Ekološki aktivist i istraživač Safet Kubat iz Zenice, osnivač pokreta „Rijeke Bosne i Hercegovine – Budi promjena“, godinama povezuje ekološki aktivizam, građansko organizovanje i istraživanje društveno-ekoloških problema. Njegov rad obuhvata borbu protiv zagađenja, zaštitu rijeka i javnih dobara te mobilizaciju građana kroz digitalne platforme i terenske akcije. Na konferenciji EcoSoc, održanoj od 8. do 10. oktobra 2026. u Sarajevu, učestvovao je u raspravi o posljedicama kapitalističke tranzicije i novim oblicima ekstraktivizma u Jugoistočnoj Evropi. U razgovoru za AbrašRadio povezuje zelenu tranziciju s privatizacijom, sudbinom zeničke željezare, rudnicima, Južnom plinskom interkonekcijom i građanskim borbama za rijeke i javna dobra.
Kakvi su tvoji utisci s konferencije i zašto je važna za Bosnu i Hercegovinu?
Prvo mi je drago da se ovako nešto dogodilo u Bosni i Hercegovini. Okupili su se ljudi iz Kine, Indije, Nigerije, Senegala, Kazahstana, Engleske, Njemačke i regiona, naši prijatelji i aktivisti iz Srbije, Hrvatske, Slovenije i Albanije. Sama činjenica da se ovakva aktivistička zajednica sastala u BiH ogromna je. Živimo u kapitalistički oblikovanom dobu. Kada pogledamo od globalnog i evropskog nivoa do Bosne i Hercegovine, vidimo izrazitu polarizaciju. S jedne strane su kapitalizam, neoliberalizam, ono što neki nazivaju tehnofeudalizmom, a ponekad i fašizam. S druge strane vidimo nadu u povezivanju različitih društvenih, ekoloških i drugih pokreta, poput podrške koju je u New Yorku okupio Mamdani. Slične polarizacije postoje i u Evropi, primjerice između lijevo-zelenih pokreta i AfD-a u Njemačkoj, te u susjednoj Srbiji. Volio bih da se kroz sve ove razgovore provlači antikapitalistička borba i da ljudi postanu svjesniji šta privatizacija javnih usluga i dobara znači za običnog čovjeka. Takvo razumijevanje može imati mobilizirajući učinak i pomoći ljudima da prepoznaju razloge društvene i ekološke nejednakosti.
Gdje se položaj Bosne i Hercegovine kao periferne ekonomije najjasnije vidi u upravljanju rijekama, šumama, rudama i prostorom?
Izdvojio bih dva primjera koja se tiču takozvane zelene i pravedne tranzicije. Namjerno kažem takozvane jer smatram da često nije ni zelena ni pravedna. Bosna i Hercegovina ima velike rezerve uglja, u razgovoru sam spomenuo procjene od oko pet milijardi metričkih tona. Evropski zeleni plan i preuzete obaveze dekarbonizacije vode prema zatvaranju rudnika i termoelektrana, a znatan dio električne energije još se proizvodi iz uglja, prvenstveno u postrojenjima poput Tuzle i Kaknja. Postavlja se pitanje šta dolazi poslije. Važno je da su značajni dijelovi elektroenergetskog sektora, rudnika i šuma još u javnom vlasništvu. Ne možemo posmatrati zatvaranje rudnika odvojeno od modela upravljanja i vlasništva koji će ih zamijeniti. Historijski je ekonomski rast pratio ekološku degradaciju, često i prebacivanje štete na Afriku, globalni jug i periferne ekonomije. BDP se uporno koristi kao mjera napretka, iako ne govori dovoljno o društvenom blagostanju.
Kako u tu sliku ulazi Južna plinska interkonekcija?
Tu dolazimo do Južne interkonekcije. S jedne strane se govori da ćemo prestati koristiti ugalj, ali se otvara mogućnost nove energetske i ekonomske zavisnosti, ovaj put od američkog plina umjesto ruskog. Ne kažem da je riječ samo o zamjeni dobavljača: pitanje je i ko će upravljati infrastrukturom, ko će biti vlasnik i kakva će biti cijena električne energije. Kada je javno dobro u privatnom vlasništvu, građani imaju ograničenije mehanizme kontrole. U razgovoru sam spominjao procjenu da bi određena energija mogla biti višestruko skuplja, čak sedam puta; to je procjena koja zahtijeva detaljno ispitivanje. Postavlja se pitanje zamjene termoelektrana plinskim postrojenjima, mogućih lokacija u Kaknju, Mostaru ili Zenici, količina plina koje bi interkonekcija dopremala i njegove namjene. Zanima me i jesu li planovi za podatkovne centre na području Mostara i Čapljine povezani s novim energetskim projektima. Ne mislim da se sve te pojave nužno dešavaju slučajno, ali takve veze treba istražiti. To je složen proces u kojem je ključno ko ima korist, a ko snosi troškove i rizike.
Kako privatizacija izgleda na konkretnom primjeru zeničke željezare?
Zenica je vrlo plastičan primjer promjene načina upravljanja. Željezara je 1987. godine zapošljavala približno 27.000 ljudi, u gradu s oko 140.000 stanovnika. Nakon rata uslijedili su procesi privatizacije i promjene vlasništva. U razgovoru sam spominjao različite iznose i transakcije, uključujući prodaje za simbolične vrijednosti i kasnije desetine miliona dolara; za njih je potrebno pogledati ugovore i dokumentaciju. Velika industrijska imovina, uključujući oko 300 hektara zemljišta, mijenjala je vlasnike. ArcelorMittal je dugo bio jedan od ključnih aktera. Ne možemo pritom zanemariti industrijsko zagađenje: Zenica je bilježila veliki broj dana prekoračenja dozvoljenih koncentracija sumpor-dioksida i lebdećih čestica. Postojali su ozbiljni problemi sa zrakom, kao i zabrinutost zbog malignih oboljenja. Direktnu uzročnu vezu između pojedinačnih oboljenja i kompanije nije bilo lako dokazati, ali štetnost takve vrste zagađenja dobro je poznata. Kada kompanija prestane donositi profit, vlasnik nastoji izvući ono što može, a pitanja radnika, zemljišta i budućnosti grada ostaju. Zato sam upotrijebio metaforu svete krave: kada više nije korisna, niko ne zna šta bi s njom. Nakon preuzimanja od strane Pavgorda, prema mojim informacijama, uslijedio je vrlo težak scenario za radnike, uključujući veliki gubitak radnih mjesta i naknade koje su trebale osigurati društveni mir. Te konkretne brojke i trenutno stanje zaposlenosti potrebno je dodatno provjeriti. Posljedice nisu samo za pojedince koji ostaju bez posla: manje uplata znači i manje sredstava u fondovima zdravstvenog osiguranja i drugim javnim sistemima. Spominjao sam i dugove rudnika za doprinose te situacije kada zaposlenima nije bilo omogućeno ovjeravanje zdravstvenih knjižica. Ne tvrdim da su za sve te dugove krivi rudari. To je primjer kako industrijske odluke utiču na šire pravo na zdravlje i život.
Šta novi ekstraktivizam i rudarenje kritičnih sirovina znače za zemlju?
Ne možemo zanemariti novi ekstraktivizam povezan s kritičnim sirovinama. U razgovoru sam spomenuo podatak o 134 mapirane lokacije rudnih nalazišta u okviru evropskog projekta; tu brojku i naziv projekta treba provjeriti. Govorimo o zlatu, srebru, kobaltu, cinku, niklu, hromu i drugim mineralima traženim za vojne tehnologije, umjetnu inteligenciju, digitalnu industriju, telefone i električne automobile. Ne želim idealizovati jugoslavensko rudarenje: i ono je stvaralo ekološku štetu, kao i rudnici uglja i termoelektrane. Ali danas je važna promjena vlasništva, kada su novi nosioci rudarskih projekata često strane kompanije. Za Vareš se govori o investitorima koji su mijenjali vlasnike. Kada političari opravdavaju ovakve projekte prosperitetom i radnim mjestima, često ističu rast BDP-a. Moramo razlikovati BDP od bruto nacionalnog dohotka i promatrati šta se od stvorene vrijednosti zadržava u zemlji, a šta odlazi vlasnicima kapitala u inostranstvu. U razgovoru sam iznio i vrlo velike projekcije budućih prihoda i dobiti koje bi strane kompanije mogle iznijeti iz BiH; to su procjene koje treba dokumentovati, a ne prihvatiti kao gotove činjenice. Suština je pitati ko je vlasnik, ko upravlja i ko plaća cijenu. Vidim snažnu vezu između investitora i institucija, dok radnici, lokalne zajednice i aktivisti često snose posljedice.
Govoriš o neokolonijalizmu. Šta taj pojam znači za građane Bosne i Hercegovine?
Prije svega znači gubitak suvereniteta. Ako si ekonomski, energetski i politički zavisan, pitanje je koliko stvarno odlučuješ. Ako nemaš vlastitu energiju ili hranu, a sve više zavisiš od uvoza, bojim se da bi sljedeća na redu mogla biti i voda. Vidimo rasprave i o privatizaciji profitabilnih javnih kompanija i o javno-privatnim partnerstvima, čak i među političarima koji se predstavljaju kao lijevi ili zeleni. Neokolonijalizam znači da živiš na nekoj teritoriji, ali ne posjeduješ resurse, ne upravljaš njima i niko te ne pita. Zato je važno obrazovati ljude o tim procesima. Mediji koji otvaraju ova pitanja, uključujući male i marginalizovane medije, imaju važnu ulogu. Ako stalno gledamo kako nestaju šume, rijeke i prirodna dobra, a o tome se ništa ne poduzima, dolazi do normalizacije. Kao kada se na nekom mjestu stalno baca smeće, pa ljudi s vremenom prestanu reagovati. Isto se može dogoditi sa zagađenjem, ugroženim vodovodima ili rudarenjem. Zatim nastupaju apatija i osjećaj da ništa ne možemo promijeniti. To guši protest, demokratsku raspravu i emancipatorske politike.
Ima li primjera građanskih borbi koje su zaustavile ili promijenile takve procese?
Postoji mnogo lokalnih i manjih pobjeda, ali ne pada mi odmah na pamet primjer u kojem je nastao potpuno jedinstven front svih društvenih snaga. Za ozbiljan otpor zajednice moraju razumjeti probleme i identificirati aktere koji ih proizvode. Kada je riječ o rudarenju, važno je povezati aktivističko i pravno djelovanje. Spomenuo sam inicijativu povezanu s Hajrijom u Kaknju i postupke pred Ustavnim sudom u vezi s državnom imovinom i rudarskim aktivnostima u Varešu. Treba tačno utvrditi sadržaj i izvršenje sudskih odluka. Postavlja se i pitanje kako je moguće da se određene aktivnosti nastavljaju uprkos odlukama suda, te ko će platiti već nastalu štetu. Među najznačajnijim pozitivnim iskustvima svakako je borba protiv malih hidroelektrana. Zahvaljujući mobilizaciji lokalnih zajednica, aktivista i organizacija poput inicijativa za naše rijeke, postignute su zakonske promjene koje su ograničile nove projekte. U razgovoru sam spominjao oko 600 planiranih malih hidroelektrana; tu procjenu treba provjeriti. Bitno je da su zajednice uspjele zajedničkim djelovanjem uticati na zakon. U Zenici smo imali slučajeve zagađenja rijeke Bosne. Jednom sam mrtvu ribu poslao na analizu u Češku: od deset analiziranih teških metala, sedam je, prema nalazu koji sam dobio, prelazilo referentne vrijednosti, a neki i višestruko, do trideset puta. Taj nalaz i postupanje tužilaštva trebalo bi dokumentovati. Bilo je i trenutaka kada je javni pritisak, uz medije i snimke na društvenim mrežama, pomogao da se zaustavi rad postrojenja nakon incidenta u kojem je Bosna bila crvena. Takve male pobjede treba stalno pričati da ljudi vide kako otpor može imati smisla.
Ako se sudske odluke mogu ignorisati, kome onda služe sudovi, zakoni i institucije?
Govorimo o zarobljenim institucijama i društvu u kojem pravila ne vrijede jednako za sve. Institucije su slabe iz različitih razloga, uključujući korupciju. Ono što me istovremeno plaši i daje nadu jeste duboko nepovjerenje građana u institucije. U razgovoru sam spomenuo procjenu od preko 84 posto, koju treba povezati s konkretnim istraživanjem. Nepovjerenje može otvoriti prostor za nove oblike društvenog organizovanja. Kada govorim o paralelnim institucijama, ne mislim nužno na paralelni sud: institucija u društvenom smislu može postati pojedinac, udruženje ili pokret ako mu ljudi daju legitimitet i vrijednost. Kao što novac ima vrijednost jer mu zajednica vjeruje, tako zajednice mogu razvijati drugačije oblike povjerenja i organizovanja. O institucijama smo govorili toliko puta da je teško više i znati odakle početi. Možda je vrijeme da pravimo neke nove institucije.
Kako vidiš budućnost Bosne i Hercegovine u narednih stotinu godina, a kako bi volio da izgleda?
Mislim da mnogo zavisi od nas, građana ove zemlje, ali i od ljudi koji razumiju procese o kojima govorimo i vide šta se može dogoditi ako ništa ne poduzmemo. Ako se, recimo, pet stotina ljudi zaista odluči organizovati, pokazati volju i odlučnost da mijenja društvo, promjene su moguće. Tako promjene nastaju. Ako se ništa ne poduzme i postojeće stanje odgovara svim akterima, budućnost BiH je upitna. Šta znači zemlja ako nemaš šume, rijeke, prirodna dobra i mogućnost da upravljaš njima? Treba pitati šta Južna interkonekcija znači za rijeke i jezera kroz čija područja prolazi, kakvi su uticaji podatkovnih centara, koliko vode i energije troše, te hoćemo li izgubiti energetsku nezavisnost. Ako nastavimo putem privatizacije bez društvene kontrole, budućnost može biti vrlo teška. Ali promjena je moguća. Smatram da sadašnji sistem opstaje na ratovima, infrastrukturi ogromne potrošnje i stalnoj težnji rastu. To je balon koji može puknuti. Ipak, jedna od mogućnosti Bosne i Hercegovine leži u tome što prelazak sa socijalizma na kapitalizam nije dovršen u svim segmentima: još imamo mnogo javnih preduzeća i ustanova. One jesu često zarobljene, ali ako ih građani vrate pod javni nadzor, to je važan resurs. Nismo potpuno izgubili zajedništvo. Porodice se još brinu o starijima, a zdravstveni i obrazovni sistem u velikoj mjeri počivaju na javnom finansiranju. Ako i to pređe u privatno vlasništvo ili postane nepristupačno, život ovdje bit će još teži. Zato vidim mogućnost drugačijeg razvoja, ali samo ako ljudi odluče djelovati.
Razgovor za AbrašRadio vodio Nikola Rončević tokom konferencije EcoSoc u Sarajevu, u oktobru 2026. Program konferencije.
