Indijski ekolog, istraživač i autor Ashish Kothari, jedan od osnivača organizacije Kalpavriksh, više od četiri decenije bavi se zaštitom prirode, pravima lokalnih zajednica i alternativnim modelima društvenog razvoja. Učestvuje u međunarodnim mrežama Vikalp Sangam i Global Tapestry of Alternatives, koje povezuju inicijative za ekološku pravdu, samoupravljanje i društvene promjene. Na konferenciji EcoSoc, održanoj od 8. do 10. oktobra 2026. u Sarajevu, govorio je o raznolikosti društvenih i ekoloških alternativa, lokalnom samoupravljanju i odnosu akademskog znanja i prakse. U razgovoru za AbrašRadio objašnjava zašto ne želi sve alternative podvesti pod ekosocijalizam, šta zajednice u Bosni i Hercegovini mogu naučiti iz indijskih iskustava i kako vidi budućnost.
Može li ekosocijalizam biti zajednički naziv za sve alternativne prakse u svijetu?
Ako pogledamo različite alternativne prakse i radikalne otpore širom svijeta, vidjet ćemo da su izuzetno raznoliki. Zato to nazivamo pluriverzumom, a ne jednim univerzalnim rješenjem. Više volimo da uopće nemamo krovni pojam. Postoje ekosocijalizam, postrast, odrast i mnogi drugi izrazi. Kažemo: nastavimo koristiti riječi, koncepte i nazive koji su nastali u našim vlastitim kontekstima i pogledajmo šta im je zajedničko. Tu su swaraj u Indiji, stariji koncept samouprave i samoodređenja, ekosocijalizam, odrast, Buen Vivir i Sumak Kawsay u Latinskoj Americi, Ubuntu i drugi koncepti u Africi. Treba vidjeti šta je posebno i jedinstveno u svakome, ali i šta im je zajedničko u etici i vrijednostima: solidarnost, ljubav, velikodušnost, raznolikost, povezanost, priroda i njena prava uz ljudska prava. Ako razmišljamo tako, ne treba nam jedan krovni naziv, jer on zasjenjuje ostale. Pojmovi poput ekosocijalizma i odrasta nastali su na globalnom sjeveru. Na globalnom jugu pitamo: zašto bismo ponovo morali prihvatiti pojam koji dolazi sa sjevera? Imamo vlastite pojmove. Riječ je o poštivanju raznolikosti i traženju zajedničkog među različitim pogledima na svijet.
Govorili ste o etici kao zajedničkoj osnovi akademskih intelektualaca, radnika i poljoprivrednika. Je li etika dovoljna za povezivanje tih borbi?
Prvo, mislim da je pogrešno shvatanje da poljoprivrednici i autohtoni narodi nisu intelektualci. Njihova praksa na terenu nije samo praksa: to su i pogledi na svijet, teorija, ideologije i koncepti. Ako poljoprivrednika ili pripadnika autohtone zajednice u šumi vidimo kao mislioca i praktičara, podjela između ljudi na terenu i takozvanih intelektualaca postaje mnogo manja. Drugo, etika. Zamislite ženu u Indiji koja se bavi organskom, održivom agroekologijom. Za nju etika znači raditi sa zemljom i unutar granica prirode, poštovati ostatak prirode i druge poljoprivrednike, dijeliti znanje i sjeme, praktikovati solidarnost i ekonomiju dijeljenja. Njene vrijednosti vjerovatno su vrlo slične vrijednostima univerzitetskog istraživača u Njemačkoj koji govori o radikalnoj transformaciji, demokratiji, solidarnoj ekonomiji ili ekosocijalizmu. Ako kroz dijalog utvrdimo sličnosti etičkih načela, uz različite riječi koje koristimo, saradnja i međusobna podrška postaju mnogo mogućnije. Ali moramo srušiti i hijerarhiju između takozvanih intelektualaca i praktičara. Akademik nije važniji od poljoprivrednika, niti obratno. Zapravo, bez poljoprivrednika akademik ne bi mogao ni živjeti: ko proizvodi njegovu hranu? Trebamo međusobno poštovanje i priznavanje svih praksi radikalne promjene kao jednako važnih.
Pozvali ste i na prevazilaženje podjele na lokalno i globalno. Znači li to da je danas sve globalno?
U određenom smislu sve je i lokalno i globalno. Podjela je nastala tako što se ono što dolazi sa globalnog sjevera, iz akademskog svijeta, Evrope ili Amerike smatra globalnim, dok se ono što se događa u Indiji ili kod poljoprivrednika smatra lokalnim. Čak se i Prvi svjetski rat, koji je u osnovi bio evropski rat, naziva svjetskim iz eurocentrične perspektive. Kroz kolonijalizam i postkolonijalizam naučili smo pretpostavljati da je ono što se događa u Evropi globalno, a ono što radi poljoprivrednik lokalno. To nije tačno. Žena koja u Indiji održivo obrađuje zemlju ima vrlo lokalnu praksu, koju ne možete jednostavno preslikati u drugi dio Indije ili svijeta. Ali vrijednosti, filozofija i pogled na svijet koji vode njen rad mogu biti poučni ljudima bilo gdje. Ona je istovremeno lokalna i globalna. Univerzitetski profesor u SAD-u ili Njemačkoj također predaje lokalno, konkretnim studentima, dok njegov rad ima globalni domet. Zato treba prevazići ovu podjelu i priznati da od ljudi koji se bave poljoprivredom, zanatima, ribarstvom i šumarstvom možemo učiti i lokalno i globalno.
Može li se neka praksa iz Indije primijeniti u Bosni i Hercegovini, s obzirom na političku fragmentaciju? Spomenuli ste selo koje kaže: vlast je u Delhiju, ali u našem selu mi smo vlast.
Mislim da je moguće i ovdje. Ova regija mi je nova, ali bio sam u istočnoj Evropi, primjerice u Češkoj, i ima sve više zajednica koje pokušavaju samostalnije odlučivati o hrani, vodi, energiji i drugim ključnim potrebama. Čuo sam i za primjer zajedničke energetske inicijative u Hrvatskoj. Barem u zadovoljavanju osnovnih potreba moguć je veći stepen lokalne samouprave, iako se ne možete potpuno odvojiti od države. Ni indijsko selo koje kaže da samo upravlja sobom nije se odvojilo od države: stanovnici pregovaraju s njom i traže odgovornost za njihove potrebe. Ali o najvažnijim stvarima upravljaju sami. To bi trebalo biti moguće bilo gdje, mada je politički negdje teže. Možemo učiti jedni od drugih, naročito o vrijednostima: solidarnosti i djelovanju u skladu s prirodom. To će u Bosni, Srbiji i Hrvatskoj izgledati drukčije nego u Indiji, kao što se razlikuje i među indijskim regijama. I dobro je da je tako. Ako i vi i mi radimo sa zemljom i poštujemo njene granice, dijelimo vrijednost i imamo mnogo toga naučiti jedni od drugih.
Kako lično vidite budućnost: kao distopiju, utopiju ili nešto između?
To je mješavina. Kratkoročno, u narednih petnaest ili dvadeset godina, izgleda izuzetno sumorno. Mislim da će stvari postati mnogo gore, ne samo zbog klimatskog sloma nego i drugih kriza, autoritarizma, ratova i genocida. Ali kako se situacija pogoršava, ljudi očajnički traže odgovore i izlaze iz kriza. Zato prakse i koncepti alternativa postaju vrlo važni. Ako možemo pokazati hiljadu primjera iz svijeta u kojima ljudi rade nešto drugačije, neko ko je u krizi može pomisliti: možda i ja to mogu pokušati, nešto naučiti. Dugoročno, u naredne dvije ili tri generacije, vidim manje sumornu budućnost, mnogo više mogućnosti da te male iskre, sjemenke nade, izrastu u drveće i šume na različitim mjestima planete i povežu se. Znam da neću doživjeti da sve to vidim, ali već danas vidim takve primjere širom svijeta. To je moja dugoročna nada.
Razgovor za AbrašRadio vodio Nikola Rončević tokom konferencije EcoSoc u Sarajevu, u oktobru 2026. Intervju je preveden s engleskog i redigovan. Program konferencije.
