Ekološki aktivist i istraživač Safet Kubat iz Zenice, osnivač pokreta Rijeke Bosne i Hercegovine – Budi promjena, godinama povezuje ekološki aktivizam, građansko organizovanje i istraživanje društveno-ekoloških problema. Njegov rad obuhvata borbu protiv zagađenja, zaštitu rijeka i javnih dobara te mobilizaciju građana kroz digitalne platforme i terenske akcije. Na konferenciji EcoSoc, održanoj od 8. do 10. oktobra 2026. u Sarajevu, učestvovao je u raspravi o posljedicama kapitalističke tranzicije i novim oblicima ekstraktivizma u Jugoistočnoj Evropi. Produbljujući razmijenjene teme i okvire rasprave o ekosocijalizmu na primjerima unutar Bosne i Hercegovine, Kubat u dužem intervjuu za AbrašRadio govori o privatizaciji, zelenoj tranziciji, južnoj plinskoj interkonekciji, zeničkoj željezari, novom rudarenju i mogućnostima građanskog organizovanja.
Iz istog serijala: Nnimmo Bassey o delti Nigera i pravima zajednica i Ashish Kothari o lokalnom samoupravljanju. Poslušajte emisiju 2. ime za slobodu #19.
Kad govorimo o Bosni i Hercegovini kao perifernoj ekonomiji, gdje se to najjasnije vidi u načinu na koji upravljamo rijekama, šumama, rudama i prostorom?
Volio bih izdvojiti dva primjera koji se direktno tiču takozvane zelene i pravedne tranzicije. Namjerno kažem takozvane, jer ona nije ni zelena, ni pravedna. Bosna i Hercegovina u ovom momentu još uvijek ima nekih pet milijardi metričkih tona rezervi uglja dok s druge strane Evropa i Evropski zeleni plan guraju Bosnu i Hercegovinu ka procesu dekarbonizacije. Predstavnici Bosne i Hercegovine su potpisali takvo nešto i rekli da idemo u tom pravcu. To će u konačnici dovesti do zatvaranja rudnika i termoelektrana, uz važno podsjećanje da se Bosna i Hercegovina trenutno snabdijeva električnom energijom od termoelektrana, prvenstveno Tuzle i Kaknja, sa preko 60 posto električne energije. Postavlja se pitanje šta će se desiti dalje. Ono što je dobro je da su takve kompanije kod nas još uvijek u javnom vlasništvu, elektroprivreda, šume, rudnici i tako dalje. Važno je spomenuti kontekst i zašto je važno to kako su povezani procesi zatvaranja rudnika i dekarbonizacije sa načinom na koji su se ekonomije kapitalistički razvijale. Kada govorimo o ekonomskom rastu, neminovno ga je kroz ekološku historiju pratila ekološka degradacija. Tako dok su oni na jedan način degradirali okoliš, pa i planetarno – u zemljama Afrike i poluperiferije ili periferije, kako neki nazivaju zemlje kao što je i Bosna i Hercegovina, rastao im je Gross Domestic Product (GDP). Iako GDP kao mjera ne znači baš puno, kada hoće da mjere blagostanje u društvu, oni danas koriste najdominantnije prihvaćena mjerenja GDP-a kao mjerenja ekonomskog rasta.
Kako u tu sliku ulazi Južna plinska interkonekcija?
Postavlja se logično pitanje – zašto Bosna i Hercegovina ima i dalje u javnom vlasništvu veliki broj rudnika, dok se s druge strane ipak okrećemo nečemu što će dovesti do loma između naših neizumrlih ranijih načina upravljanja i vrste kapitalizma koju je Bosna i Hercegovina do sada viđala u manjoj mjeri. To će biti uobličeno u liku i djelu Južne interkonekcije. Mi sada zatvaramo rudnike i nećemo da više koristimo ugalj, ali zemlju dovodimo u opasnost i ekonomsku neizvjesnost, pogotovo u ovisnost o stranom gasu. Pod krinkom da ćemo biti nezavisni od ruskog faktički idemo u direktnu ovisnost od američkog gasa. Jedna od najproblematičnijih stvari, a koju ljudima treba objašnjavati je ta da, kada se desi privatizacija i kada je vlasnik nad javnim dobrom privatno lice, vi imate veoma skučene mehanizme kontrole da kažete kakva će biti cijena električne energije u budućnosti. Prema procjenama, ona će biti u najboljem slučaju sedam puta skuplja u momentu kada dođe Južna interkonekcija. To znači između ostalog da će se zamijeniti i postojeće termoelektrane na ugalj, da će se napraviti plinske elektrane, i to na lokacijama gdje postoje već termoelektrane, poput one u Tuzli i Kaknju, slijedi i postavljanje novih plinskih elektrana i u Mostaru, eventualno u Zenici i tako dalje. Druga stvar, što je isto jako zanimljivo, a što niko ne propituje, jeste količina gasa koju ćemo dobiti uslijed izgradnje Južne interkonekcije. Bosni i Hercegovini je potrebno svega 30% plina koji dovoze. Postavlja se pitanje šta sa ostalim plinom? Toliko je složen i proračunat taj proces. Kao posljedica takvih aktivnosti moglo bi da se desi, između ostalog, otvaranje datacentara između Mostara i Čapljine, kao što već svjedočimo nekim intervencijama. Nažalost, mislim da nisu sporadični slučajevi da se planira praviti datacentre u Mostaru i Čapljini i nisam siguran da država Bosna i Hercegovina ne želi da ide u tom pravcu.
Šta primjer zeničke željezare govori o privatizaciji i promjeni načina upravljanja?
Možemo se sada spustiti na to šta privatizacija znači na mikronivou. Zenička željezara je kompanija koja je 1987. godine zapošljavala 27.000 ljudi, u gradu koji je brojao 140.000 stanovnika. Poslije rata, ’95. godine dolazi do najcrnjeg oblika privatizacije u Bosni i Hercegovini, odnosno, kako neki žele kazati – prelazak iz socijalizma u kapitalizam. To je možda i najbolji primjeri onoga o čemu smo govorili na konferenciji u protekla tri dana – šta znači kada prelazimo sa jednog načina ili samoupravljanja na drugi i šta to sve sa sobom nosi. Zenička željezara je naprosto prodata za jedan dolar pod vladom tadašnjeg tzv. gospodina Harisa Silajdžića. On je faktički prodao kompaniju koja samo zemlje ima 3 miliona kvadratnih metara ili 300 hektara, tj. više nego dovoljno za razvijanje jednog potpunog rada. Nakon privatizacije došla je KIA, jedna od najvećih kuvajtskih kompanija kojoj su država Bosna i Hercegovina i Vlada Federacije Bosne i Hercegovine prodali željezaru – samo tu ima niz stvari koje bi bilo nužno propitivati. KIA dalje prodaje istu kompaniju Steel Companyju za vrijednost od 60 miliona dolara, da bi poslije toga konačno došla kompanija ArcelorMittal, koja je bila jedan od najvećih proizvođača čelika na svijetu.
Tada dolazi i do ozbiljnih ekoloških posljedica?
Tu se vidjela jedna ozbiljna ekološka nebriga kada je došlo do zagađenja zraka. Prekoračenja sumpor-dioksida ili PM10 čestica bila su tri dana tokom godine dozvoljena. Zenica je znala brojati po 110 dana tokom godine kojima smo imali prekoračenje zagađenja zraka. Tu su bila i alarmantna zagađenja koja su vodila ka određenim ekološkim incidentima. Veliki je broj oboljelih stanovnika na području grada Zenica od karcinoma i maligniteta. Nažalost, nismo imali mehanizme da dokažemo direktnu vezu između ArcelorMittala i oboljelih od karcinoma, ali određena mjerenja i činjenica da takva vrsta zagađenja zraka jeste povezana sa karcinomima su zaista bili indikativni. Javne kompanije iz socijalizma su, volim reći, svete krave. Šta se dešava u Indiji sa svetom kravom kada vide da za nju više nema života? Pošto je sveta ne smiju da je ubiju, pa je onda puste da luta da ne bi oni bili ti koji su je ubili. Kad je ArcelorMittal shvatio da mu sveta krava više ne donosi profit, uradio je upravo to – pustio je kravu da luta, odnosno prodao da izvuče maksimum sredstava, i to kompaniji koja nije imala nikakvo znanje u poslovanju čelikom (ljudima koji se bave kamionima i sl.). Kada je željezara opet prodata, njena krajnja prodaja kroz obezvrijeđenost više je bila pitanje da li su na kraju platili nekome samo da je uzme. Jer šta da radiš sa kravom kada umre, imaš problem gdje ćeš je zakopati, šta ćeš s njom da radiš. Tako su se pojavili dovoljno ludi kupci – vjerovatno ću se u narednom periodu baviti momentom od preuzimanja novog vlasnika, tj. Pavgord grupe do danas. Uslijedio je najcrnji scenario, taj da je 1800 ljudi ostalo bez posla. Od 2000 koliko ih je bilo kada su preuzeli kompaniju od ArcelorMittala, ostalo je 150-200 ljudi koji rade u kompaniji. Isplaćene su simbolične naknade, nekih sedam prosječnih plata koje su imali, čisto da se kupi društveni mir. To donosi različite konsekvence na praktičnom nivou, od Fonda zdravstvenog osiguranja koji je dobijao određeni novac ne samo 2000 radnika nego i velikog broja drugih ljudi koji su bili povezani sa radom zeničke željezare. I naravno, kad imaš manjak novca, Fond zdravstvenog osiguranja kaže: Okej, šta sada radimo? Na kome će najviše da iskaže silu? Na onome ko je najslabiji. To su bili rudnici koji, istini za volju, jesu dužnici 175 miliona maraka, ali za taj dug sigurno nisu krivci rudari. Fond zdravstvenog osiguranja je rekao: Nećemo više da ovjeravamo vaše zdravstvene knjižice i faktički ljudi ostanu bez liječenja, nemaju osnovno ljudsko pravo, na liječenje, na zdrav život. Tako nažalost izgleda privatizacija kada je gledamo kroz našu prizmu.
Kako se u našu sliku uklapaju novo rudarenje i eksploatacija kritičnih sirovina?
Ne možemo da isključimo primjere novog rudarenja ili takozvanog novog ekstraktivizma koji je povezan sa kritičnim sirovinama. Tu sad imamo nešto novo – preteču ovome što ćemo svjedočiti kroz Južnu interkonekciju – a to je da je Evropska unija u okviru projekta EU Reserve mapirala 134 različite lokacije rudarskih nalazišta na području Bosne i Hercegovine. Govorimo o primarnim nalazištima koja se odnose na zlato, srebro, kobalt, cink, nikl, hrom, sve ono što je potrebno i zbog čega se vode ratovi i od čega zavise militarna industrija, AI industrija, treća faza digitalizacije, kada govorimo o generalnoj tehnologiji proizvodnja telefona, električnih automobila i tako dalje. Možemo pričati o ekološkoj šteti koju godinama proizvode rudarske aktivnosti, koje su i u bivšoj Jugoslaviji proizvodile, naravno da ti rudnici uglja imaju ozbiljne zdravstvene posljedice i niko ne ignoriše su termoelektrane itekako problematične, ali ne možemo govoriti o ekološkoj pravdi a da isključujemo društvenu pravdu. S takvim mapiranjem dolazi do nove vrste rudarskih aktivnosti, kao i do nove vrste, ne samo upravljanja nego i vlasništva, jer su vlasnici upravo strane kompanije. Nužno je objasniti jednu stvar, a tiče se ekonomije. Nebrojeno puta čujemo opravdanja, kada se pušta stranim kompanijama da otvaraju rudnike poput onog u Varešu, kada britanska kompanija preproda kanadskoj i tako dalje, kako će te kompanije donijeti prosperitet, radna mjesta te da će doprinijeti rastu GDP-a. Između Gross Domestic Producta (GDP) i Gross National Indexa (GNI) postoji ogromna razlika. GDP znači da je ukupni novac proizveden na nekom teritoriju suštinska mjera razvoja. GNI je puno bolja mjera koja se ne spominje. Razlika je u tome zato što ovdje govorimo o stranim direktnim investicijama. Dolaze strane kompanije, strane investicije i profit, i GDP ih prikazuje kao ukupan i mi kažemo imamo GDP veći za 2,1 %. Ali taj profit odlazi u zemlje njihovog porijekla, ne ostaje u Bosni i Hercegovini. Pogotovo ako se strane kompanije bave investicijama, onda ne moraju ni da plate porez na profit, a profit odlazi izvan Bosne i Hercegovine. Zato je puno bolja mjera GNI jer on računa ono što je ostalo u zemlji. Englez ili Kanađanin koji je došao, pretpostavka je da će zaraditi ukupno 40 milijardi dolara do 2040. godine, potrošit će na plate i poreze ukupno 500 miliona, a 39.5 milijardi odlazi van Bosne i Hercegovine. To je najplastičniji način kako ljudima objasniti šta znači privatizacija kakvoj danas svjedočimo. Uvijek se vraćamo – ko je vlasnik, ko upravlja i ko plaća cijenu. Trenutno imamo izvjesnu vezu i spregu između investitora i institucija, a s druge strane građane, aktiviste, civilno društvo, radnike i sve one koji su obespravljeni i koji, u suštini, plaćaju cijenu. Profit ide negdje drugo, a prljava avlija ostaje na zemljama poput Bosne i Hercegovine.
Ustvari opisuješ neokolonijalizam. Šta to znači za građane Bosne i Hercegovine?
Ljudima treba objasniti da država na ovaj način gubi svoj suverenitet i svoju neovisnost. Ako si ekonomski, energetski, politički ovisan – ako nemaš svoju energiju, a ideš u tom pravcu da nemaš, ako nemaš svoju hranu nego je uvoziš (bojim se da ne dođe na red i voda, što ne bih isključio kao mogućnost u nekom narednom periodu), postavlja se pitanje – šta si zapravo? Vidjeli smo da, iako određena javna kompanija donosi profite, naši predstavnici vlasti pokušavaju stvari poput privatizacije sarajevskog aerodroma – ljudi koji se izjašnjavaju ili su se izjašnjavali kao predstavnici lijevih, zelenih, sada možda više liberalnih politika, a koji javno promovišu javno-privatna partnerstva. Kroz primjere koji sam spomenuo mi zapravo govorimo o neokolonijalizmu. Neokolonijalizam kao termin je tu okej – znači da si ti tu, nešto živiš, nešto radiš, ali u suštini nisi ni vlasnik, niti upravljaš resursima, niti se kao običan građanin pitaš o bilo čemu. Mislim da za početak nužno građane u Bosni i Hercegovini educirati o ovim temama. Moramo pronaći način, kakav je evo i ovaj – bez ozbira što nažalost govorimo o marginaliziranim medijima koji su u ovom vremenu, na ovim prostorima možda i rijetki čuvari istine. Da nema takvih glasova koji će prenositi druge glasove, imali bismo jedan ozbiljan mrak u kojem bi se ljudima sve normalizovalo. Normalizovalo kao što navodim na primjeru smeća. Kada ljudi bacaju smeće i onda to na početku nekim normalnim koji nisu bacali i koji neće bacati ni dalje stvara nelagodu. Međutim, kroz određeno vrijeme i oni se naviknu i to normalizira stvar. Tako i ovdje, ako na početku, ljudi iole vide šta se dešava – da odjednom gube rijeke, šume, da se siječe, da se vade rude, da je zagađeno, da im je, kao što je primjer u Kaknju, ugrožen čitav vodovodni sistem, rijeka Krivaja, Bregave od Gornjih horizonata – na svakom kraju Bosne i Hercegovine ima takvih stvari – ako se građani prepuste i ne bude se vršio stalni monitoring i stalna edukacija, kao i sa primjerom smeća, ljudi mogu reći da je to sve normalno i svejedno. Da tako dođe do apatije, da ne kažem agonije, da kažu kako ništa ne možemo da promijenimo i sl. A to jeste krajnji interes, da se ugasi bilo kakva vrsta protesta, deliberativne demokratije, emancipatorskih politika koje mogu da ponude rješenja za opstojnosti Bosne i Hercegovine.
Koji primjer građanske borbe u Bosni i Hercegovini pokazuje da je moguće zaustaviti ili promijeniti jedan takav proces?
Ne pada mi takav vid emancipatorskih borbi koji bi bio primjer da se stvorio određeni front. Da bi se takve stvari mogle desiti, da bi mogao nastati bilo kakav otpor zajednica, mi te zajednice moramo da educiramo, da bi one u stvari znale identificirati stvarne neprijatelje i stvarne probleme u svom gradu, u državi i tako dalje. Tu mora biti nekakav kontrakapitalistički narativ koji će biti za dobro običnog čovjeka, za dobro obespravljenih ljudi. Postoji veliki broj mikroprimjera takvih borbi koje su se na različite načine dešavale. Jedna se ovih dana dešavala oko rudarskih aktivnosti, pogotovo onih u Varešu i Kaknju, gdje je kroz određenu sinergiju aktivističkog djelovanja, pravnog djelovanja, civilnog društva, pa čak i nekih politika, izvršena vrstu pritiska. Uvijek je neko morao da bude pokretač podnošenja takvih stvari, poput Hajrije Čobo u Kaknju. Naravno, ne samo ona, ali ona je uz širu podršku koja je postojala sa različitih strana, na krilima Zakona o državnoj imovini, zapravo izdejstvovala da Ustavni sud donese odluku po kojoj su rudarske aktivnosti na području Vareša protuustavne. Tu dolazimo do situacije koja je zaista zanimljiva. S jedne strane imamo situaciju da rudarska kompanija i dalje vrši rudarske aktivnosti, a s druge strane presudu Ustavnog suda koji je jasno rekao da se one moraju odmah prekinuti i preispitati. Evidentno je da na terenu strane kompanije ignorišu, između ostalog, i presude Ustavnog suda. Imali smo takve slučajeve i da je Vlada Zeničko-dobojskog kantona ignorirala odluke Ustavnog suda. Dolazimo zaista do vakuuma koji je zaista zanimljiv. Ali isto tako postavlja pitanje – ako se sve i zaustavi, ko će platiti nastalu štetu u dosadašnjem periodu, koja je već ogromna? Ali kažem da ipak postoji nešto što se desilo i što jeste vid uspjeha. Možda je uspješna bila borba protiv malih hidroelektrana, gdje se upravo zahvaljujući građanskoj mobilizaciji različitih organizacija, aktera i tako dalje, napravila ozbiljna solidarnost za naše rijeke. Iz te solidarnosti, zahvaljujući prvenstveno kreiranju lokalnih ekoloških pokreta i inicijativa kojima su te rijeke život značile, koje su se onda postepeno udruživale, onda je to izdejstvovalo da se donio zakon koji zabranjuje gradnju malih hidroelektrana. I taj zakon i taj građanski aktivizam i ta vrsta borbe je izdejstvovalo da se ne izgradi planiranih 600 mini hidroelektrana koje su planirali na našim rijekama. Ponovo govorim – ko bi bili vlasnici tih malih hidroelektrana? Dominantno privatna lica, čak ni država. Sjećam se situacija u Zenici u kojima imaš apsolutno nepovjerenje u institucije. Možda ću opet nešto ekskluzivno javno ispričati po prvi put: Kada se desilo trovanje ribom na rijeci Bosni i kada sam ribu poslao na analizu u Češku, u ribi su pronašli – od deset teških metala koje smo tražili da se analiziraju – sedam iznad referentnih vrijednosti. Neki od njih, poput cinka, žive, željeza bili su i po 30 puta povećani. To je bila direktna indicija o čemu se radi. Međutim, taj je nalaz Tužilaštvo na kraju odbilo. Niko me poslije nije pozvao da dam izjavu iako su kreirali predmet. Na kraju nemaš nikakvo objašnjenje za tako nešto. Bilo je i momenata uspjeha, gdje se kroz pritisak, u sprezi sa medijima, aktivistima – sa kroz 2-3 momenta Facebook Livea, mi smo zaustavili rad tadašnje čeličane ArcelorMittala, što je do tog momenta bilo nezamislivo. Ako se sjećate, čeličana je napravila incident nakon kojeg je rijeka Bosna bila crvena. Na svakom pedlju Bosne i Hercegovine ima takvih malih pobjeda i važno je da ih stalno pričamo kako bismo ohrabrivali ljude da ono što radimo ima smisla. Da se ne pravi priča vi se nešto tamo borite, a za šta?
Ako se mogu ignorirati odluke sudova, za koga su onda sudovi, zakoni i institucije?
Pa na kraju, nažalost, govorimo o zarobljenim institucijama. Govorimo o zemlji jednakih gdje prava ne važe isto za sve. Razloga zašto su institucije slabe je more. Jedna od stvari je zašto još uvijek imamo veliki procenat korupcije. Ali ono što mene straši u tome svemu, ali mi i daje nadu na neki način, jeste to što veliki broj građana zapravo izražava duboko nepovjerenje u institucije sistema. To je prema nekim istraživanjima preko 84 %, a to otvara prostor vjerovanja nekim drugim institucijama. Otvara se prostor da se kreira paralelne institucije. Ne u smislu pravljenja paralelnog suda ili nešto tako, nego institucija koje su i pojedinac, i udruženje, i pokret. Ljudi su ti koji definišu vrijednost. To je kao kada ljudima treba objasniti šta znači novac, da je vrijedan zato što je zajednica odredila da je vrijedno nešto što je u suštini papir. Tako i kad zajednica odredi da je nešto institucija, to ima određenu vrijednosti. Previše puta je to sve ispričano. Možda je vrijeme da pravimo neke druge institucije.
Kako vidiš budućnost Bosne i Hercegovine i gdje vidiš mogućnost da ona bude drugačija?
Mislim da to najviše zavisi od građana ove zemlje. S druge strane, možda ne toliko samo od građana, nego od ljudi koji razumiju ovo sve o čemu mi govorimo i vide šta će se desiti ako se ne poduzme ništa, ali i šta se može desiti ako se poduzme nešto. Ako se grupa pojedinaca i pojedinki, pedeset ili sto ljudi, odluči, iskaže volju i spremnost, sa stvarnom željom i odlučnošću da napravi neke promjene u ovoj državi, onda će se one napraviti. Tako promjene u suštini rade. Međutim, ako se ne poduzme ništa, ako tu ne bude želje, ako bude odgovaralo svim tim akterima ovakvo stanje, pa da i jedni i drugi i treći grade svoja dobra na ovim narativima, onda je budućnost Bosne i Hercegovine poprilično upitna. Jer šta Bosna i Hercegovina znači ako nemaš prirodna dobra, ako nemaš šumu, ako nemaš više svoje rijeke kakve imaš, kojima se diviš? Treba postaviti pitanje ljudima: znaju li kuda je planirana izgradnja Južne interkonekcije, koje ona rijeke prati, koje rijeke su indirektno ugrožene, koje će biti ugrožene, koja jezera? Šta znače datacentri, kolika količina pitke vode se koristi, koliko druge vode i tako dalje? Unutar svega toga gubiš određenu energetsku neovisnost, a platežna moć to ne slijedi. Znači, ta priča može biti poprilično crna ako bude slijedila ovakav narativ, pogotovo privatizacije koju ovo društvo nije spremno da prati. Međutim, ako se pojedinci odluče u kojem bi pravcu trebalo ići, onda tu ima nekog smisla. Mi imamo jednu određenu priliku. Rekao sam više puta da mi živimo u jednom balonu. Ako ga iglom probušiš, čitav sistem će se obrušiti, srušiti, neće više postojati. Taj neoliberalno izbaždareni sistem održava se različitim stvarima: ratovima, AI infrastrukturom, ogromnom potrošnjom i tako dalje. Ako se počne primjenjivati na području cijelog svijeta samo održivost, a da ne govorimo sada o odrastu, nego govorimo o razvoju kao nekoj priči zelenog rasta, mislim da bi balon ispuhao i da bi onda neko stvarno ugasio svjetlo u čitavom svijetu, ne samo u Bosni i Hercegovini. Međutim, tu ima jedna dobra stvar kada je Bosna i Hercegovina u pitanju. Ovdje se još uvijek nije desila tranzicija sa socijalizma na kapitalizam u potpunosti. Mi još uvijek koristimo veliki broj, kao što sam rekao, krava muzara iz socijalizma. Mimo toga, imamo ogroman broj javnih ustanova, javnih preduzeća. Bez obzira što su one trenutno zarobljene, ako se one odrobe, ako građani preuzmu kontrolu i vlasništvo nad institucijama, to nije nimalo loša stvar. Nismo mi još uvijek toliko zaglibili u privatizaciju, jer ona nikada nije do kraja provedena. Ona jeste na nekom mikronivou, kroz mala i srednja preduzeća, kroz obrte, i vodi nas ka jednoj fazi koja se zove individualizam. Ali mi još uvijek nismo izgubili u potpunosti tu neku vrstu zajedništva. Između ostalog, naše porodice još uvijek vode skrb o svojim starim članovima kada oni dožive neku duboku starost. Međutim, to već odavno nije slučaj na Zapadu, niti u zemljama koje se hvale GDP-em. Kada govorimo o njihovom zdravstvenom sistemu, uz dužno poštovanje, ne govorimo o kvaliteti pružanja zdravstvene usluge, nego o mogućnosti plaćanja tih usluga. U Bosni i Hercegovini zdravstveni i obrazovni sistem još uvijek su besplatni. Međutim, u ovom drugom svijetu nisu. Ali ako, prema ovom putu kojim idemo, pređu u privatno vlasništvo, onda mislim da će zaista život na ovim prostorima biti otežan.
Razgovor za AbrašRadio vodio Nikola Rončević tokom konferencije EcoSoc u Sarajevu, u oktobru 2026. godine.
