Preusmjeravanje voda, gubitak podzemnih staništa i posljedice po lokalne zajednice među glavnim su rizicima koje identificira nova socio-ekološka analiza hidroenergetskog projekta Gornji horizonti.
Fondacija Atelje za društvene promjene – ACT objavila je studiju Kad rijeke više ne bude: Socio-ekološki uticaji hidroenergetskog projekta Gornji horizonti na slivove Neretve i Trebišnjice, autora Ive Lučića i Aide Kapetanović. Publikacija analizira moguće ekološke i društvene posljedice nastavka izgradnje velikog hidroenergetskog sistema u istočnoj Hercegovini, posebno za rijeke Bunu, Bunicu i Bregavu, donju Neretvu i Trebišnjicu.
Osnovni zaključak studije jeste da se Gornji horizonti ne mogu posmatrati isključivo kao energetski projekat. Njihov uticaj potrebno je razmatrati na nivou povezanog krškog sistema, u kojem površinske i podzemne vode oblikuju jedinstvena staništa, poljoprivredne predjele i život lokalnih zajednica.
Šta pokazuje iskustvo prethodnih zahvata?
Autori polaze od historijskih posljedica izgradnje takozvanih Donjih horizonata. Među najznačajnijim promjenama izdvajaju pretvaranje približno 68 kilometara prirodnog korita Trebišnjice u betonski kanal, zatvaranje brojnih ponora i izmjene podzemnih vodnih tokova.
Studija, pozivajući se na ranija naučna istraživanja, dokumentuje nestajanje pojedinih podzemnih staništa, lokalni nestanak kolonije endemičnih špiljskih cjevašica u ponoru Crnulja te promjene vodnog režima i živog svijeta Hutova blata.
Posljedice nisu bile isključivo ekološke. Izgradnja Bilećke akumulacije dovela je do iseljavanja stanovništva i potapanja naselja, dok su promjene riječnog sistema doprinijele nestajanju tradicionalnih načina poljoprivrede, mlinarstva i korištenja prirodnih resursa.
Šta bi mogli donijeti Gornji horizonti?
Prema procjenama iz studije, nastavak projekta mogao bi dodatno preusmjeriti približno dvije milijarde kubnih metara vode godišnje iz prirodnog okoliša u hidroenergetski sistem. Autori upozoravaju da bi smanjenje prirodnih dotoka moglo posebno pogoditi Bunu, Bunicu i Bregavu, njihove podzemne ekosisteme i dostupnost vode nizvodno.
Posebnu pažnju posvećuju ugroženim endemičnim vrstama, među kojima je riba Telestes dabar, čija su staništa vezana za izuzetno ograničeno područje Dabarskog polja. Studija kritikuje i nedovoljnu zastupljenost bioloških istraživanja u ranijoj procjeni uticaja HE Dabar.
Autori naglašavaju da buduće posljedice još nije moguće neposredno izmjeriti jer projekt nije dovršen. Iznesene procjene temelje se na ranijim hidrološkim istraživanjima, dokumentovanim promjenama i analizi planiranih zahvata.
Poziv na nezavisna istraživanja i zajedničko upravljanje
Studija zaključuje da postojeći institucionalni okvir, obilježen podijeljenim nadležnostima i nedovoljnom saradnjom, otežava zaštitu riječnih slivova koji prelaze administrativne i državne granice.
Autori zato preporučuju nezavisna hidrološka i biološka istraživanja cijelog sistema, transparentno informisanje javnosti te snažniju saradnju zajednica uzvodno i nizvodno od planiranih zahvata.
Ključno pitanje koje studija postavlja jeste mogu li se energetske koristi projekta opravdati bez pouzdane procjene dugoročnih posljedica po vodu, biodiverzitet i ljude čiji život zavisi od hercegovačkih rijeka.
(AbrašRadio via ACT)
