Za kreativni i bračni par arhitekata Anne Lacaton i Jean-Phillipe Lacaton arhitektura je najmanje u kvantiteti. Pokušavaju je zaobići gdje je god to moguće i umjesto nje traže lakoću. Voditi računa o ovome, kao i o drugim pojmovima, za njih je povezano i sa urbanističkim i sa ljudskim preživljavanjem.
Njih dvoje misle projekt iznutra prema van, ne preko forme. Ovdje promatranje i analiza materijala postaju jako bitni. Ovo je proces procjene stvarnih situacija iz perspektive same situacije. Ovo je jedan od drugačijih urbanizama, ne više sa strane ili nadmeno odozgo, već iznutra. Zanima ih proces širenja, transformacije, simultanosti i paralelnosti, isprepletenosti stvari. Namjera je izgraditi više sa onim što se ima. Čak i u najtežim okolnostima treba voditi računa o životima koji su provedeni u tim prostorima, o memoriji koja je skupljena, i raditi s time kao sa materijalom. Tako da je jedan od ključnih pojmova ovdje sloboda, upravo sloboda samih stanara da stvaraju ono što im nedostaje u prostoru. Za ove ideje i njihov razvoj presudan je njihov boravak u Africi, u Nigeru, u jednoj od najsiromašnijih zemalja. Afrika je prostor gdje se uvijek pokušava. Pokušava se ni sam čim uglavnom, ali se pokušava. Radi se o luksuzu jednostavnih stvari.
Grad se razvija prema dvije osnovne sastavnice – prema kvaliteti života te podizanju intenziteta prostora. Vrlo ozbiljno se trebaju propitati razlozi za ostanak u nekom gradu ako on ne pruža neke od ovih standarda. Ako ih ne pruža, onda je evolucija takvog grada posve upitna. Zadovoljstvo ljudi koji žive u takvom gradu je političko pitanje. Gradovi se danas doživljavaju kao amorfna masa, kao materijal koji se slobodno premješta po nekoj agresivnoj volji, a trebalo bi ispitati i voditi računa o kreativnim energijama i snagama u njemu koje čekaju biti raspoređene i koje traže zadovoljenje svojih potreba.
Grad su životni prostori i koncentracija aktivnosti. Treba se posebno posvetiti stanovanju, i to baš onim elementima koji stoje odbačeni, „nevoljeni“, zanemareni, zapušteni ili srušeni. Sva su ta mjesta iznimno osjetljiva, krhka i treba vidjeti šta tu nedostaje, čega nema. Treba ponovo balansirati urbane funkcije i zadovoljstva. Ključne riječi ovdje su osjetljivost, pažnja, dobrota prema zgradama i pažnja prema svemu što tu već postoji. Prema svemu što je nekada moglo ugostiti, zavesti. Sve što postoji je jedan određeni inventorij znanja na čijoj se evoluciji i transformaciji može raditi. Svako od ovih mjesta razvija se na njemu odgovarujući način. Ni na jedno od njih ne treba se i ne može primijeniti generički vokabular današnje arhitekture, koji ne vodi riječ o specifičnim potrebama i nužnostima prostora – o pripadanju, praznini i sjećanju. Oni se nikada ne zalažu za rušenje, već za upotrebu „balansiranja već postojeće društvene organizacije“. Radi se o tome da se „ne reže ono što je živo“. Investicije treba tako rasporediti kako bi svi imali koristi od te raspodjele. Grad je izvorno zamišljen kao mjesto kontinuiranih situacija i mobilnosti. Svako stvaranje nove gustoće izgradnje mora voditi računa o mobilnosti, posebno individualnih prostora – „radi se o slobodi i naseljavanju“. Glavne su teme – biti unutra, naseljavati.
Kod Lacaton i Vassal je ona krilatica manje je više postala – jeftinije je više. Zato je na jednom prostoru moguće raditi dupli prostor kako bi se ostvarilo više slobode. Oni prakticiraju ideju rada sa onim što postoji, na licu mjesta, preko dodavanja više prostora, više mjesta. Treba se adaptirati na nove uvjete i raditi sa ovim minimumom. Na ovaj način može se odgovoriti na različite potrebe ljudi i raditi s njihovim karakterom, promijeniti ga na bolje ako je potrebno. Treba zahvaliti darežljivosti prostora kojom se bavi ekonomija transformacije prostora. Kako bi se ovo moglo ostvariti potrebna je prije svega transformacija postojanja.
Arhitektura nije uvijek oko toga što stvoriti novo. Ona je prije svega u promatranju onoga što već imamo. Svaka stvar ima svoju vrijednost i sa sobom nosi pitanje kako je se može upotrijebiti. Njih dvoje skoro srušene stvari ne preuređuju, nego im dodaju neki novi prostor, namjeru, izvor nečeg novoga. Kada vlasti rade neku obnovu, uopće ne ulažu u jasno promatranje vrijednosti onoga što postoji. Njih dvoje ulaze u prostore i traže ona mjesta koja nisu dovoljno razvijena. Uspijevaju unijeti promjene, ne pomjerajući stanare, koristeći slobodnu fabrikaciju. Njihov pristup iznutra-van ulazi u živote stanara. Umjesto promjene tipologije iznutra, promjena dolazi dodavanjem prostora. Ovako se dotiču ozbiljnog rješavanja problema kao što su npr. štednja energije, osiguranje od požara, različite izolacije. Te intervencije trebaju biti i logične i smislene, jer je krajnji cilj da stanari budu sretni i ako se one ispravno provedu, kvaliteta života se može povećati. Gledano sa ove pozicije svaka zgrada se mora i može spasiti.
