Negdje oko tri iza ponoći probudila me jeza. Nisam spavao, ovih dana vučem se kao avetinja po stanu, ali svejedno me prožeo osjećaj straha od smrti. Probudio sam se iz stadija negiranja realnosti. Pokušao sam racionalizirati taj strah. Nisam prvi, a zasigurno ni posljednji obitavalac ovog prostora i vremena koji je osvijestio vlastitu smrtnost. Nije trenutak za bivati uplašenim! Barem ne za mene. Ne zato što sam neustrašiv. Nego, jer nije logično. Jedina stvar u životu zbog koje nisam strepio je bila smrt. Život! Život je zastrašujući i bojao sam se da ga živim. Pa, opet, nekako, sam smogao snage da izmigoljim, da se provučem, da tapkam zajedno sa Zemljom nekoliko desetina rotacija. Življenje ne smatram izborom. Više je to inercija Velikog praska, materije, sperme, gena, instinkta, kozmičke nužnosti, slučajne sudbine i suđene slučajnosti… I jedna čajna žličica znatiželje. Živiš iz inata jer više nikad nećeš biti nevina misteriozna ništavnost prije stvaranja. Prije nego što je stolar odlučio napraviti stol, drvo u šumi je najgrandioznije bivstvovanje. Ono je čista potencija, čista ideja. Ono može, a i ne mora biti jedan komad namještaja. No, sada kad je već drvo prošlo kroz ruke svoga stvoritelja. Kada je postao mesarski stol na kojem je za svog vijeka satara tukla u meso, kroz kosti, ostavljajući rane u drvetu… Nakon što je dotrajalo i posljednju nogaru polomili i bacili u peć za potpalu… Nakon što je postalo prah i pepeo… Nikad više onog drveta u šumi neće biti jer se od njega više ništa ne očekuje.
Što se očekuje od mene? Što očekujem ja od sebe? Da smirim nemir i zebnju, počnem pisati testament. Samo što sam napisao ime, koje nisam sebi nadjenuo, zaustavih se buljeći u ostatak praznog papira koji je postajao sve prazniji i prazniji. Nit imam kučeta, ni mačeta, ni pačeta. Nit imam to, ni ovo, ni ono. Nit imam onog, ni onu, ni kome da ostavim neimaštinu u amanet. Ja, ne da nisam živ nego sam prevario Smrt. Moja misteriozna ništavnost prije stvaranja prošla je kroz testise moga oca i utrobu moje majke neprimjetno i anonimno kao ono drvo u šumi. Dotakle me nisu ruke moga stvoritelja. Od mene se ne očekuje, Ja jesam očekivanje. Čista potencija. Ja sam Bog! Naravno da moj testament neće biti saldo materijalnog gomilanja, niti velika umna djela, moralne odluke niti herojski čini. Ostavit ću što jednom Bogu priliči ostaviti: revidiranu kozmogoniju u tri toma. U početku bijaše Ništa. Baš kao što je bio slučaj sa testamentom, zaustavih se buljeći u Ništa i ostatak praznog papira koji je postajao sve veći i veći. Što je Ništa? Kada nema apsolutno ničega, nešto što nije ni nešto. Ništa se ne može zamisliti. Ako se zamisli, onda nije Ništa… Već u prvoj rečenici svoje Revidirane kozmogonije u tri toma sam morao revidirati.
U početku ne bijaše Ništa. Kada sam trebao stvoriti svijet, vidio sam svojim vlastitim očima kako nebivanje ničega zvuči kao pleonazam. Ne može nebivati ako samo po sebi već nije.
U početku Ništa. Dok sam ponavljao ovu rečenicu, kao mantru, od početka do kraja, ove dvije i pol riječi tako neprirodno naliježu jedna na drugu da se najednom zatreslo se tlo. S polica skliznule su knjige, u kuhinji lonci su zvečali, na ulici paščad unezvijereno su lajala, susjedi u gaćama na ulicu su skakali. Kriv sam. Zemlja se trese zbog ove rečenične konstrukcije kojoj ni jedan građevinski statičar ne bi izdao dozvolu. Kriv sam. Zemlja se trese jer sam natjerao Stevena Hawkinga i Martina Heideggera da se vrte u grobu. Jasno mi je, sasvim, kako sitničavost u jeziku neće ništa stvoriti. Jer da se nešto pita Ništa, odgovora nikad ne bi bilo.
U ono nevrijeme, dok je Ništa ništvovalo svojom ništavilošću, gluha dokolica nepostojanja, postajala je zaglušujuća dosada. U atmosferi gluhe sobe, deprivirane bilo kakvog osjeta, jedna misao koja misli samu sebe se pojavila, kao zvuk vlastitog krvotoka. Rodio se Bog. Ta Misao bijaše kao nejače ptice koja sprema se za prvi let. Ostade Bog sam sa svojom mišlju. Ali odveć je mračno bilo da se misli u daljinu. Tama i Bog bijahu Jedno. Zbog toga Misao koja misli samu sebe je toliko pronikla u samobitak da ništa više oko te jezgre nije bilo bitno. U trenutku kad je Bog osvijestio sebe, ujedno se i osvijetlio. Tama i Bog više nisu jedno. Bog postade svjetlo i proguta Tamu. Počeše se misli rojiti, jedna za drugom. Ostade Bog sam sa svojim mislima. Te misli su bile nekoherentne, lelujave, nevezljive. Od toliko svjetla nisu vidjele granice, ali nisu ni imale cilja. Da bi vratio ravnotežu Bog izmisli Crnu rupu. Bijaše ona tako tamna i mračna da je uspijevala zaustavljati svjetlo… ali ne i misli. Uvidje Bog kako je misao brža od svjetlosti. Još jednom, ostade Bog sam sa svojim mislima. Kako misli ne bi besciljno lutale, Bog se dosjeti, izmisli ljude i lutajuće misli zaustaviše se u čovjeku. Vratila se ravnoteža. Barem na kratko, jer kad je čovjek ostao sam sa svojim mislima – rodio se Vrag.
Nikola Rončević
