Premda su politički najrelevantnije istine činjenične, sukob između istine i politike prvi je put otkriven i artikuliran s obzirom na racionalnu istinu. Suprotnost racionalno istinitoj tvrdnji jesu pogreška i neznanje, kao u znanostima, ili opsjena i mišljenje, kao u filozofiji. Hotimično nepoštenje, gola laž, imaju ulogu samo u području činjeničnih tvrdnji, pa se čini da je značajno i poprilično čudno što u dugoj raspravi o antagonizmu između istine i politike, od Platona do Hobbesa, nitko, očito, nije vjerovao da organizirano laganje, kao što to danas znamo, ne bi moglo biti odgovarajuće oružje protiv istine. Kod Platona, istinozborac je u životnoj opasnosti, a kod Hobbesa, gdje je on postao autor, prijeti mu se spaljivanjem njegovih knjiga; puka lažljivost nije sporno pitanje. Platonovu misao zaokupljaju sofist i neznalica prije nego lažov — to jest, između »nenamjernog i namjernog« on je, karakteristično, mnogo stroži prema ljudima koji se »valjaju u životinjskom neznanju« nego prema lažovima.0 Je li to zbog toga što je organizirano laganje, dominirajući javnošću, za razliku od neslužbenog lažova koji svoju sreću iskušava za vlastiti račun, još uvijek bilo nepoznato? Ili to ima veze s činjenicom koja se uočava da, izuzev zoroastrijanizma, nijedna od vodećih religija nije sadržavala laganje kao takvo, za razliku od »lažnog svjedočenja«, u svojim popisima smrtnih grijeha? Tek pojavom puritanske moralnosti, koja je koincidirala s pojavom organizirane znanosti, čiji je napredak mogao biti osiguran na čvrstim osnovama potpune vjerodostojnosti i pouzdanosti svakog znanstvenika, laži su smatrane ozbiljnim prijestupima.

Kako bilo da bilo, povijesni sukob između istine i politike izdigao se između dvaju dijametralno suprotnih načina života — života filozofa, koji je prvi tumačio Parmenid, a zatim Platon, i načina života građanina. Uvijek promjenljivim mišljenjima građanina o ljudskim stvarima, koje su i same u stanju neprekidna toka, filozof je suprotstavio istinu o onim stvarima koje su u svojoj samoj prirodi bile konačne i iz kojih bi se, prema tome, mogla izvesti načela da uravnoteže ljudske stvari. Stoga je suprotnost istini bilo puko mišljenje, koje je izjednačeno s opsjenom, a upravo ta degradacija mišljenja dala je sukobu njegovu političku žestinu; jer mišljenje, a ne istina, pripada nužnim preduvjetima svake moći. »Sve vlade počivaju na mišljenju«, rekao je James Madison, a čak se ni najautokratskiji vladar ili tiranin ne bi mogao uzdići do vlasti, a kamoli je zadržati, bez potpore onih koji su sličnih nazora. U prilog tome, svaki zahtjev iz područja ljudskih stvari, za apsolutnom istinom, čijoj vjerodostojnosti ne treba nikakva potpora mišljenja, pogađa u same korijene svake politike i svake vlade. Ovaj antagonizam između istine i mišljenja razradio je još Platon (napose u Gorgiji) kao antagonizam između komunikacije u obliku »dijaloga«, koji je govor adekvatan filozofskoj istini, i oblika »govorništva«, kojim demagozi, kao što bismo danas rekli, uvjeravaju svjetinu.

Tragovi ovoga prvobitnog sukoba još se mogu naći u prijašnjim stadijima modernog doba, premda teško u svijetu u kojemu živimo. Kod Hobbesa, na primjer, još uvijek čitamo o proturječju dvaju »suprotnih sposobnosti«: »trezvenog rasuđivanja« i »utjecajne rječitosti«, prvog »zasnovanog na načelima istine, drugog na mišljenju..., sklonostima i interesima ljudi, koji su različiti i promjenljivi«. Više od stoljeća prije, u doba prosvjetiteljstva, ovi su tragovi gotovo iščeznuli, ali ne potpuno, a tamo gdje drevni antagonizam preživljava, naglasak je pomaknut. U pojmovima predmoderne filozofije, Lessingovo veličanstveno Sage jeder, was ihm Wahrheit dunkt, und die Wahrheit selbst sei Gottempfohlen (»Pustite svakog čovjeka da kaže što smatra istinom, i prepustite istinu samu Božjem upravljanju«), jasno će naznačiti, da čovjek nije sposoban za istinu, sve su njegove istine, na žalost, puka mišljenja, dok je za Lessinga to značilo, suprotno ovome: »Dopustite da se zahvalimo Bogu što ne znamo tu istinu.« Čak i tamo gdje je odsutan prizvuk slavljenja — uvid da je za ljude koji žive u zajednici, neiscrpno bogatstvo ljudskog općenja beskrajno značajnije i važnije nego što bi bilo koja Jedina Istina ikada mogla biti — od osamnaestog stoljeća prevladala je svijest o nemoći ljudskog uma, a da nije dala priliku prigovoru ili jadikovki. To možemo pronaći u Kantovoj grandioznoj Kritici čistog uma, u kojoj je um vođen da spozna svoja vlastita ograničenja, kao što smo čuli prema riječima Madisona, koji je, više nego jednom, naglasio da je »um čovjeka, kao i sam čovjek, strašljiv i oprezan kada je ostavljen sam, a stječe čvrstinu i pouzdanje u skladu s brojem s kojim je udružen«. Razmatranja ove vrste, mnogo više nego stavovi o pravu pojedinca na samoizražavanje, igraju presudnu ulogu u, naposljetku, više ili manje uspješnoj borbi za postizanje slobode mišljenja za govor i tisak.

Tako je Spinoza, koji je još vjerovao u nepogrešivost ljudskog uma, a uvijek je pogrešno slavljen kao pobornik slobode misli i govora, smatrao da je »svaki čovjek, preko svojega neotuđivog prava, gospodar vlastitih misli«, da je »svako razumijevanje čovjeka njegovo vlastito, i da su mozgovi različiti kao palače«, iz čega je zaključio da je »najbolje dopustiti ono što se ne može uništiti«, a da zakoni koji zabranjuju slobodnu misao mogu samo završiti time da »ljudi misle jedno, a govore drugo«, dakle u »kvarenju povjerenja«, »poticanju podmuklosti«. Međutim, Spinoza ovdje zahtijeva slobodu govora, a argument da je ljudskom umu potrebna komunikacija s drugima, te stoga i javnost, istaknut je njezinom odsutnošću. On čovjekovu potrebu za komunikacijom, njegovu nesposobnost da skriva svoje misli i ostane nijem, čak ubraja među »opće nedostatke u kojima filozof nema udjela«.8 Kant, nasuprot tome, objašnjava da izvanjska sila, koja čovjeka lišava slobode da javno priopćava svoje misli, istodobno ga lišava slobode da misli (kurziv pridodan), i da jedini zalog »ispravnosti« našeg razmišljanja leži u tome da »mi mislimo, tako reći, u zajednici s drugima kojima svoje misli priopćavamo, kao što oni svoje priopćavaju nama«. Ljudski um, koji je pogrešiv, može funkcionirati samo ako može omogućiti svoju »javnu upotrebu«, a ovo je jednako istinito za one koji su još u stanju »maloljetnosti«, nesposobni da svoje glave upotrijebe »bez vodstva nekog drugog«, i za »znanstvenika« kojemu je potrebna »cijela čitateljska javnost« da ispita i provjeri svoje rezultate.

U ovom kontekstu, pitanje brojeva, koje je spomenuo Madison, posebno je važno. Promjena od racionalne istine do mišljenja podrazumijeva promjenu od čovjeka u jednini do ljudi u množini, a to znači promjenu od područja gdje, kaže Madison, ništa nije važno osim »temeljna rasuđivanja« jednog uma, u predio gdje je »snaga mišljenja« određena povjerenjem pojedinca prema »broju za koji se pretpostavlja da podržava ta ista mišljenja« — broj, koji, usput, nije nužno ograničen na suvremenike. Madison još razlikuje ovaj život u mnoštvu, što je život građanina, od života filozofa, prema kojemu takva razmatranja »zaslužuju prezir«, ali ta razlika nema praktičnu posljedicu, jer »se isto tako malo može očekivati nacija filozofa, kao i filozofska vrsta kraljeva koju je želio Platon«.Mogli bismo, u prolazu, spomenuti da bi sam pojam »nacije filozofa« mogao biti proturječnost pojmova za Platona, čija cjelokupna politička filozofija, uključujući njezina otvorena tiranska obilježja, počiva na uvjerenju da istina ne može biti niti dostignuta niti priopćena među mnoštvom.

U svijetu u kojemu živimo iščeznuli su posljednji tragovi ovoga drevnog antagonizma između istine filozofa i javnog mišljenja. Ni istina objavljene religije, koju su politički mislioci sedamnaestog stoljeća još smatrali osnovnom smetnjom, ni istina filozofa, objavljena čovjeku u samoći, ne prepleću se više sa stvarima svijeta. Uz poštovanje prema prvome, odvajanje Crkve i države donijelo nam je mir, a što se tiče drugoga, odavno je prestalo zahtijevati vlast — osim ako netko moderne ideologije ne smatra filozofijama, što je zaista teško, budući da ih njihovi sljedbenici otvoreno proglašavaju političkim oružjem i čitavo pitanje istine i istinitog drže nevažnim. Razmišljajući u tradicionalnim pojmovima, mogli bismo se osjetiti pozvanim da zaključimo iz ovoga stanja stvari da je stari sukob napokon izglađen, a da je napose njegov prvobitni uzrok, proturječje racionalne istine i mišljenja, iščeznuo.

Začudo, međutim, to nije tako, jer proturječje zbiljske istine i politike, čiji smo svjedoci svakodnevno u tolikom stupnju, ima bar u nekom pogledu slična obilježja. Dok, vjerojatno, nijedno prethodno doba nije toleriralo toliko mnogo različitih mišljenja o religioznim ili filozofskim pitanjima, stvarna istina, ako se dogodi da proturječi koristi ili zadovoljstvu određene skupine, dočekuje se danas s više neprijateljstva nego ikada prije. Budimo sigurni, uvijek su postojale državne tajne; svaka vlada mora rasporediti određene informacije skrivajući ih od pažnje javnosti, a onaj koji odaje autentične tajne uvijek je smatran izdajnikom. To ovdje ne smatram bitnim. Činjenice koje imam na umu javno su poznate, a i ta ista javnost koja ih poznaje može uspješno, i često spontano, zabraniti javne rasprave o njima i postupati s njima kao da su ono što nisu — to jest tajne. To što bi se njihovo izricanje trebalo pokazati jednako opasno kao, na primjer, propovijedanje ateizma ili neka druge hereze, iskazivane u prijašnjim vremenima, čini se da je čudan fenomen, a njegova se važnost povećava kada ga otkrijemo u zemljama kojima tiranski upravlja ideološka vladavina. (Čak i u Hitlerovoj Njemačkoj i Staljinovoj Rusiji bilo je opasnije govoriti o koncentracijskim i istrbljivačkim logorima, postojanje kojih nije bilo tajna, nego zastupati i izricati »heretične« poglede o antisemitizmu, rasizmu i komunizmu.) Čini se da još više uznemirava to što se, do stupnja do kojeg se toleriraju nepoželjne stvarne istine u slobodnim zemljama, one uvijek, svjesno ili nesvjesno, transformiraju u mišljenja — kao što činjenica potpore Hitleru od Njemačke, ili pad Francuske prije ulaska njemačkih odreda 1940, ili politika Vatikana za vrijeme drugog svjetskog rata, nisu bile predmeti povijesnog sjećanja, već predmeti mišljenja. Budući da se te stvarne istine tiču pitanja neposredne političke odgovornosti, ona je ovdje više u pitanju nego možda neminovna napetost između dvaju načina života unutar okvira svakidašnje i općenito prihvaćene zbilje. Ovdje se radi o samoj toj svakidašnjoj i stvarnoj zbilji, a to je zaista politički problem prvoga reda. Budući da se često čini da zbiljska istina, premda je toliko manje otvorena za argumentaciju od filozofske istine, i tako očito svakome nadohvat, podnosi sličnu sudbinu, kada je izložena na tržištu — dakle, da bude suprotstavljena ne lažima ili namjernim obmanama, već mišljenju — moglo bi biti vrijedno truda da se ponovno otvori staro i očito istrošeno pitanje istine protiv mišljenja.

Jer, viđeno iz kuta istinozborca, nastojanje da se činjenica transformira u mišljenje, da se zamagli razdvojna crta između njih, nije manje zamršena nego što je starija nevolja istinozborca, tako živo prikazana u alegoriji spilje, u kojoj filozof, nakon povratka sa svoga samotničkog putovanja u prostor beskonačnih ideja, pokušava priopćiti svoju istinu mnoštvu, uz rezultat da ona iščezava u raznovrsnosti pogleda, koji su za njega opsjene, i da je svedena do sumnjive razine mišljenja, tako da se sada, ponovno u spilji, istina pojavljuje ponovno u liku »meni to izgleda«, u punome smislu riječi koju je, nadao se, ostavio za sobom jednom zauvijek. Međutim, izvjestitelj stvarne istine prolazi još gore. On se ne vraća s nekog putovanja u područje ponad područja ljudskih stvari i ne može se utješiti mišlju da je postao stranac u ovome svijetu. Slično tome, mi se nemamo prava tješiti mišlju da njegova istina, ako bi ona morala biti istina, nije od ovoga svijeta. Ako njegovi jednostavni, činjenični stavovi nisu prihvaćeni — istine viđene i posvjedočene tjelesnim očima, a ne duhovnim — pojavljuje se sumnja da bi u prirodi političkog područja moglo biti to da poriče ili izvrće istinu svake vrste, kao što ljudi nisu sposobni sporazumjeti se sa svojom nepopustljivom, razmetljivom, neuvjerljivom tvrdoglavošću. Ako bi to morao biti slučaj, stvari bi izgledale još očajnije nego što je pretpostavljao Platon, jer Platonova istina, otkrivena i ostvarena u samoći, transcendira, po definiciji, područje mnoštva i svijet ljudskih stvari. (Razumije se da se filozof, u svojoj izolaciji, prepušta iskušenju da upotrijebi istinu kao standard koji se nameće ljudskim stvarima; to jest da transcendenciju svojstvenu filozofskoj istini izjednači s potpuno drukčijom vrstom »transcendencije«, kojom su jardi i drugi standardi mjerenja razdvojeni od mnoštva objekata koje mjere, pa možemo jednako dobro razumjeti da će se mnoštvo opirati ovom standardu, premda je on zapravo izveden iz područja koje je strano području ljudskih stvari i čija povezanost s njima može biti potvrđena samo pometnjom.) Kada filozofska istina stupa na tržište, mijenja svoju prirodu i postaje mišljenje, jer se zbiljski, krećući se ne samo od jedne vrste razmišljanja do druge, već od jednog načina ljudskog postojanja do drugog, desio prijelaz.

Zbiljska je istina, suprotno tome, uvijek upućena drugim ljudima: ona se tiče događaja i okolnosti u koje su uključeni mnogi; nju utemeljuju svjedoci i ovisi o svjedočenju; ona postoji samo do onog stupnja do kojeg se o njoj govori, čak i kada se javlja u području privatnog. Ona je politična po prirodi. Činjenice i mišljenja, premda se moraju odvajati, nisu suprotstavljena jedne drugima; oni pripadaju istom području. Činjenice informiraju mišljenja, a mišljenja, potaknuta različitim interesima i sklonostima, mogu se nadaleko razilaziti pa su opet legitimna, onoliko dugo koliko poštuju zbiljsku istinu. Sloboda je mišljenja laž ako nije zagarantirana stvarna informacija, a same činjenice nisu u neskladu. Drugim riječima, zbiljska istina izvještava političko mišljenje, kao što racionalna istina izvještava filozofske spekulacije.

Ali, da li činjenice, neovisno o mišljenju i tumačenju, uopće postoje? Nisu li generacije povjesničara i filozofa povijesti dokazivale nemogućnost utvrđivanja činjenica bez tumačenja, jer one moraju najprije biti izabrane iz kaosa pukih događaja (a principi izbora, sigurno, nisu stvarni podaci), a onda prilagođene priči koja se može ispričati samo u određenoj perspektivi koja nema ništa s originalnim događajem? Nema sumnje da su ove i još mnoge druge nedoumice svojstvene povijesnim znanostima stvarne, ali nema nijednog dokaza protiv postojanja činjeničnog, niti one mogu služiti kao opravdanje za zamagljivanje razdvajajuće crte između činjenica, mišljenja i tumačenja, ili kao isprika za povjesničara da činjenicama manipulira kako se njemu dopada. Čak i ako on prihvaća da svaka generacija ima pravo pisati svoju vlastitu povijest, mi više ne prihvaćamo da ona ima pravo poremetiti činjenice u suglasnosti sa svojom vlastitom perspektivom; ne prihvaćamo pravo da se dotiče samo činjenično. Da ovo pojasnimo i ispričamo se što nećemo dalje slijediti ovaj tok: za vrijeme dvadesetih, tako kreće priča, Clemenceaua, kratko prije smrti, našao se umiješan u prijateljski razgovor s predstavnikom Weimarske Republike u svezi s pitanjem krivnje za izbijanje Prvog svjetskog rata. »Što će, prema vašem mišljenju«, pitali su Clemenceaua, »budući povjesničari misliti o ovoj mučnoj i kontroverznoj stvari?« Odgovorio je: »To ja ne znam. Ali znam zasigurno da neće reći da je Belgija okupirala Njemačku.« Suočeni smo ovdje s bezobzirno osnovnom činjenicom te vrste, čiju su neuništivost uzeli zdravo za gotovo čak i najekstremniji i najprofinjeniji vjernici historicizma.

Istina je da bi trebalo znatno više od hirova povjesničara da se iz sjećanja izbriše činjenica da su u noći 4. kolovoza 1914. njemačke trupe prešle granicu Belgije; za to bi trebao ništa manje nego monopol moći nad cijelim civiliziranim svijetom. Ali daleko je od toga da se može doseći takav monopol moći, i nije teško zamisliti što bi bila sudbina zbiljske istine ako bi interesi sile, nacionalni ili socijalni, imali zadnju riječ u ovim stvarima, što nas vraća sumnji da bi u prirodi političkog područja moglo biti to da je ono u ratu s istinom u svim njezinim oblicima, a odatle pitanju zašto se smatra da je pristajanje čak i uz zbiljsku istinu antipolitičko stajalište.

Prijevod Tatjana Sekulić

(AbrašRadio)