Kada sam rekla da zbiljska istina, kao suprotna racionalnoj, nije suprotstavljena mišljenju, iznijela sam poluistinu. Sve istine — ne samo različite vrste racionalne istine već i zbiljske istine — oprečne su mišljenju u svojemu načinu dokazivanja valjanosti. Istina unutar sebe čuva element prisile, a učestale sklonosti tiranskome, koje su tako žalosno uočljive među profesionalnim istinozborcima, mogle bi biti uzrokovane manje slabošću karaktera nego naporom uobičajenog življenja pod nekom vrstom pritiska. Iskazi kao što su »Tri kuta trokuta jednaki su s dva kura kvadrata«, »Zemlja se okreće oko Sunca«, »Bolje je podnositi loše nego raditi loše«, »U kolovozu 1914. Njemačka je napala Belgiju«, vrlo su različiti u načinu na koji su dosegnuti, ali, jednom zapaženi kao istiniti i proglašeni da to budu, oni imaju zajedničko to da su ponad usklađivanja, rasprave, mišljenja ili odobravanja. Onima koji ih prihvaćaju oni nisu izmijenjeni brojevima ili manjkom brojeva koji podržavaju isti stav; uvjeravanje ili odvraćanje nisu upotrebljivi, jer sadržaj stava nije povodljive prirode, već prisilne. (Tako je Platon u Timeju, povukao crtu između ljudi sposobnih da zapaze istinu i onih kojima se dogodilo da posjeduju ispravno mišljenje. U prvome, organ zapažanja istine probuđen je podučavanjem, što, naravno, implicira nejednakost, pa se može reći da je blag oblik prisile, budući da je posljednji bio tek naveden. Pogledi su prvih, kaže Platon, nepokolebljivi, a posljednji uvijek mogu biti navedeni da promijene mišljenja.)11 Ono što je Mercier de la Riviere jednom zabilježio o matematskoj istini odnosi se na sve vrste istine: Euclide est un veritable despote; et les verites geometriques qu’il nous a transmises, sont des lois veritablement despotiques. U vrlo sličnom tonu, Grotius je, oko stotinu godina prije — kada je želio ograničiti moć svemogućeg princa — inzistirao na tome da »čak ni Bog ne može uzrokovati da dva puta dva ne čine četiri«. On je prizivao prisilnu snagu istine protiv političke moći; njega nije zanimalo samorazumljivo ograničenje božanske svemoći. Ove dvije bilješke osvjetljavaju kako izgleda istina u čisto političkoj perspektivi, s gledišta moći, a pitanje je da li bi moć mogla i trebala biti potvrđena ne samo Ustavom, popisom prava i raznolikošću sila, kao u sistemu računa i bilance, u kojima, Montesquieuovim riječima, le pouuoir arrete le pouvoir — to jest čimbenicima koji se pomaljaju iz političkog područja i pripadaju njemu osobno — već nečim što proizlazi s one strane, svoj izbor ima izvan političkog područja, a jednako je neovisno o težnjama i željama građana, kao i o volji najgoreg tiranina.

Promatrano s gledišta politike, istina ima despotski karakter, stoga je tirani koji ispravno strahuju od natjecanja s prisilnom snagom koju ne mogu monopolizirati mrze, a u očima vlada koje počivaju na prihvaćenoj i prezrenoj prisili uživa poprilično nesiguran položaj. Činjenice su izvan suglasja i pristanka i sva priča o njima — sve promjene zasnovane na ispravnoj informaciji — neće pridonijeti ništa svojem establišmentu. S nepoželjnim mišljenjem može se raspravljati, odbaciti ga, ili se s njim nagoditi, ali nepoželjne činjenice posjeduju razarajuću upornost koju ne može pomaknuti ništa do čistih laži. Nezgoda je da zbiljska istina, kao sve druge istine, odlučno zahtijeva da bude priznata, i unaprijed isključuje raspravu, a rasprava čini samu bit političkog života. Načini mišljenja i sporazumijevanja koji imaju posla s istinom, ako se promatra iz kuta politike, obvezno su nasilnički; oni ne uzimaju u obzir mišljenja drugih ljudi, a uzimanje ovih u obzir odlika je strogo političkog razmišljanja.

Politička je misao reprezentativna. Ja sam uobličila jedno mišljenje razmatrajući danu stvar iz različitih kutova, oživljavajući svome duhu stajališta onih koji su odsutni; to jest ja ih predstavljam. Ovaj tok predstavljanja ne usvaja slijepo aktualne poglede onih koji su negdje drugdje, pa stoga svijet promatraju iz različitog kuta; to nije pitanje ni empatije, kao da sam pokušala biti ili osjećati kao netko drugi, niti prebrojavanja prisutnih i pridruživanja većini, već bivanja i mišljenja u svojoj vlastitoj osobnosti, onoga gdje zapravo nisam. Što je više ljudskih stavova prisutno u mojoj svijesti, dok promišljam danu stvar, i što bolje mogu zamisliti kako bih se osjećala i mislila da sam na njihovu mjestu, snažnija će biti moja sposobnost za reprezentativno mišljenje i valjaniji moji konačni zaključci, moje mišljenje. (To je sposobnost za »otvoren način mišljenja« koji daje pravo ljudima da sude; kao takvog otkrio ga je Kant u prvom dijelu Kritike moći suđenja, premda nije uočio političke i moralne implikacije ovog otkrića.) Sam proces formiranja mišljenja određen je onima u čije ime netko razmišlja i upotrebljava svoj vlastiti um, a jedini uvjet za ovaj napor imaginacije jest nepristranost, oslobođenje od nečijih vlastitih privatnih interesa. Dakle, čak i ako se klonim cijeloga društva, ili sam potpuno izolirana dok oblikujem mišljenje, nisam, jednostavno, samo sa sobom u samoći filozofskog razmišljanja; ostajem u ovom svijetu univerzalne međuovisnosti, gdje mogu sebe učiniti predstavnikom svakoga drugog. Naravno, mogu odbiti to učiniti te oblikovati mišljenje koje uzima u obzir samo moje vlastite interese, ili interese skupine kojoj pripadam; ništa, zaista, nije više općenito, čak ni među visoko kultiviranim svijetom, kao slijepa svojeglavost koja postaje očigledna u nedostatku mašte i neuspjehu prosuđivanja. Ali sama kvaliteta nekog mišljenja, kao i suda, ovisi o stupnju vlastite nepristranosti.

Nijedno mišljenje nije samouočljivo. U pitanju mišljenja, ali ne i u pitanju istine, naše je razmišljanje uistinu diskurzivno, neprekidno, kao što je bilo, od mjesta do mjesta, od jednog dijela svijeta do drugog, kroza sve vrste sukobljenih pogleda, dok se naposljetku ne uzdigne od ovih pojedinačnosti do neke nepristrane općenitosti. Uspoređeno s ovim tokom, u kojemu je pojedinačna stvar istjerana na vidjelo, gdje se može pokazati sa svih strana, u svakoj mogućoj perspektivi, dok je ne preplavi i učini prozirnom puno svjetlo ljudske moći razumijevanja, stajalište istine ima osobitu neprozirnost. Racionalna istina obasjava ljudsko razumijevanje, a zbiljska istina mora informirati mišljenje. No, ove istine, premda nikada nisu nejasne, nisu ni prozirne, kao što je u prirodi svjetlosti da se protivi prosvjećivanju.

Štoviše, nigdje ta neprozirnost nije više očevidna i više razdražujuća nego ondje gdje se suočavamo s činjenicama i zbiljskom istinom, jer činjenice nemaju nikakav uvjerljiv razlog da budu ono što jesu; one bi uvijek mogle biti drukčije, a ova je dosadna nepredvidivost, doslovno, neograničena. Zbog slučajnosne prirode činjenica pred-moderna filozofija odbila je ozbiljno razmatrati područje ljudskih stvari, koje je prožeto zbiljom, ili vjerovati da bi bilo koja značajna istina mogla biti otkrivena u »melankoličnoj slučajnosti« (Kant) u slijedu događaja koji tvore tok ovoga svijeta. Niti se koja moderna filozofija povijesti bila u stanju pomiriti s neukrotivom, nerazumnom ustrajnošću puke zbilje; moderni su filozofi predočili sve vrste nužnosti, od dijalektičke nužnosti svjetskog duha, ili materijalnih uvjeta, do nužnosti jedne navodno nepromjenljive i poznate ljudske prirode, da bi pročistili posljednje tragove toga očito samovoljnog »a moglo je biti i drukčije« (što je cijena slobode), iz jednog područja gdje su ljudi zaista slobodni. Istina je da u retrospektivi — to jest povijesnoj perspektivi — svaki slijed događaja izgleda kao da se mogao dogoditi drukčije, ali to je optička, ili radije, egzistencijalna varka: ništa se nikada ne bi moglo dogoditi da zbilja ne ubija, po definiciji, sve ostale mogućnosti stvarno svojstvene bilo kojoj danoj situaciji.

Drugim riječima, zbiljska istina nije više samouočljiva, nego je to mišljenje, a ovo bi moglo biti među razlozima zašto oni-koji-drže-do-mišljenja nalaze da je razmjerno lako diskreditirati zbiljsku istinu kao samo još jedno mišljenje. Zbiljska je očevidnost, dakle, utemeljena preko svjedočenja očevidaca — općepoznato nepouzdanih — i bilješki, dokumenata i spomenika, od kojih svaki može biti osumnjičen kao patvorina. Na kraju rasprave mogu se prizvati još samo drugi svjedoci, ali ne i treća, viša instancija, a poravnanje se obično doseže odlukom većine; to jest na isti način kao i poravnanje rasprava mišljenja — što je potpuno nezadovoljavajući postupak, budući da nema ničega da spriječi većinu svjedoka od toga da budu lažni svjedoci. Nasuprot tome, pod određenim okolnostima, osjećaj pripadanja većini mogao bi čak i ohrabriti lažno svjedočenje. Drugim riječima, do stupnja do kojeg je zbiljska istina izložena neprijateljstvu onih-koji-drže-do-mišljenja ona je barem onoliko ranjiva kao racionalna filozofska istina.

Već sam napomenula da, u nekom pogledu, pripovjedač zbiljske istine prolazi lošije od Platonova filozofa — da njegova istina nema nikakvo transcendentalno porijeklo, i ne posjeduje čak ni relativno transcendentne kvalitete takvih političkih principa kao što su sloboda, pravda, čast i hrabrost, od kojih bi svaki mogao inspirirati, a zatim se i očitovati u ljudskome djelovanju. Sada ćemo vidjeti da ovaj nedostatak ima ozbiljnije posljedice nego što smo mislili; naime, posljedice koje se tiču ne samo osobe pripovjedača već — što je važnije — šansi da njegova istina opstane. Inspiriranje i očitovanje u ljudskome djelovanju ne bi bili u stanju konkurirati iznuđenoj očevidnosti istine, ali mogu konkurirati, kao što ćemo vidjeti, uvjerljivosti svojstvenoj mišljenju. Uzela sam Sokratovu izreku: »Bolje je trpjeti zlo, nego ga činiti«, kao primjer filozofskog stajališta koje se tiče ljudskog postupanja, pa, dakle, ima političke implikacije. Moj je razlog bio, djelomično, taj što je ova rečenica postala početak zapadne etičke misli, a djelomično taj što je, koliko ja znam, ostala jedina etička propozicija koja se može izvesti izravno iz specifično filozofskog iskustva. (Kantov kategorički imperativ, jedini suparnik na bojištu, mogao bi se lišiti svojih židovsko-kršćanskih čimbenika, koji objašnjavaju njegovo formuliranje kao imperativa, umjesto jednostavne tvrdnje. Njegovo je osnovno načelo aksiom ne-kontradikcije — lopov proturječi sebi jer želi zadržati ukradeno blago kao svoje vlasništvo — a taj aksiom svoju valjanost duguje uvjetima mišljenja koje je prvi otkrio Sokrat.)

Platonovi dijalozi ponovno nam govore koliko je Sokratovo stajalište paradoksalno zvučalo (iskaz, a ne imperativ), koliko ga je lako bilo pobiti na trgu, gdje mišljenje stoji nasuprot mišljenju, koliko je Sokrat bio nemoćan to pokazati i dokazati do zadovoljenja ne samo svojih protivnika već također i svojih prijatelja i učenika. (Najdramatičniji od ovih odjeljaka može se pronaći na početku Republike.12 Sokratu su, dok je uzaludno pokušavao uvjeriti svojega protivnika Trazimaha da je pravda bolja od nepravde, njegovi učenici Glaukon i Adeimant rekli da je njegov dokaz bio daleko od uvjerljivog. Sokrat je poštivao njihove govore: »U vašoj prirodi zaista mora postojati neka božanska kvaliteta, ako možete tako elokventno braniti uzrok nepravde a da i dalje i sami ne budete uvjereni da je bolja od pravde«. Drugim riječima, oni su bili uvjereni prije no što je rasprava započela, a sve što je bilo rečeno da podupre istinu iskaza, ne samo da nije bilo dostatno da uvjeri neuvjerene već nije čak imalo snage potvrditi njihova uvjerenja.) Sve što bi se moglo reći u njezinu obranu nalazimo u različitim Platonovim dijalozima. Osnovni argument objašnjava da je za čovjeka, kao pojedinca, bolje da bude u zavadi s cijelim svijetom, nego da bude u zavadi i suprotstavljen samom sebi13 — argument koji je za filozofa zaista prisilan, čije je razmatranje Platon okarakterizirao kao tihi dijalog sa sobom, i čije je postojanje, stoga, ovisno o neprekidno artikuliranom općenju sa sobom, cijepanju-na-dvoje jednoga koje on, usprkos tome, jest; jer bi osnovna proturječnost između dvaju sudionika koji vode raspravu mišljenja, uništila same uvjete filozofiranja.14 Drugim riječima, budući da čovjek sadrži unutar sebe sudionika od kojega nikada neće izvojevati oslobođenje, bit će mu bolje da ne živi i dalje u društvu ubojice ili lažova. Ili, budući da je razmišljanje tihi dijalog vođen između mene i mojeg jastva, moram paziti da održavam netaknutim integritet ovog sudionika; jer ću, inače, sigurno, potpuno izgubiti sposobnost mišljenja.

Filozofu — ili radije čovjeku onoliko koliko je on biće koje razmišlja — ovaj etički iskaz o činjenju i trpljenju lošeg nije manje prisilan nego matematička istina. No, čovjek onoliko koliko je on građanin, biće koje djeluje i kojega se tiču svijet i javna dobrobit prije nego njegovo vlastito dobro stanje, uključujući, na primjer, njegovu »besmrtnu dušu« čije bi »zdravlje« trebalo imati prednost nad potrebama trošnoga tijela — Sokratovo stajalište uopće nije istinito. Užasne posljedice za svako društvo koje počinje revnosno slijediti etičke propise izvedene iz čovjeka kao pojedinca — bio on Sokratov, Platonov ili kršćanski — često su isticane. Davno prije no što je Machiavelli preporučio da se političko područje zaštiti od nepatvorenih načela kršćanskoga vjerovanja (oni koji odbiju oduprijeti se zlu dopuštaju pokvarenima da čine »onoliko zla koliko im se dopada«), Aristotel je upozoravao protiv davanja bilo kakve riječi filozofima u stvarima politike. (Ljudima koji zbog profesionalnih razloga moraju biti tako ravnodušni prema »onome što je za njih dobro« ne može se mnogo vjerovati spram onoga što je dobro za ostale i, naposljetku, spram »općeg dobra«, prizemljenih interesa društva.)15

Budući da se filozofska istina tiče čovjeka u njegovoj pojedinačnosti, ona je po prirodi apolitična. Ako filozof ipak želi da njegova istina prevlada nad mišljenjem mnoštva, on će pretrpjeti poraz i vjerojatno će iz tog poraza zaključiti da je istina nemoćna — općepoznata istina (truizam), koja je jednako puna značenja kao i kad bi matematičar, nemoćan da kvadrira krug, morao omalovažiti činjenicu da krug nije kvadrat. On bi, tada, mogao biti u iskušenju, kao Platon, da osvoji pozornost nekog filozofiji naklonjenog vladara i u, na sreću vrlo nevjerojatnom slučaju uspjeha, mogao bi izgraditi jednu od onih tiranija »istine« koju uglavnom poznajemo iz različitih političkih utopija, a koje su, naravno politički govoreći, jednako tiranske kao i drugi oblici despotizma. U neznatno manje nevjerojatnom slučaju da bi njegova istina prevladala bez pomoći nasilja, jednostavno zbog toga što se dogodilo da se ljudi s njom slažu, on bi osvojio Pirovu pobjedu. Jer, tada istina svoju premoć ne bi dugovala svojoj vlastitoj prisiljavajućoj kvaliteti, već suglasnosti mnogih, koji bi se sutra mogli predomisliti i uskladiti na nečem drugom; ono što bijaše filozofska istina, postalo bi drugo mišljenje.

Budući da, međutim, filozofska istina unutar sebe sadrži element prisile, ona bi u određenim okolnostima, mogla dovesti u iskušenje državanika, ne manje nego što bi moć mišljenja mogla dovesti u iskušenje filozofa. Tako je, u Deklaraciji nezavisnosti, Jefferson proglasio neke »istine očitima«, jer je želio postaviti osnovni pristanak među revolucionarima, ponad prepirke i rasprave; kao matematički aksiomi, one su imale izraziti »ljudsku vjeru« koja »ovisi ne o njihovoj vlastitoj volji, već nesvjesno slijedi dokaze predložene njihovoj svijesti«.16 Već kada je rekao »Mi smatramo da su ove istine očite«, on je dopustio, premda nije postao svjestan toga, da stajalište: »Svi ljudi su stvoreni jednaki«, nije očito, već se sastoji od potrebe za suglasjem i pristankom da jednakost, ako želi biti politički relevantna, jest stvar mišljenja, a ne »istina«. Postoje, s druge strane, filozofski i religijski stavovi koji odgovaraju ovom mišljenju — kao da su svi ljudi jednaki pred Bogom, pred smrću, ili toliko koliko pripadaju istoj vrsti animal rationale — ali nijedan od njih nije nikada imao nikakvu političku ili praktičnu posljedicu, jer je ujednačitelj, bio to Bog, smrt ili priroda, transcendirao i ostao izvan područja u kojemu se odvija ljudsko suobraćanje. Takve »istine« nisu među ljudima, već iznad njih, a ništa poput toga ne počiva iza modernog ili drevnog — napose kod Grka — pristanka na jednakost. To da su svi ljudi stvoreni jednaki, nije očito, niti se može dokazati. Držimo do tog mišljenja, jer je sloboda moguća samo među jednakima, a vjerujemo da se radosti i zadovoljstva slobodnoga društva moraju pretpostaviti sumnjivim užicima vlastita posjeda. Te su prednosti politički izuzetno važne, i postoji nekoliko stvari kao što je ova po kojima se ljudi tako duboko razlikuju jedni od drugih. U iskušenju smo da kažemo da njihova ljudska kvaliteta, i naravno kvaliteta svake vrste su-obraćanja s njima, ovisi o takvim izborima. I dalje, ovo su stvari mišljenja, a ne istine — što je Jefferson, sasvim protiv svoje volje, priznao. Njihova valjanost ovisi o slobodnom suglasju i pristanku; do njih se stiže diskurzivnim reprezentativnim razmišljanjem; sporazumijevaju se sredstvima uvjeravanja i odgovaranja.

Sokratov iskaz: »Bolje je trpjeti loše nego ga činiti«, nije mišljenje, već zahtijeva da bude istina, te, premda bi se, stoga, moglo posumnjati u to da je ikad imao izravne političke posljedice, njegov utjecaj na praktično postupanje i etička pravila ne može se poreći; samo religiozne zapovijedi, koje su apsolutno obvezujuće za zajednicu vjernika, mogu zahtijevati veće priznanje. Ne stoji li ova činjenica u očitoj proturječnosti s općeprihvaćenom nemoći filozofske istine? A budući da iz Platonovih dijaloga znamo koliko je neuvjerljivo ostalo Sokratovo stajalište i za prijatelje i za neprijatelje, kada god ga je pokušao dokazati, moramo se upitati kako je ono ikada moglo steći visoki stupanj valjanosti. Naravno, to je zahvaljujući poprilično neobičnoj vrsti uvjeravanja; Sokrat je odlučio uložiti svoj život za ovu istinu — da navedemo primjer, ne kada se pojavio prije atenskog suda, već kada je odbio izbjeći smrtnu kaznu. A ovo učenje primjerom zaista je jedini oblik »uvjeravanja« za koje je filozofska istina sposobna bez izopačavanja ili izvrtanja;17 tome u dokaz filozofska istina može postati »praktična« i inspirirati djelovanje a da ne napastuje pravila političkog područja, samo kada uspijeva očitovati se u liku primjera. Ovo je jedina prilika da etički princip bude vrednovan, kao i opunomoćen. Prema tome, da bismo vrednovali, na primjer, pojam hrabrosti, mogli bismo se podsjetiti Ahilova primjera, a da bismo vrednovali pojam dobrote, skloni smo misliti o Isusu Nazarećaninu, ili o svetom Franji; ovi primjeri uče ili uvjeravaju nadahnućem, tako da, kada god pokušavamo predstaviti čin hrabrosti ili dobrote, to je kao da smo imitirali nekog drugog — imitatio Christi — ili o čemu god da bi se moglo raditi. Često se navodilo da, kao što je rekao Jefferson: »Životni i trajni osjećaj sinovske dužnosti, mnogo se jače odražava na svijest sina ili kćerke čitanjem “Kralja Leara”, nego svih jalovih svezaka etike i teologije, koji su ikada napisani«,18 i da, kao što je rekao Kant, »opće pouke uza skut bilo svećenika ili filozofa, ili čak izvedene iz nečijih vlastitih izvora, nikada nisu toliko djelotvorne kao primjer vrline ili svetosti«.19 Razlog je, kao što objašnjava Kant, što nam uvijek trebaju »institucije… da potvrde zbiljnost naših koncepcija«, »Ako su one puke koncepcije razumijevanja, kao koncepcija trokuta, “institucije dolaze pod imenom općih tipova”, kao što je savršeni trokut, opažen samo očima duha, a opet nužan za shvaćanje svih stvarnih trokuta; ako su, međutim, koncepcije praktične, upućene na postupanje, »institucije se nazivaju primjerima«.«20 Za razliku pak od općih tipova, koje naša svijest proizvodi od svoje vlastite volje sredstvima mašte, ovi primjeri proizlaze iz povijesti i poezije, kroz koje se, kao što je istaknuo Jefferson, pružilo jedno potpuno drukčije »polje mašte otvoreno za našu upotrebu«.

Ova transformacija teoretskog ili spekulativnog stajališta u primjerenu istinu — transformacija za koju je sposobna samo moralna filozofija — granično je iskustvo za filozofa: navodeći primjere i »uvjeravajući« mnoštvo na jedini njemu otvoren način, on je počeo djelovati. Danas, kada teško da će kakvo filozofsko stajalište, bez obzira na to kako bilo smiono, biti uzeto dovoljno ozbiljno da ugrozi život filozofa, iščeznula je čak i ova rijetka prilika da se politički vrednuje filozofska istina. U našem kontekstu, međutim, važno je primijetiti da takva mogućnost zaista postoji za onoga koji kazuje racionalnu istinu, koji u ovom slučaju, kao i u drugim slučajevima, prolazi lošije. Ne samo da zbiljska stajališta zaista ne sadrže nikakva načela po kojima bi se, onda, mogla očitovati u svijetu; sam njihov sadržaj opire se ovoj vrsti provjere. Onaj koji kazuje racionalnu istinu, u nevjerojatnom slučaju da bi želio uložiti svoj život na određenu činjenicu, ostvario bi neku vrstu neuspjeha. Ono što bi se u njegovu činu očitovalo bila bi njegova hrabrost, ili, možda, njegova upornost, ali ne i istina o onome što je imao reći, ni čak njegova vlastita istinosnost. Radi čega ne bi lažov ustrajao u svojim lažima uz veliku hrabrost, napose u politici, gdje bi mogao biti motiviran patriotizmom, ili nekom drugom vrstom legitimne skupne osobitosti?

Prijevod Tatjana Sekulić

(AbrašRadio)