U decembru 2015. Ministarstvo saobraćaja Sjedinjenih Američkih Država (USDOT) raspisalo je konkursni fond od 40 miliona dolara za gradove srednje veličine, pozivajući lokalne zajednice širom zemlje da iznova osmisle urbanu mobilnost pomoću pametnih tehnologija, poput autonomnih automobila, pametne ulične rasvjete i analitike podataka. Nekoliko mjeseci kasnije, Sidewalk Labs – podružnica Alphabeta, Googleove matične kompanije – pridružio se USDOT-u kako bi s gradovima radio na njihovim prijedlozima i testirao softversku platformu osmišljenu za dijagnosticiranje i rješavanje saobraćajnih problema. U junu 2016. Columbus u Ohiju pobijedio je na konkursu i dobio federalni grant, kao i dodatnih 10 miliona dolara od kompanije Vulcan, čiji je vlasnik suosnivač Microsofta Paul Allen.
Pobjednički prijedlog Columbusa uključivao je sve sjajne nove tehnologije koje čine infrastrukturu pametnog grada: autonomne minibuse, električna vozila, internetsku podatkovnu platformu, aplikacije i pametna čvorišta mobilnosti koja nude Wi-Fi i digitalne kioske. Cilj je također bio iskoristiti „pamet“ kako bi se ublažile nejednakost i siromaštvo. Javni zvaničnici obećali su da će siromašne, pretežno crnačke četvrti grada bolje povezati s radnim mjestima, obrazovanjem i zdravstvenom zaštitom. U to vrijeme crnačke bebe u gradu imale su dvostruko veću vjerovatnoću da umru nego bijele bebe. „Smart Columbus“ ponudio je smjelu viziju: „smanjiti smrtnost dojenčadi za 40 posto i prepoloviti jaz u zdravstvenim nejednakostima do 2020.“
Od 2016. Columbus je napravio određene korake ka tome da postane pametan grad. Nastavio je osiguravati sredstva i nenovčane obaveze privatnog sektora; pokrenuo nekoliko pilot-programa s navigacijskim aplikacijama, autonomnim minibusima i električnim vozilima; uspostavio platformu otvorenih podataka i otvorio Smart Columbus Experience Center u centru grada kako bi predstavio tehnologije budućnosti. Neki drugi projekti, poput programa pomoći u prevozu trudnica i pametnih čvorišta mobilnosti, ili su zastali ili napreduju veoma sporo. COVID-19 dodatno je poremetio napredak Smart Columbusa, a grad je nedavno od federalne vlade dobio produženje roka za nastavak rada na inicijativi do sredine 2021.
Columbus u Ohiju teško da je izuzetak. Okretanje tehnologiji radi poboljšanja gradova – u ime ekonomskog rasta, blagostanja ili sigurnosti – ima dugu historiju. Ali sadašnji val pametnog urbanizma pojavio se krajem 1990-ih i proširio širom svijeta. Mnoge lokalne zajednice otvorile su se transnacionalnim tehnološkim kompanijama i postale poligoni za testiranje novih infrastruktura povezivanja i prikupljanja podataka – na cestama, uličnoj rasvjeti, javnom prevozu, elektroenergetskim vodovima i vodovodnim cijevima – bez djelotvornog nadzora.
Šta se događa s mjestima kada ih oblikuju digitalne tehnologije? Novije knjige o različitim verzijama pametnog grada, uglavnom ograničene na Sjevernu Ameriku, istražuju upravo to pitanje. The Innovation Complex Sharon Zukin govori o pokušajima New Yorka da postane tehnološka prijestolnica; The Smart Enough City Bena Greena analizira tehnocentrični solucionizam nekoliko američkih gradova; The Digital City Germaine Halegoua posmatra kako digitalne tehnologije ponekad mogu urbanim mjestima udahnuti nova značenja. Dok otkrivaju strukturne uslove koji omogućavaju da pametni grad opstaje kroz vrijeme i ponavlja se u prostoru, svaki od autora pažljivo razmatra materijalna ograničenja, promjenjive birokratske norme i svakodnevne navike koje „pamet“ učvršćuju na terenu.
Sve tri knjige osporavaju sveprisutni tehnoutopizam koji zagovornici pametnih gradova propovijedaju. Ali pomažu nam i da razumijemo želje, nade, strahove i tjeskobe koje spekulativnu sadašnjost pametnog grada guraju prema trajnoj budućnosti. Mnoge općine nadaju se da pametne tehnologije – i bogatstvo Silicijske doline – mogu ponuditi inovativnu nadogradnju propadajuće infrastrukture, dok tehnološki giganti koji žele proširiti svoje igralište pronalaze savršenog partnera u gradovima iscrpljenim mjerama štednje. Čak i neki stanovnici pozdravljaju tehnološka rješenja u svojim četvrtima, jer se stanovnici gradova sve više oslanjaju na povezanost kako bi pronašli posao, pristupili javnim uslugama ili se borili protiv represije.
Ali tehnologija ne dolazi u grad da ga spasi. Naprotiv, dosadašnji finansijski uspjeh industrije zavisio je od ignoriranja postojećih nejednakosti, ako ne i od njihovog otvorenog iskorištavanja.
Glad pametnog grada za podacima je nezasitna, a širenje algoritamske kulture u gradske četvrti zabrinjavajuće je.
Recepti za to kako postati pametan grad razlikuju se, ali ova neodređena, a privlačna etiketa obećava mnogo: rasvijetliti postojeće probleme (analitikom podataka upravljati urbanim propadanjem ili javnim prevozom), predvidjeti nove (prediktivnim tehnologijama za kriminal ili rupe na cestama) i u realnom vremenu odgovoriti na nove probleme (praćenjem katastrofa na urbanim kontrolnim pločama), uz istovremeno pokretanje lokalne ekonomije kroz inovacijske četvrti. Put ka „pameti“ podrazumijeva nadogradnju postojeće gradske infrastrukture senzorima, kamerama, bežičnim tehnologijama i digitalnim kioscima kako bi se kontinuirano prikupljali podaci o gradu.
Primjena umjetne inteligencije na urbane probleme privlačna je mnogim općinama s malo resursa koje očajnički žele postati sljedeća Silicijska dolina ili jednostavno efikasnije funkcionirati. Pametni grad također otvara javnu infrastrukturu – i stvarno i prividno – različitim grupama koje žele učestvovati u lokalnoj politici. Aktivisti naoružani otvorenim podacima kojima dokumentuju stambenu diskriminaciju, lokalni poduzetnici u coworking prostorima koji pokušavaju otkriti sljedeću veliku urbanu tehnološku aplikaciju i investitori rizičnog kapitala koji traže nova tržišta koriste pametne tehnologije kako bi zatražili svoj udio u budućnosti grada.
Glad pametnog grada za podacima je nezasitna, a širenje algoritamske kulture u gradske četvrti zabrinjavajuće. Ali svi mi nesvjesno učestvujemo u njenom stvaranju svojim porukama, fotografijama, emotikonima ili lajkovima.
Dio privlačnosti maglovitih obećanja pametnog grada leži u pogodbi koju nude: postanite pametni i inovacija – čarobna prašina nove ekonomije – doći će za njim. Preoblikujući „kreativni grad“ Richarda Floride za digitalno doba, zagovornici pametnog grada sugeriraju da gradovi, ako se pravilno urede, mogu privući dio tehnološkog talenta i rizičnog kapitala Silicijske doline.
New York City – iako je 2018. bio jedan od pobjednika konkursa za drugo sjedište Amazona – možda na prvi pogled ne izgleda kao dostojan rival drugim tehnološkim središtima svijeta. Ali već dugo pokušava postati odredište za startupe. Četiri giganta Silicijske doline – Amazon, Apple, Facebook i Google – već imaju urede u gradu. Broj tehnoloških radnih mjesta u New Yorku porastao je 80 posto tokom prethodne decenije, a regija je druga iza Silicijske doline po ulaganjima u tehnološke startupe.
Sociologinja Sharon Zukin, koja decenijama proučava transformacije New Yorka, u knjizi The Innovation Complex prati kako je potraga Velike jabuke za inovacijama preoblikovala ne samo njenu kulturu i politiku nego i urbani pejzaž. Slijedeći trag Margaret Mead i C. Wright Millsa, Zukin istražuje kako je tehnologija transformirala lokalnu kulturu i elitu moći grada. Njeno istraživanje majstorski otkriva mnoge slojeve „inovacijskog kompleksa“: izraz koji istovremeno opisuje kolektivnu tjeskobu grada zbog kontrole inovacija i njegovu prostornu transformaciju kako bi se prilagodio ambicioznoj radnoj snazi, kompanijama i obrazovanju.
The Innovation Complex strukturno oponaša put mladog poduzetnika prema rastu: svako poglavlje kreće se od mikro prema makro prostorima u kojima se kod susreće s kapitalom. Tehnološki radnici pojavljuju se i pokazuju na korporativno sponzoriranim hackathonima, miješajući rad i igru u vremenu nesigurnosti. Tehnološka okupljanja („sajam nauke za odrasle“) njeguju osjećaj zajednice među različitim slojevima poduzetničkog čopora i pokušavaju ih mobilizirati kao kolektivni glas digitalnog grada.
Ako tehnologija zaista ima vlastitu elitu moći u New Yorku – a to je veliko „ako“; Zukin još ne žuri okruniti tehnološke lidere – ona te elite ne nalazi u coworking prostorima, inkubatorima ili akceleratorima, nego u uredima fondova rizičnog kapitala. Tvrdi da nekolicina tehnološko-finansijskih elita kontroliše većinu kapitala za nove tehnološke kompanije, istovremeno zauzimajući mjesta u tijelima lokalnog upravljanja i uspješno lobirajući u ime industrije.
Nisu u pitanju samo administracije Bloomberga ili de Blasija; sam grad se savija i prilagođava kako bi san o inovacijama ostao živ. Ogromne coworking zgrade niču nad Midtownom, Google zauzima Meatpacking District, a centar Brooklyna – nekada dom starih industrijskih skladišta i pristupačnih trgovačkih centara – proglašava se Brooklyn Tech Triangleom, prepunim kreativnih prostora, proizvodnih pogona i zanatskih prodavača. Okupljeni oko izgradnje gradskog Tech Talent Pipelinea, brojni njujorški univerziteti međusobno se utrkuju da postanu dom budućih poduzetnika.
Ovaj „akademski kapitalizam“, kako ga Zukin prikladno naziva, nigdje nije konkretniji nego na kampusu Cornell Tech na Roosevelt Islandu, gdje, kao i u drugim inovacijskim četvrtima grada, težnje inovacijskog kompleksa postaju „lansirna rampa za razvoj nekretnina“.
Uprkos svim novim coworking prostorima, inovacijskim studijima i tehnološkim kampusima, Zukin ističe da gradska javna infrastruktura i dalje posrće, a nijedan od tih startupa ili tehnoloških giganata nije donio broj radnih mjesta ili količinu ulaganja kojima su se nekada hvalili. Ona propituje ulogu vlasti: bi li bilo drugačije da federalne i lokalne vlasti nisu pomagači tehnološke industrije u njenom „dvostrukom balonu nekretninskog i finansijskog tržišta“?
Ali vlade ne podmazuju samo prodor tehnološke industrije u urbane sredine. One također prihvataju nove tehnologije u vlastitim glomaznim birokratijama.
Općine se okreću opsežnom prikupljanju podataka, algoritamskom softveru i umjetnoj inteligenciji kako bi usmjeravale političke odluke i optimizirale svakodnevne operacije. Od automatiziranih ili podatkovno vođenih sistema očekuje se da smanje troškove vlasti, rasterete javne službenike i ponude kreativna rješenja za dugotrajne probleme. Danas gotovo svaki ured lokalne vlasti, bez obzira na finansijsko stanje, ima glavnog službenika za inovacije ili podatke, a često i oba, koji vode intervencije zasnovane na podacima. Akademske institucije, federalni grantovi i velike fondacije ulažu značajna sredstva u podršku usvajanju pametnih tehnologija unutar gradske uprave.
Drugim riječima, veze između javnog, privatnog i neprofitnog sektora nisu samo ekonomske. Ti sektori zajednički ulažu i u tehnike mjerenja, razvrstavanja i brojanja.
The Smart Enough City Bena Greena proučava gradove koji prihvataju nove tehnologije i jure za inovacijama kako bi se nosili s teškim urbanim problemima u obrazovanju, saobraćaju, javnom zdravstvu ili sigurnosti. Njegova poruka tim gradovima veoma je jasna: skinite „tehnološke naočale“. Drugim riječima, prestanite se ponašati kao da je tehnologija sama po sebi lijek za sve – pobrinite se da svako rješenje koje uključuje tehnologiju prepozna i društvene i političke uloge problema koji navodno rješava.
Kritičke istraživače tehnologije ili urbanih studija ne treba mnogo uvjeravati da prihvate ovaj argument, ali svako ko je proveo dovoljno vremena s lokalnim zvaničnicima odmah će prepoznati sveprisutni tehnološki optimizam protiv kojeg Green piše.
Finansijski slabo opremljene birokratije okreću se tehnikama „pameti“ jer je to često jedan od najsigurnijih načina da dobiju finansiranje.
Za svaki gradski projekat u kojem „tehnološki rep maše gradskim psom“, Green nudi nekoliko suprotnih mogućnosti u kojima lokalne institucije odlučuju štititi javni interes, građansko učešće i jednakost, a ipak koriste nove tehnologije. Greenovi primjeri u The Smart Enough City – od čikaškog projekta Array of Things, koji daje prioritet privatnosti stanovnika pri instaliranju mreža senzora, do bostonskog tima New Urban Mechanics, koji koristi podatke za unapređenje javnog dobra, a ne obrnuto – pokazuju koliko je važno usredotočiti se na stvarne probleme i institucionalne reforme umjesto juriti za trenutnim trendom pametne tehnologije. Njegova priča je svojevrsni hvalospjev skromnim, postepenim poboljšanjima koja javni interes stavljaju ispred spekulativnih mogućnosti inovacija ili algoritamskih rješenja.
Ipak, knjiga potcjenjuje strategije gradskih službenika usmjerenih na javni interes. Za mnoge javne službenike preopterećene finansijskim i organizacijskim ograničenjima gradske uprave tehnologija je često sredstvo za usmjeravanje pažnje i novca prema brizi o gradovima koji već pate od sistemskog rasizma, nedostatka ulaganja i deindustrijalizacije. Finansijski slabo opremljene birokratije okreću se tehnologijama i tehnikama „pameti“ jer je to često jedan od najsigurnijih načina da dobiju finansiranje, čak i od federalne vlade i velikih fondacija.
Vratimo se Columbusu u Ohiju, pobjedniku USDOT-ovog izazova za pametne gradove 2016. Green s pravom hvali grad jer je predložio plan pametnog saobraćaja koji nije usredotočen na autonomna vozila, nego na povezivanje stanovnika s niskim prihodima sa zdravstvenom zaštitom, obrazovanjem i radnim mjestima. Kada je grad počeo koristiti sredstva USDOT-a, nakon dugog čekanja da im pristupi, javni službenici otkrili su da su prepreke mobilnosti u dugo osiromašenim gradskim četvrtima dublje nego što su očekivali. Većini stanovnika, naprimjer, bili su potrebni pristup Wi-Fi mreži, pouzdani uređaji i bankovni računi ako su željeli koristiti pametni prevoz.
Četiri godine kasnije Columbus je polako pomjerio stvari, uz pad smrtnosti dojenčadi od 1,8 posto, ali druge rasne nejednakosti u gradu gotovo da se nisu promijenile (program pomoći u prevozu trudnica još je bio u razvoju). Ponekad dobre namjere, pažljiva upotreba tehnologije i čak značajna sredstva nisu dovoljni jer lokalne vlasti nemaju regulatorne i organizacijske kapacitete za rješavanje sistemskih problema. Drugim riječima, čak i „dovoljno pametan grad“ mora prepoznati granice vlastitog upravljanja.
Ulazeći dublje u složenosti i kontradikcije koje su razotkrili Zukin i Green, The Digital City Germaine Halegoua opsežnim istraživanjem pokazuje raznovrsnost načina na koje ljudi pomoću tehnologije stvaraju nova značenja mjesta. Halegoua piše protiv ideje da će računarske tehnologije na kraju odvojiti fizička mjesta od društvenih okruženja. Ona tvrdi da te tehnologije zapravo mogu ponovo „smjestiti“ grad, opisujući taj proces kao „korištenje digitalnih medija u njegovanju osjećaja mjesta za sebe i druge“.
Stavljajući digitalne medije u središte urbanih studija – i urbano okruženje u središte proučavanja digitalnih medija – Halegoua pokazuje kako grad postaje poželjan, poznat, razumljiv ili jedinstven kada se prelama kroz mobilne telefone, lokacijske medije, urbane kontrolne ploče ili čak širokopojasne mreže. Digitalne tehnologije nas ne odvraćaju od mjesta; one omogućavaju, povezuju i pojačavaju nova značenja.
Halegoua prepoznaje ovaj proces ponovnog „smještanja“ grada putem digitalnih medija u nizu konteksta i metoda: od južnokorejskog Songdoa do Lawrencea u Kansasu i od modela pametnih gradova odozgo („namjerno oblikovana mjesta“) do inicijativa koje dolaze odozdo. Njena analiza pametnog grada razlikuje se od Zukinove i Greenove po pažljivom proučavanju uloge tehnologa i planera. Pokazuje kako se ti takozvani stručnjaci muče ne samo da ljude stave na prvo mjesto nego i da zamisle pametan grad kao mjesto s kojim ljudi grade veze.
Nesklad između osjećaja mjesta tehnoloških stručnjaka i iskustava stanovnika vidi se i u studiji slučaja Kansas Cityja, koji je postao prvi poligon za Google Fiber. Građanski lideri radili su zajedno s Googleom u svjesnom pokušaju da Fiber iskoriste kao korak prema izgradnji „povezanog“ grada. Ali, kako Halegoua pokazuje, značajan dio stanovništva nije se prepoznao u tom novoizmišljenom gradu niti se osjećao pozvanim i osnaženim. Infrastruktura povezivanja ključna je na većini mjesta, ali uključivanje novih optičkih kablova ne rješava probleme četvrti koje su dugo obilježene stambenom diskriminacijom, agresivnim policijskim djelovanjem i nedovoljno finansiranim školama.
Halegoua se zatim okreće modelima digitalno posredovanih gradova koji više dolaze odozdo, približavajući se svakodnevnim iskustvima stanovnika. Proučavajući njihovu upotrebu mobilnih mapa i digitalnih navigacijskih sistema, pokazuje kako ljudi stiču osjećaj kontrole i upoznaju mjesta koja bi im inače mogla biti čudna, strana ili izazivati tjeskobu. U statusima stanovnika, fotografijama i drugim tragovima na lokacijskim i društvenim mrežama pronalazi višeznačne izraze pripadnosti, pripovijedanja i predstavljanja.
Svi ti načini artikuliranja i povezivanja s gradom putem digitalnih medija mogu pokrenuti nove kreativne projekte oblikovanja mjesta. Halegoua navodi primjer u kojem se stanovnici okupljaju u javnim prostorima i kreću gradom pomoću interaktivnih videoigara, kao i drugi u kojem se u četvrti postavljaju digitalni kiosci koji dokumentuju živote njenih nekadašnjih i sadašnjih stanovnika.
Ali organizacije koje programiraju i finansiraju inicijative kreativnog oblikovanja mjesta digitalne medije i dalje vide kao nešto što „izmješta i odvlači pažnju“, tvrdi ona. Takav uzak pogled potkopava kreativne i građanske odnose koje umjetnici i organizatori zajednice stvaraju kako bi uz pomoć novih tehnologija razvili osjećaj mjesta. Halegouina široka rasprava o ponovnom „smještanju“ grada poziva čitatelja da iznova promisli političke i poetske mogućnosti digitalnog oblikovanja mjesta, zajedno s drugim mogućnostima koje su prisvojili kapitalizam i nepromišljena potraga za inovacijama.
Izgradnja grada u 21. stoljeću – kako pokazuju ove tri knjige – ne bavi se samo zemljištem, zgradama ili ljudima, nego i rizičnim kapitalom, analizom velikih podataka i digitalnim sučeljima. Iako pametni grad dosad nije ispunio velika obećanja – ponekad tiho, ponekad spektakularno – COVID-19 pružio je tehnološkom sektoru još jednu priliku da iznova zamišlja urbana okruženja.
Usred pandemije guverner New Yorka Andrew Cuomo pozvao je Erica Schmidta, bivšeg izvršnog direktora Googlea, da predsjedava komisijom od 15 članova zaduženom za osmišljavanje obnove New Yorka. Javni zvaničnici, nesposobni ili nespremni ulagati u sigurnost građana, hvataju se za slamku i okreću velikim tehnološkim kompanijama. Umjesto ulaganja u javno blagostanje, njihov refleks je pokretanje agresivnih tehnologija nadzora u gradovima i davanje prednosti prikupljanju podataka nad zaštitom javnog zdravlja.
Ipak, mnogi Amerikanci koji su pokušavali stvoriti novi osjećaj mjesta iz svojih domova – dok su ključni radnici obavljali posao održavanja gradova – početkom juna izašli su na proteste nakon što su na ekranima gledali smrti crnih Amerikanaca od ruke policije. Upravo to prepoznavanje rasne nejednakosti – nejednakosti koja je rezultat godina rasnog nasilja, segregacije i nadzora – bolno nedostaje analizama pametnog grada.
Zukin, Green i Halegoua svjesni su diskriminatornih implikacija pametnog grada, ali one nisu bile u središtu njihovog rada. Sadašnji trenutak važan je podsjetnik da u kritike pametnog grada trebamo uključiti ideje mislilaca poput Ruhe Benjamin i Simone Browne te prepoznati da je „pamet“ oblikovana kao sistem rasne diskriminacije, posebno diskriminacije protiv crnaca.
To otvara novi niz pitanja za proučavanje novih geografija nejednakosti dok se tehnološki vođen grad širi: Kako bjelački karakter Silicijske doline i represivni uslovi rada ponavljaju i preoblikuju rasističke strukture u urbanim sredinama? Kako se gradska opsjednutost inovacijama presijeca s rasnim kapitalizmom, koji akumulira bogatstvo reprodukcijom društvenih i prostornih razlika? Kako pametne tehnologije mogu ponovo upisati, a u nekim slučajevima i podrivati, politiku diskriminacije na terenu, u dizajnu softvera i na kontrolnim pločama?
Ta pitanja tjeraju nas da odemo dalje od rasprave samo o granicama privatnosti ili očekivanja da tehnološka industrija donosi etičke odluke o tome u kakvim gradovima želimo zajedno živjeti. Može li grad postati pametan i pravedan? Ne prije nego što razgradimo eksploatacijske taktike i karceralne tehnike Silicijske doline.
Ovaj članak naručio je Max Holleran.
Amazon je 2017. objavio potragu za lokacijom drugog sjedišta, a brojni gradovi u Sjevernoj Americi činili su sve da privuku tehnološkog giganta. Kompanija je 2018. odabrala Arlington u Virginiji i Long Island City u New Yorku. Nakon otpora lokalnih inicijativa ogromnim subvencijama koje je New York ponudio Amazonu, kompanija je odustala od planiranog HQ2 u gradu, na zadovoljstvo većine stanovnika.
Izvor podataka o smrtnosti dojenčadi: Ohio Department of Health, Office of Vital Statistics, “Infant Mortality Report, Franklin County, 2011-2020”, 24. maj 2020.
Autorica: Burcu Baykurt. Objavljeno 2. oktobra 2020.
Recenzirane knjige:
The Innovation Complex: Cities, Tech, and the New Economy, Sharon Zukin, Oxford University Press, 2020.
The Smart Enough City: Putting Technology in Its Place to Reclaim Our Urban Future, Ben Green, MIT Press, 2019.
The Digital City: Media and the Social Production of Place, Germaine R. Halegoua, NYU Press, 2020.
(Public Books)
