Malo bendova s naših prostora više iole obraća pažnju, a još ih manje otvoreno propituje sve šire političke i društvene mijene koje nas sve intenzivnije snalaze. Kultna Borghesia jedan je od rijetkih umjetničkih kolektiva koji nepokolebano i beskompromisno već četvrtu deceniju svira i pleše u susret i preko prijetećih društvenih i (anti)kulturnih oscilacija. Osim što se radi o pionirima elektronskog zvuka našeg prostora koji su dobrim dijelom i odgojili čitavu potonju jugoslovensku alternativnu scenu, njihovi hitovi neizbježni su i na brojnim kompilacijama posvećenim istoriji svjetske elektronske muzike, i to rame uz rame s pjesmama velikana poput D.A.F., Throbbing Gristle, Cabaret Voltaire, Front 242, Nitzer Ebb, Einsturzende Neubauten…
Početke Borghesie (talijanski za buržoaziju!) nalazimo na samom početku ’80-ih godina i to u formatu FV-112/15, što je naziv za teatarsku skupinu tadašnjih ljubljanskih studenata sociologije i filozofije, a koja je djelovala kroz svojevrsnu fuziju teatra i disca. Osim osnivača Alda Ivančiča i Darija Seravala, u Borghesiji su tad djelovali i Zemira Alajbegović, Neven Korda, te pokojni Goran Devide. Kasnije je postava bivala sve fluidnijom, pa je kroz Borghesiju prošla čitava jedna škola umjetnika i muzičara.
Društvena kritika je, pak, bila i ostala konstantna okosnica rada ovog kolektiva. U Jugoslaviji su tako protestirali protiv tadašnjeg ‘verbalnog delikta’, uoči raspada države protiv nacionalizma i nasilja. A interesantne su i okolnosti njihovog posljednjeg mini bh toura u trokutu– Banja Luka, Sarajevo, Mostar 1991. godine, nedugo prije prve eksplozije rata.
Najnoviji rad benda, album ‘Proti kapitulaciji’ (Moonlee Records) svjetlo dana ugledao je 2018. godine i predstavlja svojevrsno putovanje u vrijeme – kako nazad, tako i naprijed. Srečko Kosovel čuveni je avangardni pjesnik s početka 20. stoljeća koji je zadužio naše prostore ostavštinom od preko 1400 pjesama. Rođen u Krasu 1904. godine, svjedočio je dramatičnim promjenama u jeku kojih su na europskom tlu procvali nasilje i fašizam. Ingeniozan konstruktor stihova i raspjevan kritičar društva uoči nadolazeće nejasne epohe, Kosovel je umro vrlo mlad, s tek 22 godine. Zanimljivo slična je bila životna putanja Srečka Kosovela i Koste Abraševića, pjesnika po kojem naš Omladinski kulturni centar u Mostaru danas još uvijek nosi ime. Obojica mladi, vješti pjesnici, anarhisti u srcu, koliko kritično usmjereni na mračnu tadašnjost, tako i gorljivo borbeni za bolje i pravednije sutra. Oba ova idealizma okončana su tragično prerano, a danas je teško reći da ljudi zajedničkog nam bivšeg prostora njihova imena previše pamte, a još manje da obraćaju pažnju na napredne i neuobičajeno vješto opjevane ideje i vizije budućnosti koje su njih tako mlade inspirirale. Kosovel je sezao i dalje. Danas se često drži da je ‘Old Bull Lee’, William S. Burroughs tvorac tzv. cut up tehnike u pisanju – metode ljepljenja izrezanih stihova, što je kasnije bio drag postupak i Davidu Bowieu, primjerice. Ali europska avangarda s početka 20. stoljeća, (posebno Dada pokret) se tu ne može ne pomenuti. Upravo Srečko Kosovel jedan je od najranijih europskih avangardista koji ‘siječe i lijepi’ – semplira. Dakako, ovaj metod temeljan je u muzičkim žanrovima unutar kojih bend poput Borghesie operira, a album posvećen baš Kosovelovom modernizmu ‘ljepljen’ je zvučno, prema opisu samih autora: ‘alternativnim soundtrackom Blade Runnera, atmosferom Coila, melanholijom Bowieve berlinske ere, te neposrednošću Nine Inch Nailsa.’
Aktualnost Kosovelovih poruka ispisanih prije gotovo čitavog jednog stoljeća kao da je organski bila upućena na, iz albuma u album uvijek aktualan, kolektiv Borghesia. U jeku silnog tehnološkog napretka i društvenog razvoja našeg doba, stari problemi i stare prijetnje o kojima je Kosovel tako srčano pjevao, pomaljaju se malo po malo u svom najnovijem ruhu na horizontu pred nama, a zamisliti (svijetlu) budućnost postaje sve teže.
Iz njegovog silnog opusa, nova postava benda promišljeno je odabrala 12 Kosovelovih pjesama koje su poslužile kao konceptualna okosnica za jedan, najblaže rečeno, vrhunski umjetnički album – kritičan, provokativan, aktualan, zvučno – filmski, plesan i nadasve zavodljiv komad. (Iako svaka pjesma lako postane earworm, čak i nakon prvog slušanja, izdvajam ovdje epičnu ‘Odprite muzeje’, mačkastu ‘Moj črni tintnik’ i baladu završnicu ‘Blizu polnoči’.) Istina je da se radi prije svega o omažu Kosovelovoj ostavštini i beskrajnoj inspiraciji koju je svojim karakterističnim djelom izazvao, ali pomenuta aktualnost pjesnikovih konstrukcija i plesnost uvijek inherentna Borghesijinom zvuku, polučili su fascinantan amalgam energičnog industrial bunta, razigrane i melodične himničnosti i društvene kritike u delikatnoj art rock maniri. Uživo se radi o albumu koji mami i pokret i osmijeh, kako zbog svježe interpretacije bezvremenske Kosovelove poetike, tako i zahvaljujući kemiji s kojom najnovija postava benda svira. Borghesia trenutno nastupa u formaciji – Jelena Rusijan na bas gitari i vokalu, Ivo Poderžaj – kao vokal, basist i gitarist, Saša Benko – vokal, gitara, te jedini preostali konstantni član na bubnju i programiranju – Aldo Ivančič. No, tu je još i čitav tim od desetak ljudi koji, bilo muzički/produkcijski, bilo vizualno, doprinose ovom unikatnom kulturnom proizvodu, a 2019. imaju zacrtanu malu turneju po bivšem prostoru.
– Aleš L.