Mostovi Hercegovine

Iz Trebinja za Mostar, aprila 1889. godine: Sjećanje na jedan stari putopis, Minja Pješčić (Mostovi Hercegovine)

23/06/2022
abrasradio

Iz pera trebinjskog prote Save Pješčića (1860-1924) ili Kako je kroz jedan davni putopis po južnoj Hercegovini autorka otkrila ne samo stare načine putovanja i utiske o naseljima, već ‘upoznala’ i jednog dalekog pretka.


Prva stranica putopisa Od Trebinja do Mostara

Hartiju, mastilo preda se, a pero u desnicu, pa piši što znaš!

prota Sava, 1888.

Nekoliko kurioziteta i događaja su obilježili svijet tog davnog proljeća 1889. godine, kad je nastao ovaj putopis.

Jedan je šokirao Monarhiju, da bi uskoro bio sasvim zaboravljen – smrt austrougarskog carevića i nasljednika Rudolfa 30. januara. Drugi je izazvao burne kritike tadašnje kulturne javnosti, a nedugo zatim divljenje cijelog svijeta, koje do danas nije posustalo – otvaranje Ajfelovog tornja u Parizu 31. marta. A trećeg, koji će bitno uticati na svjetske potrošačke navike u sljedećem vijeku, tadašnja javnost nije ni primijetila – osnivanje američke korporacije Coca Cola).

Moderan život je prodirao i u usnule dijelove Hercegovine, tek pridružene Austrougarskoj Monarhiji, što se najviše očitovalo izgradnjom željezničke pruge u prethodnoj deceniji. A 13. aprila te iste godine, jedna delegacija crkvenih i svjetovnih zvanica krenula je iz Trebinja za Mostar radi prisustvovanja ceremoniji ustoličenja novog mitropolita Serafima Perovića (1827-1903.) u novoizgrađenoj mostarskoj sabornoj crkvi Svete Trojice na Bjelušinama.

Suprotno očekivanjima, delegacija se upustila na 130 km dugo putovanje okolnim putem – da se našalimo, po principu ’preko preče, naokolo bliže’, i to u tri etape: prvo konjskim prevozom do Dubrovnika, potom parobrodom (’’vaporom’’) do Metkovića i, najzad, novoizgrađenom željeznicom do Mostara.

Možemo pretpostaviti da je udobnost, pa i praktičnost putovanja modernim sredstvima prevoza, bila jedan od razloga za takvu odluku, kao i to, što su se putnici u Dubrovniku sastali sa drugim zvanicama da bi nastavili put zajedno.


Plan putovanja – konjem ili kolima, ’vaporom’ i vozom:

  • Subota, 13.4.1889. u 3 h popodne – polazak delegacije iz Trebinja, dolazak u Dubrovnik pred noć.
  • Nedelja, 14.4.1899. u 8 h ujutro – kišan dan – polazak iz Dubrovnika (Gruža) za Ston… Stanice Trsteno… Lopud… Slano… Šipanj. U Velikom Stonu ručak… Još 3 sata vožnje do ušća Neretve, i 2 sata uz Neretvu do Opuzena.  
  • Ponedeljak 15.4. u 10 ½ h polazak za Mostar sa željezničke stanice u Metkoviću


Mapa putovanja i glavne stanice

Trebinje – (Tvrdoš, manastir Duži, Gluva Smokva, Drijen) – Dubrovnik – Trsteno – (Lopud… Slano… Šipan) – Ston – ušće Neretve – Metković – Mostar


Kliknite na sličicu da dočarate načine putovanja i stari izgled gradova iz vremena putopisa. Pregled smo upotpunili starim razglednicama iz vremena koje približno odgovara vremenu putovanja.:



U prvom dijelu putopisa autor, trebinjski sveštenik Sava Pješčić, daje kratke opise i utiske o gradovima i predjelima te 1889. godine, što je i svojevrstan put kroz vrijeme.

Podsjeća nas na malariju koja je nekada harala donjim močvarnim tokom Neretve, izbjeglice koje su za vrijeme Hercegovačkog ustanka tražile utočište u Metkoviću ili da je Klek ‘ercegovački gradić koji prima turske vapore’ (odnosno, nekadašnja glavna turska luka u Neumskom zaljevu). Saznajemo da je manastir Tvrdoš kraj Trebinja bio u ruševnom stanju. Ili da je čuveni platan u Trstenom još i tada bio toliki da ga do sedam ljudi ne mogu obuhvatiti.  A u Mostaru su nekoć oduševljavale putnike ne samo bašte, već i, danas odavno zaboravljeni i nestali, vinogradi! Putopisac, koji je cijeli život njegovao ljubav prema muzici, posebno crkvenom pojanju, i koji je i sam, kao mladi učitelj u Foči 1886-7. godine, bio osnivač jednog od prvih crkvenih horova u BiH, nije mogao a da ne primijeti da ‘mostarsku školu u pjevanju mučno da može i jedna (druga škola) dostići, a kamo li prestići’, te da  ‘mostarska mladež obećava mnogo’.

Ponešto o načinima putovanja možemo saznati i sami. Još nije bilo magistralnog puta Metković-Dubrovnik, odnosno Jadranske magistrale, sagrađene tek u XX vijeku. Željeznica do Dubrovnika je puštena u promet tek desetak godina kasnije, 1901. (i postojala je do kraja 60-ih godina prošlog vijeka, ostajući tako nepoznata većini današnjih čitalaca). A Metković je bio glavna luka u koju su tada još pristajali brodovi sa robom i putnicima prema Bosni i Hercegovini (brodovi su postajali sve veći, i kad više nisu mogli zalaziti u Neretvu, primat je dat luci Ploče).

Drugi dio teksta, po dolasku delegacije u Mostar, postaje reportaža u kojoj autor dočarava doček delegacije, ambijent i ceremoniju ustoličenja, zvanice (koje uključuju vojvodu gatačkog i protopopa Zimonjića, jednog od vođa Hercegovačkog ustanka, i austrougarske zvaničnike), što je zanimljivo štivo za one koji bi da upotpune sliku ili saznaju nešto novo o pravoslavnoj crkvi uoči zadnje decenije XIX vijeka.

Ovaj putopis je pisao poletni dvadesetdevetogodišnji trebinjski sveštenik (nedugo zatim i prota) Sava L. Pješčić, na početku svoje dugogodišnje svešteničke karijere. Iako je pripreman za službu u rodnom kraju, nemirna vremena i progon od strane austrougarskih vlasti će ga odvesti van Hercegovine. Iza Save su bile djetinjstvo u gatačkom kraju, školske godine mostarske i beogradske ’stranačke’ bogoslovije, učešće, kao đaka-dobrovoljca, u Srpsko-turskom ratu 1876-77., te nekoliko godina učiteljskog rada u Foči i Goraždu. A ispred njega – egzil i utočište u Srbiji, jedan mirniji period učiteljevanja u čuvenoj Višoj ženskoj školi u Beogradu (čija je upraviteljica bila Katarina Milovuk, koja se danas smatra začetnicom srpskog feminizma), služenje u crkvi Sv. Natalije u Beogradu (sagrađene pod pokroviteljstvom kraljice Natalije Obrenović, i kasnije spaljene u Velikom ratu), a nakon pada te dinastije, život i rad u srcu Srbije, Svilajncu. Tu je, zajedno sa svojim novim sugrađanima, dočekao Prvi svjetski rat, četiri teške godine gladi, tifusa, prilično surove bugarske okupacije, te smrt voljene supruge.

Ipak, da se vratimo Savi iz vremena ovog putopisa.

Pred nama se gradi lik mladog sveštenika prepunog divljenja prema mjestima kroz koja prolazi. Osjetimo njegovu dječačku uzbuđenost zbog putovanja i predstojeće mostarske ceremonije (Jedva sam, što-no vele, dočekao dan polaska u Mostar; da vidim čin posvećenja, da vidim naše Arhijereje, da učestvujem u veselju, sa sveštenstvom i narodom u toj rijetkoj svečanosti).  Čini se radoznao (Porano stigosmo u Dubrovnik, te ja odmah udri ovamo, udri onamo bojeći se da mi što ne umakne ispred očiju), i nenaviknut na putovanje morem (… kako ćeš se usudit navesti se na leđa one nepregledne žitke pučine…). Osmjehnemo se kad postane pomalo iziritiran zbog putovanja vozom (Željeznicom putovati, znači letiti, pa malo šta može čovjek viđeti i upitati), posebno kad saznamo da su vozovi tada razvijali najveću brzinu od oko 40 km na sat. Naziremo i spisateljski talenat koji će autor ispoljavati cijeli život kroz brojne članke i propovijedi.

Jezik pisca je posebno interesantan – ne samo da odaje duh svog vremena, već je i svojevrstan omaž narodnom jeziku kraja u kojem je odrastao (selo Fojnica kod Gacka). To je ‘ercegovačka’ ijekavica, koju sve manje ljudi govori u izvornom obliku (kao i druge lokalne govore uostalom)… a koju bismo danas, svjesni neke njene neobičnosti i rijetkosti, poželjeli da sačuvamo od zaborava.

Neke odlike tog govora su upotreba glasa đ: neđelja, đe, ovđen, đevojčica, prađedovi, viđeti ili š – pošlje, našljednici, Žitomišljići, dok se glas h javlja na nekim mjestima, a na drugim nestaje (lahko, ercegovački). I nazivi nekih poznatih mjesta drugačije zvuče: Opuz, Metkovići (u množini), Drač (plaža Drače na Pelješcu), Trijest. Protino pisanje je često prošarano narodnim izrekama ’što no vele’ : Ni ubi Bože mimo svijet, ni pomozi Bože mimo svijet; Brat je mio, koje vjere bio; Nezvanu gostu mjesto za vratima; ta Bog zna ko li živ ko li mrtav…

A ako autorku ovog teksta pitate koji dio putopisa je njoj zanimljiviji – priznaće da je posebno oduševljavaju upravo momenti koji otkrivaju ličnost putopisca – u njenom slučaju, jednog davnog pretka, kao i mogućnost, da se, bar malo, prepozna u njegovim mislima i riječima.

Jer njoj se nameće neizbježno pitanje – koliko mogu imati zajedničkog dva prezimenjaka koje dijeli stotinjak godina i sasvim drugačiji uslovi odrastanja… Osim što ih je oboje sklop izuzetnih okolnosti odveo podalje od rodnog kraja, ili što su oboje iskazali sklonost i zanimanje za pisanu riječ, jezik i, konkretno, narodne izreke?

Najviše se, ipak, ’pronašla’ u jednoj Savinoj rečenici. ’(…) malo mi lahnu’, opisao je prota jedan poseban trenutak nakon duge plovidbe oko Pelješca, ’jedno što ostavih onu sivu pučinu, a drugo što sam opet ugledao stijenje moje Hercegovine’. 

Tako i njoj, svaki put nakon dugog leta, a pri slijetanju na dubrovački aerodrom preko jedne druge pučine,  na prvi znak onog poznatog krajolika, zaigra srce.  

Ko gdje (đe!) nik’o, tu i obik’o, što’no vele.


Kratka biografija putopisca

prota Sava L. Pješčić (Fojnica kod Gacka 1860. – Svilajnac 1924.)

Sveštenik i propovjednik, učitelj, besjednik, biograf, putopisac i hroničar svog vremena, novinar, dopisnik i saradnik crkvenih i političkih listova, te dugogodišnji urednik sopstvenog sedmičnog lista.

Opisivan kao “valjan sveštenik” i “omiljeni učitelj”, prota Sava je bio neumorni pregalac koji je cijeli život posvetio vaspitanju omladine i prosvjećivanju naroda. U svojoj dugogodišnjoj karijeri bavio se etnografijom, istorijom i njegovanjem crkvenih pjevačkih društava. U Dabro-bosanskom istočniku, listu pravoslavne crkve, je objavio više članaka o ulozi crkve, sveštenstva, djece i roditelja, na temu jezika i pisma, nekoliko propovijedi, i dva putopisa. U Šematizmu srpsko-pravoslavne mitropolije i arhidijeceze Hercegovačko zahumske za godinu 1890. dao je opise hercegovačkih pravoslavnih crkava i starih povelja, te biografiju mitropolita Leontija Radulovića (1835-1888). Bavio se humanitarnim radom, sakupljanjem dobrovoljnih priloga i pomaganjem siromašnih. Nosilac je odlikovanja Ratne spomenice i srebrne medalje Srpsko-turskog rata, crvenog pojasa pravoslavne crkve, Belog orla petog stepena (najvišeg odlikovanja dodijeljivanog civilima).

Za Mostar protu Savu vežu ne samo školske godine i povremeno služenje u mostarskoj sabornoj crkvi, već i porodične veze. Stariji brat Đuro, krojač po zanimanju, živio je u Mostaru u Donjoj mahali i sahranjen je na pravoslavnom groblju u Bjelušinama. Sava će takođe ostati upamćen i po kratkoj prepisci sa Aleksom Šantićem. Protin život i djelo su od posebne zanimljivosti za istraživanje istorije srpske pravoslavne crkve i sveštenstva s kraja XIX i početka XX vijeka, posebno u Hercegovini.

Putopis Od Trebinja do Mostara je objavljen u dva dijela u Dabro-bosanskom istočniku, glasniku srpske pravoslavne crkve, koji je izlazio od 1887.-1911. godine. U cijelosti se može pronaći u digitalnoj verziji na stranicama beogradske ili banjalučke biblioteke, u dva broja časopisa iz 1889. godine: broj 10, str 155., te broj 11-12 str 186.

Nekoliko mjeseci nakon ovog putovanja, mitropolit Serafim je uzvratio posjetu Trebinju, gdje ga je, između ostalih, dočekao i odakle ga je otpratio prota Sava, o čemu je pisao u jednom drugom putopisu (Mitropolit Serafim u Trebinju, Dabro-bosanski istočnik, broj 21 i 22, novembra 1889.)


Izvori i literatura:

Minja Pješčić, Mostovi Hercegovine 2.0
Sekcija: Arhitektura, urbanizam, ekologija
Mentorica: Senada Demirović-Habibija

(2021/2022)


Realizaciju projekta Mostovi Hercegovine podržao EUNIC BiH: Ambasada Italije, Nizozemske i Slovenije, Austrijski kulturni forum Sarajevo, Goethe Institut, Institut francais, EU Info Centar u BiH i British Council.

EUNIC – European Union National Institutes for Culture (Nacionalni instituti kulture Evropske Unije) je evropska mreža organizacija koje se bave kulturnim odnosima. Zajedno sa svojim partnerima u više od 90 zemalja svijeta i sa mrežom od preko 120 EUNIC clustera oživljava evropsku saradnju na polju kulture, oslanjajući se na veliko iskustvo svojih članica iz svih država članica EU i pridruženih zemalja.