Mnogi mladi ljudi govore mi da strahuju kako budućnost ne postoji. Kada pitaju o budućnosti, zapravo pitaju i šta je još moguće zamisliti ili čemu se još možemo nadati. Kada kažemo da budućnosti nema, ili da se budućnost kreće samo u pravcu sve većeg razaranja, mi ipak nešto zamišljamo, čak i ako je riječ o mračnoj slici, onoj na kojoj nema nikakvih znakova nade. Ako zamišljamo koban završetak, i dalje zamišljamo.
Kada, naprimjer, kažemo da zamišljamo kraj svijeta ili kraj svijeta kakav smo poznavali, zamišljamo i kraj same imaginacije. To je zasigurno nešto što je imaginaciji teško, ako ne i nemoguće učiniti. Jer jedno je zamišljati proces razaranja koji se nastavlja, a sasvim drugo osjetiti kako vlastita sposobnost zamišljanja zastaje, potencijalno uništena upravo onim razornim procesima koje pratimo. Pratiti put prema kobnom ishodu i dalje znači iščekivati, a to iščekivanje poprima neki oblik, bilo da je riječ o slici, nizu asocijacija, skupu prizora, priči koju tek treba ispričati o historiji koja se odvija ili novim krajolicima koji se sada otvaraju pred nama.
Ako imamo sliku ili priču koju želimo prenijeti, pronalazimo neki oblik ili otkrivamo da slika ili priča već poprima oblik, da se priča oblikovala na jednom od jezika kojima govorimo. U takvim trenucima niko ne predviđa budućnost, jer upravo nas njena nespoznatljiva dimenzija najviše zabrinjava.
Tako otkrivamo da je ono što zamišljamo uokvireno i oblikovano na načine koji podržavaju jedno tumačenje onoga što će se dogoditi prije nego neko drugo. Okvir i oblik ključni su za svakodnevno nagađanje, koje utiče na strah koji osjećamo i na ono što zamišljamo. Sve se to ne odvija samo unutar uma nego i kroz modalitete i objekte posredstvom kojih strah i imaginacija poprimaju oblik: kroz specifične osjetilne načine predstavljanja, kroz određene medije. Oni nisu samo sredstva za prenošenje već oblikovane misli nego i sile koje same učestvuju u njenom oblikovanju.
Medij donosi nešto vlastito predmetu koji predstavlja, bilo da je riječ o jeziku priče, izgubljenim zvukovima prirodne historije ili, zapravo, budućnosti demokratije. Kraj svijeta je, kako tvrdi Denise Ferreira da Silva, polazište za novu vrstu zamišljanja, onu koja tradicionalni rad kritike nadopunjuje radom imaginacije. Ona primjećuje:
Veoma me brine što možda nećemo moći zaustaviti kraj ovog svijeta u kojem postojimo; brine me rušenje demokratskih struktura koje su, iako ograničene i izopačene, ipak pružale barem uporište zahtjevima za društvenom i globalnom pravdom (autohtonih naroda, migranata, LGBTI* osoba, nebijelih populacija širom svijeta) i koje su mogle, barem ponekad, ograničiti potpuno nasilje; brine me što insekti i druge vrste izumiru, što rijeke presušuju, što se okeani guše u plastici, što hidrauličko frakturiranje uništava i prijeti zagađenjem velikih područja podzemnih voda. Popis je dug. Ipak, posvećena sam – jer ne vidim kako bismo drugačije mogli postojati – kraju svijeta kakav poznajemo.
Ona nastavlja: „Ovaj novi svijet morat će biti ponovo izgrađen i obnovljen iz razaranja koje su prouzrokovali ekstraktivni alati i mehanizmi globalnog kapitala.“
Prema tome, nije riječ samo o tome da je zamišljanje kraja svijeta i dalje oblik zamišljanja, znak njegovog opstanka ili trajanja, nego i o tome da nova vrsta imaginacije počinje upravo na tom kraju, shvaćenom kao prag novog polazišta. Svijet koji smo poznavali svijet je povezan s kretanjem prema sve većem razaranju. A šta je sa svijetom koji tek trebamo upoznati?
Temeljna pitanja humanističkih nauka, o tome šta i kako izražavamo kao određeno gledište ili kako stvaramo viziju svijeta, već su na djelu kada pitamo o budućnosti i pokušavamo proniknuti u njene moguće oblike. Na taj način najvažnija i najhitnija egzistencijalna pitanja zahtijevaju umjetnost i humanističke nauke. Nisam sigurna da demokratija i humanističke nauke jedna drugoj išta duguju – njihov odnos nije baš odnos duga, ali one jedna drugu trebaju. Demokratija, zapravo, ne može ni započeti bez one vrste imaginativnog eksperimenta koju pruža književnost, bez perspektive koja nastaje preraspodjelom vremenskih i prostornih koordinata i koja sugerira da granice ovog svijeta nisu granice svih mogućih svjetova.
Zamišljanje budućnosti s onu stranu kraja ovog svijeta dio je onoga što znači živjeti sada. Po mom mišljenju, to ne podrazumijeva negiranje ovog svijeta, nego samo kritičko preispitivanje granica zamislivog u svjetlu radikalnih demokratskih zahtjeva. Možda je kraj kojeg se bojimo već među nama ili možda mnogi, naročito oni kojima svijet nikada nije ni pripadao, već neko vrijeme žive s onu stranu kraja svijeta. To nam govori Ferreira da Silva. Ako je, dakle, taj kraj granica ili prag s kojeg zamišljamo budućnost, onda je to ujedno i prag koji nas vodi izvan granica koje su u našem vremenu naturalizirane kao demokratska imaginacija.
Dopustite mi da ukratko razradim ovu misao na drugačiji način. Demokratija je oblik vladavine koji pripada narodu i ostvaruje se za narod. Ljudi se okupljaju i odlučuju kako najbolje živjeti jedni s drugima, donose zakone prema kojima pristaju živjeti i kroz raspravu nastoje stvoriti trajno razumijevanje onoga što znači živjeti zajedno.
Kao što znate, u uslovima demokratskog samoupravljanja ostvaruju se različite slobode. Ljudi se mogu slobodno okupljati i kretati, izražavati svoja mišljenja i povezivati se s političkim grupama. Ali narod nije, takoreći, ova ili ona politička grupa, određena organizacija ili stranka. Ljudi imaju različite pripadnosti, okupljaju se na različitim mjestima i iz različitih razloga, zastupaju suprotstavljena gledišta, nastoje pridobiti podršku za vlastitu viziju svijeta, pa čak i za vlastito tumačenje onoga što demokratija podrazumijeva. Ali ko je narod?
Narod je neizbježno raznolik, no, kako nam govori Enzo Traverso, u fašističkim političkim uslovima ta se mnogostrukost poriče. Razvijaju se oblici potčinjavanja i isključivanja koji sužavaju obuhvat i raznolikost naroda. Naprimjer, u uslovima u kojima se državljanstvo nejednako dodjeljuje, suspendira ili uskraćuje, nisu svi ljudi dio „naroda“, jer ne mogu svi ostvarivati slobode koje bi trebale biti jednako dostupne svima. To uključuje one kojima je uskraćeno državljanstvo, one koji žive unutar struktura aparthejda ili one čiji su životi i političke slobode suspendirani na militariziranoj granici ili u zatvoru. Oni koji su tražili smjenu predsjednika Yoona tvrde da predstavljaju „narod“, ali isto tvrde i oni koji su se okupili kako bi spriječili policiju da ga ukloni s vlasti. Je li narod izabrao Donalda Trumpa? Ako jeste, ko je taj narod?
Problem nije samo u tome što je narod podijeljen na grupe koje često tvrde da upravo one predstavljaju narod, nauštrb drugih grupa. „Narod“ ne postoji samo kao skup već uspostavljenih grupa, jer je on sam temelj konstituiranja demokratske političke zajednice. U demokratijama narod uspostavlja zakone prema kojima se njime upravlja. Ako je tako, čini se da narod postoji i oblikuje zakone prije nego što njime ti zakoni počnu upravljati ili ga definirati. Ta „prednost“ pojavljuje se kao vremenski slijed u pričama koje pripovijedamo o nastanku demokratije: kaže se da se ljudi okupljaju kako bi osnovali državu ili zahtijevali zakonski pristup državi te su, u tom smislu, odvojeni od zakona i postoje „prije“ njega, bilo vremenski bilo prostorno. Ako je tako, narod koji stvara zakon, demos iz kojeg nastaju demokratski poreci, u trenutku kada prvi put donosi zakon nalazi se izvan zakona.
Ali gdje se tačno nalaze ti ljudi i u kojem historijskom trenutku? Koje ih vremenske i prostorne koordinate ograničavaju? Možemo li ih smjestiti u prostor i vrijeme? Ili je upravo ta suspenzija vremenskih i prostornih koordinata nužna za sam nastanak demokratije? Možda možemo govoriti o basni, kao što je to učinio Thomas Keenan, ili o paraboli koja se nalazi u samom srcu demokratskog procesa?
Demokratija je vladavina naroda, ali ako samo neki ljudi donose zakone ili raspravljaju o tome kakvi bi zakoni trebali biti, tada dio naroda ne učestvuje u demokratiji. To je onaj „dio bez udjela“ (sans part), kako ga naziva Rancière. Narod osniva državu i donosi njene zakone, a za državu i te zakone kaže se da predstavljaju volju naroda (Rousseau) ili njegovu slobodu (Arendt). Narod je odredio vlastitu političku zajednicu kao nešto što mu pripada, ili barem tako glasi priča.
Ali ako je političko samoodređenje moć koja pripada samo jednoj grupi i nije jednako podijeljena, rezultat nije demokratija nego oligarhija ili aparthejd. Demokratija ima smisla samo ako svi ljudi ravnopravno učestvuju u kolektivnom demokratskom pravu na samoodređenje. To znači da demokratija dostojna svog imena neće neke ljude prepustiti stanju neparticipacije niti im zabraniti da učestvuju u stvaranju vlasti i zakona prema kojima žive. Ostvarivanje kolektivne slobode ostaje legitimno ako, i samo ako, je ta sloboda jednako podijeljena.
Ova osnivačka sloboda postavlja se kao nešto što postoji izvan zakona i prije njega, a obilježavaju je neodređenost i radikalna univerzalnost. U svojim najranijim ili najtemeljnijim oblicima ta sloboda nije uređena zakonom. Ona stvara zakon i time samu sebe određuje kao zakon kako bi nadvladala onu neukrotivu slobodu koju uglavnom poznajemo kroz neslaganje i revoluciju, kada ljudi proglašavaju kraj postojećeg pravnog svijeta, odbacuju njegove okove, žive bez pravnog režima ili zahtijevaju novi. To osnivanje zakona, koje nije moguće smjestiti na određeno mjesto i koje je anarhično, ne može se ispravno poistovjetiti s nekim mjestom i vremenom a da pritom ne izgubi svoju prenosivost, svoj potencijal univerzalizacije.
Naprotiv, prema Arendt, ali i prema Denise Ferreira da Silva, riječ je o eksperimentu u vremenu i prostoru, a ne o historijskom periodu koji bi bilo ko mogao stvarno locirati na unaprijed zadanim kartama. To je hipotetička scena, imaginarna pretpostavka, ponekad predstavljena kao prirodno stanje, kao neko nemoguće drugdje ili kao nužna fikcija koja nije isto što i laž.
Nepotrebno je reći da zamišljanje izvan zakona prema kojima smo oblikovani ili odbačeni zahtijeva određenu dekonstituciju onoga što jesmo unutar slova i kulture zakona. To podrazumijeva način razmišljanja izvan zakona ili protiv zakona koji su nas oblikovali i/ili izbrisali, što znači misliti protiv vlastitog oblikovanja kako bismo oblikovali nešto novo. Ovo udvajanje kritike i imaginacije prenosi nas izvan zakona, u nepoznat skup vremenskih i prostornih koordinata, ili nas postavlja pred zakon, licem u lice s njim, kako bismo postavili pitanje njegove legitimnosti.
Početak demokratije zahtijeva premještanje u nužnu fikciju. Ovdje ponovo vidimo kako se demokratija, kao i pitanje legitimnosti, oslanja na određenu vrstu zamišljanja. A ako želimo zamišljati drugačije, odnosno razmišljati o novim načinima na koje bi se političke zajednice mogle oblikovati kako bi potpunije ostvarile ideale demokratije, potrebna nam je imaginacija. Transformacija, neslaganje i revolucija nemogući su bez kolektivnog zamišljanja. A demokratija zahtijeva upravo to: oblik kolektivnog okupljanja u nemogućem vremenu i prostoru.
„Problem naših zakona“ (The Problem of our Laws) parabola je koju je Kafka napisao 1920. godine, a njen naslov na njemačkom glasi Zur Frage der Gesetze: o pitanju zakona ili prema pitanju zakona. U toj paraboli pripovjedač pokušava opisati situaciju u kojoj živi, u kojoj je pristup zakonima koji upravljaju narodom ograničen na veoma mali broj ljudi. Plemići (die Adelsgruppe) jedini imaju pristup zakonu, a pripovjedač se trudi objasniti zašto to mora biti tako. Ispravno je, pa čak i pravedno, da samo plemići imaju pristup zakonu, jer su oni ti koji znaju kako zakone sačuvati i brinuti se o njima. Pripovjedač pripada narodu i zato nema pristup zakonima. Ipak, on nudi metakomentar o zakonima koji poprima oblik parabole.
Neki ljudi, kaže nam pripovjedač, dovode u pitanje društvenu hijerarhiju i isključivanje na kojima se temelji ovaj pravni sistem. Za njih je nepravedno da ljudima upravljaju zakoni kojima nemaju pristup, zakoni čije im je poznavanje zabranjeno. I dok su neki zadovoljni time da prihvate takvu situaciju, vjerujući u zaštitničku ulogu plemića, drugi su počeli razvijati ono što se s pravom može nazvati kritičkim stavovima, pa čak i osnovama za protest. Pripovjedni glas koleba se između odbrane postojećeg stanja i zastupanja gledišta koje ga osporava. To kolebanje traje kroz cijeli tekst.
Ova se pripovijest ne odvija ni na jednom određenom mjestu niti u vremenu koje možemo lako prepoznati. Ne dobijamo nikakve naznake o tome u kojem se stoljeću nalazimo ili o kojoj bi zemlji mogla biti riječ. Činjenica da se odvija nigdje znači da je njen oblik otvoren za neograničen broj historijskih tumačenja i prilagodbi. To je prenosiv oblik ili, bolje rečeno, prenosivost je ugrađena u sam njegov oblik. U tom smislu, oblik je antikontekstualan, ali otvoren za beskonačno kontekstualiziranje.
Ko god da su pripadnici naroda, njihov odnos prema zakonu koji ih povezuje uglavnom je obilježen neznanjem. Upravo ih nedostatak pristupa zakonu definira kao narod, što je jasna suprotnost demokratskoj imaginaciji koju su ponudili Rousseau i Arendt. Pripovjedač primjećuje da je bolno za nas, narod (Qual für uns), ne poznavati zakone prema kojima se nama upravlja, niti rasprave koje dovode do toga da se nama upravlja na ovaj ili onaj način. U takvom obliku, odnosno pod takvim uslovima, struktura političke zajednice takva je da je narod definiran kao skup onih koji nemaju pristup zakonu.
Takva situacija nije demokratija, a ipak postoji nešto što se naziva narodom, izvan zakona, čiji pojedini pripadnici planiraju proteste, zahtijevajući da im se omogući pristup, zahtijevajući, pomalo nečuveno, da zakoni pripadaju narodu. Na taj način oni prkose zakonu isključivanja na kojem je politička zajednica izgrađena. Neki počinju shvatati da plemići imaju tu moć samo zato što su je sami sebi dodijelili. Ne postoji nikakav zakon osim onoga koji plemići sami proglašavaju zakonom: „Ono što plemići čine jeste zakon“ – „Was der Adel tut, ist Gesetz.“ To je zakon!
Jedna mala grupa zaključuje da je zakon jednostavno ono što moćnici kažu da jeste. Ili, preciznije, neki stiču moć tvrdeći da su upravo oni zakon. Ne postoji nikakav nadređeni zakon na koji bi se neko mogao pozvati kako bi ispravio ili provjerio tu performativnu (ilokucijsku) tvrdnju o zakonu. Iz toga bi mogao proizaći bilo koji broj zaključaka, poput revolucije, anarhizma ili radikalne demokratije.
U završnom odlomku formulira se proturječnost (Widerspruch): svaka stranka koja bi odbacila (verwerfen) svako vjerovanje u zakone i plemstvo imala bi podršku cijelog naroda; međutim, nijedna takva stranka ne bi mogla nastati, jer se niko ne bi usudio odreći plemstva. Drugim riječima, narod posjeduje znanje potrebno da odbaci ili sruši taj način funkcioniranja moći, ali se ne usuđuje djelovati na osnovu onoga što zna, jer se boji života bez plemića. Naime, plemići su zakon koji narod poznaje. Gubitak plemića značio bi kraj svijeta, tog svijeta, svijeta koji je bio poznat. Šta je, možemo se zapitati, život bez plemića? Ne dobijamo nikakvu sliku takvog života, osim figure koju nam Kafka nudi, figure prostora za disanje, što sugerira da je ova verzija zakona oduvijek držala ljude za vrat.
Kafkin pripovjedač sažima situaciju tvrdnjom: „Živimo na oštrici noža.“ („Auf dieses Messers Schneide leben wir.“) Bilo bi teško, čak i u najboljim uslovima, živjeti na oštrici noža, a nesumnjivo još teže kada to mora činiti mnoštvo ljudi. Od početka parabole nismo imali predstavu o tome gdje narod živi, a ispostavlja se da je to zaista mučno mjesto.
Postoji određeni nož na čijoj oštrici živi to „mi“, a to zaista izgleda kao mjesto na kojem nije moguće živjeti, mjesto neprestanog rizika i prijetnje. Drugim riječima, živimo na mjestu koje zapravo nije mjesto, nego sredstvo za rezanje, neprestano izloženi mogućnosti da budemo rastrgani ili desetkovani, i suočeni sa zamišljanjem koje će zahtijevati hrabrost i koje se u početku nesumnjivo čini zastrašujućim i apsurdnim. Ostajemo unutar parabole koja nam pruža formalne uslove vlastitog čitanja, ali čini se da je riječ o paraboli o zakonu koji nastoji učiniti isto. Zahvata li parabola zakon ili je sama parabola zarobljena zakonom?
Razmotrimo sada činjenicu da nam naše rukovodstvo [MLA], ovo ovdje, govori da je obavezno ugušiti demokratska prava na raspravu iz razloga, finansijskih razloga, koji se, nažalost, ne mogu podijeliti s nama, te da ne može povući svoj čin cenzure jer postoje zakoni koji zabranjuju takvo povlačenje, čak i kada bi ono bilo opravdano. A ipak nam ti zakoni nisu predočeni; nisu objavljeni, nego su uskraćeni i jednostavno se tvrdi da postoje.
Tako oni kojima je uskraćeno znanje o raspravi, o dokazima, pa čak i o transparentnosti zakona, sada postaju „narod“ – ili možda članstvo, kao oni koji žive bez poznavanja zakona koji im istovremeno oduzimaju slobodu i znanje. Imamo, dakle, neposredan razlog da se zapitamo kako parabola doprinosi razumijevanju demokratije i kako demokratija zavisi od parabola poput ove. Humanističke nauke i demokratija. Zaista.
AbrašRadio via Literary Hub
