Ovog ljeta data centri postali su meta otpora širom svijeta. Otkako se pojavio ChatGPT, velike tehnološke kompanije lobiraju za izgradnju ogromnih novih postrojenja. Mnoge vlade tvrde da su ona neophodna svakoj zemlji koja želi profitirati od umjetne inteligencije.
Aktivisti tvrde da data centri iscrpljuju resurse i pogoršavaju klimatsku krizu. Škotska nacionalna stranka podržala je moratorij na nove projekte; isto su učinili i Zeleni. Procvat je bio ogroman, a takav je i otpor. Današnji newsletter objašnjava zašto.
U First Editionu volimo pomjerati granice novih tehnologija (ovdje nema ludita), pa danas isprobavamo nešto novo: napravili smo video koji prati ovaj newsletter, a više možete pogledati na Guardianovoj Instagram stranici. Kako vam se to čini za inovaciju? Prije toga, evo naslova.
Detaljno: „Nalazimo se u izrazito antidemokratskom trenutku s umjetnom inteligencijom“
U augustu sam prisustvovala sastanku aktivista i vijećnika u istočnolondonskoj općini Tower Hamlets, gdje je vlada nedavno odobrila planove za data centar površine 5.200 kvadratnih metara na mjestu stare pivare kod Brick Lanea. Sastanak, održan jednog sunčanog ponedjeljka navečer, trajao je tri sata, u zagušljivoj sali toliko punoj da su organizatori morali otvoriti dodatnu prostoriju. To dovoljno govori koliko je ova tema postala podijeljena.
Novi data centar u istočnom Londonu neće biti ni približno velik kao „hiperskalni“ data centri koji pokreću umjetnu inteligenciju, a koji su obično površine 10.000 kvadratnih stopa ili više. Nije ni prvi koji se gradi na tom području (u blizini već postoje tri objekta slične veličine). Ali učesnici s kojima sam razgovarala dijelili su iste brige kao i druge aktivističke grupe širom svijeta. Brinula ih je količina energije koju će zgrada trošiti (5,2 MW, prema lokalnoj aktivističkoj grupi, što je dovoljno za napajanje 15.000 domova), njena potrošnja vode (projekcije nisu objavljene), kao i buka i toplota koje bi mogla emitovati.
Imaju dobre razloge za zabrinutost. MMF procjenjuje da će do 2030. data centri trošiti više energije nego sve države svijeta osim tri najveća emitera – Kine, Indije i Sjedinjenih Američkih Država. Već podižu cijene električne energije: jedna analiza pokazala je da su veleprodajne cijene struje tokom pet godina porasle za 267% na lokacijama u blizini data centara u Virginiji. I premda industrija tvrdi da tehnologija u novijim AI data centrima troši manje vode nego starija postrojenja, čak ni Agencija za okoliš ne zna koliko vode data centri koriste. To je samo jedna od mnogih nepoznanica.
Veliki dio bijesa ovdje usmjeren je na način na koji je projekat odobren. Uprkos snažnom protivljenju lokalnih stanovnika i vijeća Tower Hamletsa, koje želi da se lokacija iskoristi za stotine stambenih jedinica, ministrica za stanovanje Angela Rayner intervenirala je i poništila odluku vijeća kako bi odobrila zahtjev, navodeći izgradnju 44 stambene jedinice (od kojih će samo šest biti socijalno stanovanje) kao „značajnu“ javnu korist.
„Kada Andy Burnham govori o decentralizaciji i demokratiji, ovo djeluje kao šamar“, rekla mi je Henna Khanom, stanovnica Tower Hamletsa. „Meni se čini da mnogi od ovih objekata niču na mjestima gdje zajednice s niskim prihodima i pripadnici etničkih manjina jednostavno nemaju moć da se odupru tim promjenama.“
To odražava obilježje zajedničko mnogim ovim sukobima: lokalni stanovnici osjećaju da im se data centri nameću protiv njihove volje, uz vrlo malo transparentnosti ili demokratskog nadzora.
Koliko data centara postoji?
Globalno se broj „hiperskalnih“ data centara gotovo utrostručio od 2018. godine. Ujedinjeno Kraljevstvo je 2000. imalo 52 data centra, a danas ih prema procjenama ima 520, od kojih je otprilike 48 „hiperskalnih“, premda je nemoguće doći do tačnih podataka jer niko – čak ni vlada – ne zna ukupan broj izgrađenih objekata. U SAD-u, gdje su lokalne vlasti potpisivale sporazume o povjerljivosti s tehnološkim kompanijama, informacije su zaštićene od javnog nadzora. U EU su Microsoft i druge američke tehnološke kompanije uspješno lobirale da se prikrije okolišni utjecaj njihovih projekata.
Tajnost je moć, naročito kada vaša industrija guta ogromne količine energije, od koje se veliki dio proizvodi iz fosilnih goriva. Budući da investitori mogu godinama čekati priključak na elektroenergetsku mrežu, mnogi sada odlučuju graditi vlastite elektrane na plin. U Ujedinjenom Kraljevstvu više od 100 data centara namjerava spaljivati plin kako bi proizvodili vlastitu električnu energiju. Moguće je da će neki to raditi trajno. To su razlozi zbog kojih bi se očekivao veći nadzor nad ovim projektima, a ne manji.
„Nalazimo se u izrazito antidemokratskom trenutku s umjetnom inteligencijom“, kaže mi Guardianova tehnološka dopisnica Aisha Down. Zato ne čudi što izbija toliko protesta. Prije nekoliko sedmica policija u Škotskoj upozorila je jednog investitora da je bijes javnosti zbog ovih zgrada toliko velik da sada predstavlja sigurnosni rizik.
Zašto vlada želi još data centara?
Starmerova vlada bila je sklona propovijedanju o prednostima velikih tehnoloških kompanija. U dokumentima koji su prošle godine iznijeli strategiju Ujedinjenog Kraljevstva za umjetnu inteligenciju tvrdila je da su data centri „motori doba umjetne inteligencije“ i predstavila planove za ubrzavanje njihove izgradnje. Čini se da se zasad Burnhamova vlada slaže: prošle sedmice odbila je prijedlog Zelene stranke za moratorij na nove projekte, tvrdeći da bi to „otjeralo investicije i dobra radna mjesta u inostranstvo“.
Od početka ove godine vlada je omogućila data centrima da se uključe u režim nacionalno značajnih infrastrukturnih projekata (NSIP), u kojem odluke o planiranju donosi državni sekretar, a ne lokalna vijeća, što investitorima omogućava da zaobiđu lokalni nadzor. Dva od prvih data centara koja su se uključila u NSIP program podnijela su zahtjeve za izgradnju novih privatnih elektrana na plin za napajanje svojih postrojenja, koje će zajedno biti odgovorne za više od 4,5 miliona tona emisija ugljika. „Većina ljudi ne želi da dizelski generatori neprestano rade u blizini mjesta gdje žive“, kaže Aisha. „Takve stvari uznemiravaju zajednice.“
Čemu oni služe?
Uz svu nedavnu pažnju usmjerenu na data centre, vrijedi napomenuti da mnogi od njih postoje već godinama, tiho zujeći i obrađujući informacije potrebne da biste poslali e-mail ili pročitali newsletter poput ovog. Jasno je da su nam neki data centri potrebni. Pitanje je trebaju li nam oni „hiperskalni“.
Među kreatorima politika mnogo se govori o tome da Ujedinjeno Kraljevstvo treba biti „proizvođač AI-ja, a ne korisnik tuđeg AI-ja“, da ne smije zaostati u „utrci“ umjetne inteligencije niti izgubiti svoj „AI suverenitet“. Ali čini se da se niko ne slaže oko toga kako tačno data centri ostvaruju te nejasne ciljeve. Hoće li oživjeti postindustrijska područja blistavim novim radnim mjestima? Vjerovatno ne. Hoće li pomoći Ujedinjenom Kraljevstvu da „oblikuje revoluciju umjetne inteligencije“? Teško je precizno vidjeti kako, kada američke tehnološke kompanije koje grade mnoge data centre na britanskom tlu zadržavaju kontrolu nad infrastrukturom, intelektualnim vlasništvom i profitom. „Čini se da ljudi na najvišim nivoima vlasti donose politike na osnovu straha da će propustiti AI voz i općeg dojma“, kaže Aisha.
Za sada je jasno da ovi sukobi odražavaju osjećaj da su data centri nešto što se zajednicama radi, bez obzira na to pristaju li one na to. Burnhamova vlada nada se da će obnoviti vjeru ljudi u demokratiju dajući im veću kontrolu. Bitka oko data centara bit će veliki test te obaveze.
Autorica: Hettie O'Brien. Objavljeno 2. septembra 2026. u 07:45 CEST.
(The Guardian)
