom periodu biti će i sve važnije raditi na alatima i strategijama zaštite objekata modernizma, kao i na njihovom osuvremenjavanju. No jedan od važnijih zadataka svakako ostaje rad na prikupljanju i distribuiranju znanja o značaju modernističke arhitekture u domaćem prostoru, njenoj oblikovnoj snazi i emancipacijskom potencijalu.
Prvi dio monografije Arhitektica Zoja Dumengjić zanimljivo je prelomljen tako da se kroz paralelnu dispoziciju tekstova čita naslov “Djelovanje arhitektice Zoje Dumengjić…” i njeno značajno mjesto “…u okviru korpusa hrvatske moderne arhitekture”. Na ovaj vrlo inteligentan način tako učeći o Zoji, čije je djelo malo poznato, ponavljamo i neka opća mjesta iz povijesti “zagrebačke arhitektonske škole,” kako joj je s pravom tepao Neven Šegvić. Drugi dio bavi se analizom cjelina opusa: od arhitekture zdravstvene namjene po kojoj ćemo Zoju Dumengjić najviše pamtiti, preko zgrada za odgoj i obrazovanje, stanovanje, turizam i privremeni smještaj, rad, sport, kulturu i druge namjene, do industrijskih sklopova i željezničkih kolodvora. Treći dio predstavlja izbor pojedinačnih djela, dok četvrti, pod nazivom “Slojevitost života i djela”, donosi zaključak o tom značajnom baštinskom korpusu koji, kao i uostalom brojne druge modernističke opuse, katastrofalno slabo cijenimo. Upravo u ova vremena, kada se donjogradska jezgra glavnog grada hrvatske slabašne republičice urušila, baština moderne arhitekture 20. stoljeća i njena otpornost trebala bi ući u izoštreniji fokus. Naime, i arhitekturu 20. stoljeća u trećem desetljeću 21. stoljeća itekako treba početi sustavno održavati.
Zojin život mogao bi biti predložak za izvanredno zanimljiv film: proteže se kroz čitavo 20. stoljeće; ona nije samo svjedokinja, već originalna protagonistkinja njegovog osnovnog načela – modernizacije. Rođena je u Odesi 18. prosinca 1904. godine u porodici generala ruske vojske, a nakon Oktobarske revolucije adolescentske dane provela je u izbjeglištvu. Ispit zrelosti je 19-godišnju Zoju Nepeninu zatekao u Velikoj Kikindi, gdje ga je položila na I. Rusko-srpskoj gimnaziji. Te iste 1923. godine upisuje Arhitektonski odjel Tehničke visoke škole u Zagrebu. Godine 1927. diplomirala je u klasi profesora Huga Ehrlicha i Ede Šena, a već sljedeće godine ostvaruje zapažene natječajne projekte s kolegom Đorđem Kiverovim, također ruskim emigrantom, poznatim po koautorstvu jedne od najznamenitijih zgrada prvog Novog Zagreba koji je nastajao 1920-ih i 1930-ih – Radničke biblioteke na Krešimirovom trgu. Već tijekom studija Zoja upoznaje svog budućeg supruga Selimira Dumengjića s kojim će živjeti sve do njegove smrti. Bračni par Dumengjić ostvario je brojne natječajne plasmane u dugom i politički raznorodnom razdoblju od 1931. do 1963. godine.
U svom grafičkom dnevniku, koji je zasigurno olakšao analizu njenog djela, Zoja govori o svom prvom ozbiljnijem profesionalnom angažmanu u atelieru Ignjata Fischera (osim Zoje Nepenine, u tom atelieru važna iskustva stekli su i Bela Auer, Selimir Dumengjić, Milovan Kovačević, Zvonimir Vrkljan, da spomenemo samo neke): kao ko-autorica potpisuje i adaptaciju stambeno-poslovne zgrade za Žigu Herzoga na Jelačićevom trgu br. 6, odnosno Pod zidom br. 6, s prolazom Harmica prema Dolcu.
Godine 1930. Zoja postaje “kontraktualni državni činovnik” u Higijenskom zavodu Škole narodnog zdravlja, točnije u Sanitarno-tehničkom odjelu koji vodi ing. građevine Milivoj Petrik. U sklopu istog je djelovao i neformalno nazivan Arhitektonski odjel koji je vodio Selimir Dumengjić. U okviru tog odjela, Zoja, sada Dumengjić, potpisuje Zarazni paviljon zagrebačke Gradske zarazne bolnice na Mirogojskoj cesti 8 (toliko aktualne u vrijeme globalne pandemije, a kada ista prođe, preporučam čitateljima da, iako zdravi, prošeću vidjeti u kakvom je stanju danas), Dječje lječilište za tuberkulozu u Šumetlici, Paviljon za tuberkulozu i Zarazni paviljon Opće bolnice u Varaždinu te Školu sestara pomoćnica i internat na Mlinarskoj cesti u Zagrebu, uz niz nerealiziranih, a vrlo zanimljivih projekata.
Međutim, Zojina ambicija ne staje na stopostotnom ispunjavanju dužnosti kontraktualne državne činovnice. Nakon redovnog radnog vremena neumorno radi na nizu natječaja: tijekom 1930-ih, od 24 natječajna projekta na kojima radi Zoja Dumengjić, pet je dobilo prvu nagradu ili najviše rangirani plasman. Rad Zoje i Selimira Dumengjića, ističe Barišić Marenić, tako treba promatrati u sklopu izvanredne arhitektonske produkcije koju ostvaruju Ernest Weissmann, Josip Pičman, Stjepan Gomboš i Mladen Kauzlarić, Hinko Bauer, Marijan Haberle, Vladimir Turina i drugi.
Godine 1941. Zoja je otpuštena, ali se zapošljava u Državnom zavodu za proizvodnju lijekova “Pliva” gdje će u “svojstvu privatnog arhitekta s mjesečnom nagradom” do kraja 2. svjetskog rata voditi svoj projekt realizacije Zavoda za proizvodnju lijekova u Kalinovici kojeg je započela još 1939. godine.
Nakon 2. svjetskog rata, većina arhitekata angažirana je na obnovi zemlje, koja se događala u koracima koji su neusporedivo produktivniji u odnosu na obnovu nakon rata 1990-ih. Zoja se zapošljava u Ministarstvu narodnog zdravlja, gdje je od prosinca 1945. vršila dužnost načelnice, a od 1946. godine projektantica je u Odjelu za sanitetsku tehniku. Nakon kraćeg perioda u tvornici lijekova HUNRAL na Radničkoj cesti u Zagrebu, 1947. godine postaje načelnica Odjela za izgradnju zdravstvenih ustanova. Iz ovog perioda naročito se ističe projekt aneksa postojeće bolnice u Biogradu, te njena rekonstrukcija i adaptacija za TBC lječilište kostiju i zglobova iz 1946. godine. Godine 1948. Zoja je premještena u Arhitektonsko projektni zavod (APZ), možda i najvažniji projektni zavod u Jugoslaviji tog vremena, gdje ostaje do 1954. godine kao samostalna projektantica i rukovoditeljica ateliera APZ-a smještenog u Vlaškoj 69 u Zagrebu.
Godine 1950. list Rad ističe Zoju Dumengjić kao prvu ženu arhitekta koja je premašila plan: “Do kraja 1951. godine trebalo je da Zoja Dumendžić da nešto više od 13.000 norma sati. Međutim, već do 1. februara ove godine ona je izvršila preko 17.000 norma sati, tako da danas već radi za august 1953. godine”. Te iste 1950. godine boravila je i na stručnom usavršavanju u Švicarskoj, gdje je studirala izgradnju bolnice (slanje stručnjaka na usavršavanje izuzetna je odlika jugoslavenskog poraća – umjesto uvoza stručnjaka, domaći se šalju na usavršavanje te tako društvo ostvaruje dugoročnu korist).
Godine 1951. godine Zoja Dumengjić projektira, po mom skromnom mišljenju, svoje najbolje djelo, a ujedno i djelo zdravstvene arhitekture koje, umjesto da je naporima domaće kulturne scene ušlo u svjetske anale, biva devastirano nedostatkom suvremene arhitektonsko-urbanističke etike i viškom političko-investitorskog terora. Radi se o Općoj bolnici na splitskim Firulama, čija je realizacija krenula 1954. godine (paviljon za tuberkulozu dovršen je 1958. godine, izvedba građevinskih radova glavne bolničke zgrade trajala je od 1961. do 1963. godine., a sklop je dovršen 1969. godine).
Nakon razdoblja centraliziranog rada, APZ se 1954. godine transformirao u trinaest arhitektonskih biroa, a među najznačajnije Barišić Marenić ubraja Belu Auera, Ivu Bartolića, Ivu Geršića, dvojac Horvat i Bilinić, Zlatka Neumanna, Zvonimira Pavešića, Antuna Ulricha i Zoju Dumengjić. Tako 1. svibnja 1954. nastaje Arhitektonsko-projektni biro “Dumengjić” kojeg Zoja vodi sve do svog umirovljenja 1975. godine. Kao i filmski radnici u to vrijeme, i arhitekti su se praktički našli u uvjetima tržišnog natjecanja, nadmećući se međusobno za naručitelje i financiranje. Kao što navodi Barišić Marenić: “Privredna reforma 1965. godine označila je novu krizu investicija. Pojedine osamostaljene projektne biroe zahvatila je kriza poslovanja, te su se ponovno udružili u Arhitektonsko-projektni zavod. Najjača autorska imena uspjela su održati svoje biroe, a među njima i Arhitektonsko-projektni biro ‘Dumengjić’.”
Godine 1961. završen je prema Zojinom projektu Dom zdravlja u Trnju, jedan od nekoliko takvih njenih tipologija u Zagrebu i RH, izvanredna zdravstvena arhitektura koja i danas izvrsno funkcionira.
Temeljem prvonagrađenog natječajnog projekta, od 1960. do 1976. gradi se jedinstven medicinski centar na karlovačkoj Švarči. U zadnjoj etapi tog projekta relizirana je i zgrada Srednje medicinske škole (1975.-1976.) predviđena idejnim projektom iz 1961. godine.
Iako umirovljena 1975. godine, Zoja projektira i Medicinski centar u Koprivnici koji se gradi od 1975. do 1980. godine, a njen zadnji ostvaren projekt je Opća bolnica u Ogulinu, izvedena u dvije etape u razdoblju od 1975. do 1981. godine. Dugi periodi realizacije većine objekata zdravstvene zaštite, a naročito bolničkih sklopova (Split 1951-1969.), Podgorica (1954-1961.), Karlovac (1960-1976.), Koprivnica (1975-1980.), Ogulin (1975-1981.), kao i njihova oskudna rasprostranjenost, ukazuje na to kako ni socijalističko društvo, nažalost, nije stavilo skrb za zdravlje stanovništva u središte svog interesa. Ipak, u usporedbi sa situacijom nakon 1991. godine, kada nas preplavljuje korporateskna arhitektura privatnih (čitaj: basnoslovno skupih) zdravstvenih ustanova, jasno je da zdravlje građana RH nije ni na margini interesa vladajućih klika.
Nakon smrti svog muža Selimira, Zoja se bavi sistematizacijom svoje i njegove stručne ostavštine, koju je donirala Muzeju grada Zagreba. Veliki dio značajne dokumentacije o njenom radu nalazi se u Muzeju arhitekture.
Zoja Dumengjić preminula je 14. svibnja 2000. godine, u dobi od 96 godina.
Ostavila nam je nasljeđe koje tek trebamo naučiti cijeniti, o čemu govori dovoljno govori i činjenica da je samo jedno njeno ostvarenje registrirano kao kulturno dobro.
Ovim osvrtom ukazala sam samo na jedan mali dio impresivnog opusa koji je cjelovito prikazan u monografiji Arhitektica Zoja Dumengjić: radi se o stotinu osamdeset i osam projekata, od kojih je pedeset i četiri izvedeno, a šezdeset i dva nagrađena, pri čemu, kako ističe Barišić Marenić u zaključku, nastaje “individualan arhitektonski izraz” obilježen “specifičnim integriranjem konstruktivnih, funkcionalnih i prostornih rješenja”.
Dio ilustracija za ovaj tekst prikupljen je u okviru umjetničkog istraživanja Retropolis.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’
Izvor: voxfeminae.net