Nakon istraživanja o suvremenoj kulturi grada i njegovoj umjetnosti, sociologinja Ewa Rewers dolazi do glavnog pojma svog proučavanja kojeg naziva post-polis. Post-polis, onaj koji dolazi nakon polisa, postmoderni je grad. Dok je moderni grad još uvijek bio na tragu sadržaja proizvodnje, kao i onog aristotelijanskog grada koji se otkriva i kojeg otkrivaju, za Ewu Rewers je raspršeni subjekt postmodernog grada jedan Stranac.
Dok se prijašnji grad sastojao od granica i prekograničja, bio postojan i često sasvim čvrst, novi grad koji dominira današnjom stvarnošću grad je koji se neprekidno mijenja, gubeći sa svakim svojim danom nešto od izvornog identiteta gradskosti. Ona uspostavlja analogije između gradskog tijela, tijela grada i čovjekovog tijela. One se najviše iskazuju u ritmu, sttukturi, formi i čulima. Ljudski osjećaji i potrebe prate one grada i ako se ne sreću, građanin će uvijek biti oštećen.
Raspadajući identiteti ovakvog novog grada ostvaruju se u nagomilavanjima i predimenzioniranjima, kroz ironiju i ekstazu – prije svega ogromne i okrutne navale automobila i njihovog neprekidnog zvuka koji zastire sve druge, a posebno zvukove ljudi i životinja u gradu. Ono što čini ovaj grad upravo je određeni oblik raskidanja sa svojom nutrinom, svojim temeljem, svojevrsno raščinjenje. Ono se prije svega očitava u obrtanju korisnosti materijala svjetlosti. Svjetlo, koje je nekada bilo ideal stvaranja, dosezanja, bilo u bjelinama kamena ili u jasnoći forme, sada postaje sam materijal od kojeg se prave ogledala grada. Upravo se ovim svjetlom glača nova glatka koža nepostojećeg grada.
Grad se ovdje lišava svog sadržaja, djeca rođena u njemu razvijat će se dalje, prazna poput njega. U njemu prestaju postojati trgovi, parkovi, fontane, igrališta, kina i skrivene, male ulice tišine. Sve ono što je grad učinilo ili činilo gradom sada postaje vještačko svjetlo odsjaja, sjajnog do te mjere da gradovi postaju više kao slika, kao svijetla glatka koža u prostoru, a ne mjesto. Od takvog materijala grade se shopping centri, veliki i manji mallovi, kina, multipleksi, kao i zbijena mjesta stanovanja koja u sebi razvijaju i ponešto od ratne logike. Zidari misle kako zidaju grad, ali zapravo samo slikaju ono za što oni sami misle da se od njih traži, ne vodeći računa o stvarnim potrebama građana.
Posvuda izrastaju oblici koji i materijalom i provedbom oponašaju svjetlost. Ne radi se samo o reklamama, video panelima, mutantskim plakatima i nerazumnim drečavim bojama. Tu su i bunkerski zatvorena zdanja koja nedostatkom prozora, razvojem što propusnijih materijala, stvaraju krajolike koji nisu namijenjeni trajanju već trošenju. S obzirom kako se razvija ta igra ogledala, raste i plansko, urbanističko nasilje novog doba s novim formama. Građevine se tuku ispuniti prostor koji više nema granicu, nema mjeru, već je identificiran nezgrapnim širinama, obujmom – mjerama i jednostavno gura i nagurava se sa ostalim sličnim oblicima. Na ovaj način formira se grad koji više nije po mjeri čovjeka, već po mjeri već spomenutog Stranca, koji ima razne nazive i oblike, a u današnje vrijeme uglavnom se radi o – turisti. Zbog njega se mijenjaju prostori, nadograđuju se nerealne kaskade u prostoru (koji se zato rapidno smanjuje), što povećava cijene najma samih prostora. Turista koji osjeća tu zavisnost lokalaca od njegovog trošenja postaje bahat do te mjere da često neprimjereno opći sa tuđim javnim prostorom. Zbog turista gradovi se u određenom dijelu godine pretvaraju u javna dvorišta pohlepnih i previše opuštenih tijela.
Pa ipak, Rewers vidi optimizam u, za nju, ključnoj urbanističkoj figuri – onoj mosta. Mostovi su od samih svojih početaka bili razni. Njihovo izvorno značenje je bilo u njihovoj utilitarnosti. Mostovi omogućuju nastavak lutanja i otkrivanja. Preko njih su se spajale do tada udaljene obale i samim tim premoštavanjem omogućen je razvoj novog života. Ne samo da su se obale sada mogle razvijati upravo zbog tog povezivanja, već se život razvijao i na samom mostu, od starih početaka u vidu aktivnosti čuvara i graditelja, preko raznih maltarina koje su na njemu plaćane sve do kulturnih obrazaca koji su se na njemu pojavljivali. Oko mostova, čak i u najranijim fazama, rastu zgrade sa balkonima – balkonima koji ulaze, zalaze u javni prostor i mogu se podići upravo u blizini, u krugu mostova. Na ovaj način, u odnosu govorenja o mostovima i gradovima, mostovi postaju metonimije gradova. Gradovi se uvijek skrivaju u mostovima.
Mostovi s vremenom prestaju stvarati same gradove, postaju isto tako građeni izvan gradova kao usputne stanice, te unutar manjih prostora, unutar samog grada gdje obavljaju određene prostorne funkcije. Mostovi postaju simboli nosivosti novoga. Ulaze u stare forme, podižu ih i preoblikuju prostor polako, prema novim potrebama. Ovako mostovi sudjeluju u stvaranju novih zajednica.
S vremenom i razvojem tehnike i kibernetike, nastaju nevidiljivi mostovi informacija – nevidljivi mostovi skromne ili bezgranične protežnosti. Mostovi koji se ispunjavaju lebdećim, prolazećim i fluidnim sadržajima koji sada realiziraju ideju mostovanja više od nekadašnjih čvrstih stuktura. Ovakav oblik povezivanja nije više između obala, objekata ili mjesta u grad. Ovakvo mostovanje trenutačno juri po svijetu povezujući ga u neprekidno nastajuću mrežu prelazaka.