Jedna verzija porodičnog predanja i prilozi istoriji sela Berušica kod Gacka i porodici grofa Save Lukića Vladislavića Raguzinskog. Pokušaj da se oživi jedna stara hercegovačka kula.
Vrijeme gradi niz kotare kule,
(narodna poslovica)
vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje.
Prolazeći kroz Hercegovinu pažljivom oku obično ne promakne popriličan broj napuštenih starih građevina, među njima i domova nekada poznatih kao kule. Stoje te građevine kao oronule hrpe kamenja, tek blijede sjenke nekadašnjih sebe punih života. Dešavalo se da ih, kao u narodnoj izreci, uruši vrijeme, a najčešće je to bilo ljudskih ruku djelo, sukobi, preseljenja, pa na kraju i nemar i zaborav. Tihi i nijemi svjedoci prošlosti, danas napušteni i tajnoviti, često su u tako lošem stanju, da je tek na mašti putnika-prolaznika da zamisli njen prvobitan izgled ili život kakav je nekad u njoj mogao biti – a to je izrazito teško. U velikoj većini slučajeva, priče kula – drevnih ognjišta naših pradjedova – ostaju neispričane i nedostižne, a same kuće i ljudski likovi zaboravljeni. Rijetki su primjeri gdje priče o kulama i njihovim stanovnicima još postoje, i njih treba zapisati i sačuvati od konačnog zaborava.
Takva je i priča o kuli u selu Berušica kraj Gacka – dosad nezabilježena na papiru, a koja postoji preko 300 godina kod gatačkih bratstava Pješčića i Vukomanovića. Nije nimalo neobično da je potekla i sačuvana baš u gatačkom kraju kojeg krasi jaka poetska usmena tradicija i sjećanje na stare običaje i veoma daleke pretke (”bijele orlove” i “bijele pčele”), i gdje su se vjekovima najrazličitije priče i događaji pretvarali u spjevove o junaštvu, slobodi, snalažljivosti te narodnom prkosu i otporu osvajaču. Nije lako, a vjerovatno ni sasvim moguće, provjeriti detalje na osnovu oskudnih pisanih izvora, ali ipak vrijedi ispričati predanje koje se prenosilo s koljena na koljeno više vjekova, i u kom se isprepliću mnogi glavni akteri gatačke istorije XVII – XIX vijeka, poput grofa Vladislavića, Smail-age Čengića te jedan davni pokušaj ustanka protiv Osmanskog carstva.
Istorija kule: staro porodično predanje, činjenice i legende
Imanje-ognjište u selu Berušica kod Gacka bračnim vezama prelazi u ruke porodice Pješčić početkom XVIII vijeka. Do tada je bilo dio imanja jaseničkih feudalaca Vladislavića, sposobnih i dobrostojećih kneževa koji su održavali trgovačke veze sa Dubrovnikom, Srbijom, Istanbulom i Venecijom. Prema podacima koje je sakupio i objavio pjesnik Jovan Dučić za knijgu “Grof Sava Vladislavić”, na glavnom jaseničkom porodičnom imanju je u XVII vijeku živio trgovac i knez Luka Vladislavić sa suprugom Simom i četiri sina – Todorom, Savom, Dukom i Jovanom i drugim članovima porodice. Na imanju je bila velika kula-dvospratnica širine 10 m i dužine 20 m, posluga, na stotine ovaca, poveća štala sa konjima, osam mlinova na potoku, voćnjak, pčelinjak… Kao veliki zemljoposjednici, Vladislavići su imali zemlju, kuće i ljetnikovce svuda po istočnoj Hercegovini, vjerovatno i u primorju i Dubrovniku. Zabilježeno je da je knez Luka poznavao i pomagao episkopa manastira u Ostrogu koji će kasnije biti proglašen Svetim Vasilijem Ostroškim (1610-1671) i s kojim je kao pratnja putovao u Peć 1667. godine. Neki Lukini sinovi i potomci su ostali živjeti na imanju, a bar jedan od njih – najpronicljiviji Sava, poslan je na školovanje u Dubrovnik i Veneciju. Njega će život odvesti u avanture dostojne jednog filma.
O životu Save Lukića Vladislavića (1668 Jasenik – 1738 Sankt Peterburg) u Rusiji, kao jednog od saradnika cara Petra Velikog i tajnog carskog savjetnika, dosta su pisali ruski i drugi strani autori oslanjajući se na bogatu građu ruskog arhiva. Međutim, o njegovom ranijem privatnom životu u Hercegovini i Dubrovniku malo je zvaničnih podataka. Poznato je da je bio ženjen dva puta, jednom u Jaseniku u Hercegovini i drugi put u Rusiji (sa Venecijankom iz porodice Trevizan, s kojom je imao tri kćerke, sve, nažalost, umrle u mladoj dobi). O prvoj ženi Hercegovki, kojoj je moglo biti ime Marija, iz oficijalne biografije se ne zna gotovo ništa, osim da je Sava s njom imao sina Luku, a prema porodičnoj legendi Pješčića, koju poznaju i jasenički Vukomanovići, par je imao i tri kćerke.
Po jednoj verziji predanja, oko 1700. godine Jovan Jokanović iz sela Trebijova kod Trebinja (prvi nosilac prezimena Pješčić), nakon sukoba sa lokalnim moćnikom, obreo se u osamdesetak kilometara udaljenom Jaseniku gdje se zaposlio kao najamni radnik na imanju Vladislavića. Nakon nekog vremena ponuđena mu je za ženu jedne od tri sestre, Savine kćerke. Njemu je za oko zapala najstarija, djevojka po imenu Mara. Prema priči koja je došla do našeg vremena, bila je ‘sakata u ruku’, odnosno imala je malo iskrivljenu ruku nakon nezgodnog pada u djetinjstvu, što nije smetalo mladoženji, tim više jer se tada smatralo da je ‘sakata žena talik’, odnosno znak da ‘te puščano zrno neće’. Mara je u miraz donijela dvospratnu kulu u susjednom selu Berušica zajedno sa starom crkvom i imanjem (voćnjakom).
Kad je ruski car Petar Veliki započeo rat s Osmanskim Carstvom 1710. godine, pozvani su na ustanak i balkanski hrišćani. Grof Sava je 1711. iz Rusije poslao kod crnogorskih plemena i u Hercegovinu sa carskim manifestom posebnog izaslanika, ruskog oficira Mihaila Miloradovića, takođe porijeklom Hercegovca. Ovaj dokument se prepisivao po nekoliko puta da bi ga čitali po raznim selima, te se ‘proširio kao vatra’. Jedna kopija dospjela je u ruke Savinog nećaka Živka u Jaseniku koji je planirao da agituje za ustanak u svom kraju. Turske vlasti su saznale za tu tajnu povelju, a prema opisu Jovana Dučića, jedna kopija tog pisma je ‘ispala Živku iz njedara’, kad su tadašnji nosioci vlasti u kraju ‘upali’, što se završilo krvavim okršajem, u kom je ‘Živko pogubljen‘, a ‘gnijezdo Vladislavića razoreno’, odnosno kula uništena, a ostali članovi porodice protjerani. Dio Vladislavića se naselio u tadašnjoj Mletačkoj Republici (Herceg Novom, Risnu), i Dubrovniku, a dio se uputio u Rusiju kod Save (sin Luka, majka Sima i drugi članovi porodice). Prvu suprugu Mariju, prema jednom ruskom izvoru, “Vladislavić je očekivao u Rusiji 1714., zbog čega joj je nabavio garderobu. Ipak, njen dolazak se nije desio. Čini se da je dosta godina provela kao talac osmanskih vlasti”. A sve tri njihove kćerke koje su, prema predanju, bile udane u Hercegovini, ostale su u gatačkom kraju (Mara s porodicom u Berušici).
Stanovnici Jasenika i danas pričaju da su Vladislavići pokušali povratiti jaseničko imanje, ali bezuspješno. Napušteno imanje je trunulo i ogolijevalo godinama, dok su mještani i razne vlasti povremeno s njega skidali kamene ploče ili željezo za druge građevinske potrebe.
Pješčići su nastavili da žive u kuli na berušičkom imanju sljedećih 120-ak godina. Smjenjivale su se generacije – upamćeni su Marini i Jovanovi potomci Miloje, Dragoja i Joko. Joko, rođen oko 1740-1750., imao je četiri sina: Iliju, Šćepana i Anta rođene oko 1770-1780. i znatno mlađeg Mitra, rođenog oko 1800.
Ilija se bio odmetnuo u uskoke. Hajdukovao je preko dvadeset godina u Ljevištima na Morači sa družinom od ‘bar šezdesetak sposobnih momaka’ kojom je komandovao Jakša Avdalović Gačanin. Oženio se Jakšinom sestrom i s njom imao tri sina. Uskoci sa Morače su bili neobični time što su po cijelu godinu živjeli u planinskim vrletima, a ne samo, kako je bilo uobičajeno, ‘od Đurđevdana do Mitrovdana’. Bili su slobodnjaci, neustrašivi u borbi i jakih ideala, ali skloni i međusobnoj kavgi. Nisu priznavali nikog iznad sebe, osim crnogorskog vladike. Spremno su, sa blagoslovom vladike Petra I, odgovorili na Karađorđev poziv na ustanak 1804. godine, nakon što se družina Jakše Avdalovića stavila pod komandu čuvenog Karađorđevog barjaktara Gavrila Šibalije. I uskok Ilija se borio u više bitaka, poput one na Mišaru pored Beograda 1806. godine (u kojoj se kalio i mladi Smail-aga Čengić). Nekoliko puta je sa družinom odlazio u Srbiju i vraćao se u Ljevišta, a bio je učesnik i bitke u Morači 1820. godine, nakon koje su Ljevišta i Morača ušli u sastav Crne Gore.
Oko 1835. godine, već vremešni uskok Ilija se želio vratiti u rodno selo. To su saznali Čengići koji su već godinama pokušavali da ga uhvate, pa su se s tom namjerom iz Lipnika zaputili u Berušicu. Iako se Ilija nije zatekao u kuli, uslijedio je sukob koji se završio slično slučaju Vladislavića u Jaseniku 120-tak godina ranije. Ovom prilikom je u Berušici poginuo Ilijin mlađi brat Mitar, a kula je zapaljena i uništena. Nije više nikad bila obnovljena.
Po predanju, Ilija je namjeravao da se osveti za bratovu smrt, konkretno Smail-agi, ali do toga nije došlo. U međuvremenu su crnogorski prvaci skovali plan da se osvete Smail-agi zbog poraza u bici na Grahovu 1836. u kojoj je ubijeno devet Petrovića. Zato je Smail-agu trebalo privući na Drobnjak, pošto drobnjačka plemena četri godine nisu plaćala harač, dok je on odsustvovao gušeći bunu u Egiptu. Smail-aga je tada tražio garanciju od Joke Adžića, oca Vuleta Adžića, jednog od vođa kasnijeg ustanka 1875., da ga ‘Ilija sa uskocima neće napasti na putu iz Gacka za Drobnjak’. To je Joko saopštio Iliji, tražeći od njega da ostane po strani. Do napada i Smail-agine pogibije je došlo na Mljetičku 1840. godine, kuda je prolazio sa pratnjom od tristotinjak “aračlija” – događaj kojeg je Ivan Mažuranić opjevao u svom čuvenom spjevu.
KULA – Pokušaj da se oživi jedna stara hercegovačka kula (jedna verzija mogućeg izgleda kule u Berušici)
Kula u Berušici je danas gotovo zaboravljena, te je jedna je od dobro čuvanih tajni gatačkog kraja. Do njenih ostataka je još uvijek nemoguće doći vozilom. Pokrivena je gustim rastinjem i nalazi se u samom podnožju berušičkih bregova, uz “živu vodu”, odnosno desnu obalu Pješčića potoka.
Mada nema sačuvanog predanja o njenom izgledu, oslanjajući se na dosadašnja iskustva i znanja u vezi hercegovačkih kula iz XVII vijeka, posebno primjeraka koji su preživjeli do našeg vremena, možemo zamisliti bar jednu moguću verziju vjerovatnog izgleda kule i imanja u Berušici u XVII i XVIII vijeku.
Hercegovačka kula je jedna od dvije osnove vrste kamene hercegovačke kuće – za razliku od jednospratne ili jednodjeljne “prizemljuše”, kule su se gradile na dva ili, što je rjeđe, više spratova, odnosno bojeva.
Berušičku kulu su podigli domaći feudalci, jasenički zemljoposjednici i trgovci, kojima je služila kao ljetnikovac. Vjerovatno stoga nije imala odbrambenu ili fortifikacionu funkciju, tim više što je sagrađena u podnožju brdašaca. Moguće je da je bila zamišljena kao povremeni stambeni objekat Vladislavića, za razliku od glavne porodične kule u Jaseniku, koja je bila na uzvišici i građena kao fortifikacija. Vladislavići su vjerovatno, samo u ljetnom perodu, odsjedali u Berušici, gdje su sakupljali ljetinu, dok su veći dio godine boravili u Jaseniku.
Godina gradnje berušičke kule nije poznata. Pošto su Pješčići ženidbenom vezom došli u posjed kule oko 1700-1710. godine, period njene gradnje se stavlja najkasnije pred kraj XVII vijeka. Kao mnoge hercegovačke kuće, vjerovatno je djelo nepoznatih dunđera, odnosno majstora iz naroda.
O izgledu kule i enterijeru nisu sačuvana nikakva predanja. Danas je već na prvi pogled posjetiocu jasno da od kule nije ostalo mnogo. Vide se tek zidine dvije prostorije prizemlja i ostaci podruma.
Po visini berušička kula je vjerovatno imala podrum, prizemlje i jedan ili dva boja. Primjećuje se dio djelomično sačuvanog donjeg dijela kuće, širokog ovalnog otvora, koji odgovara podrumu. Na njemu je vjerovatno bio podest, sa kog se ulazilo u kulu sa nivoa prizemlja, po kamenom stepeništu, prislonjenom uz vanjski zid. Takav podrum se zvao izba ili konoba i mogao je služiti za ostavu ili zatvaranje stoke. Podrum ima sadašnju visinu oko 1 m (preostali dio je, moguće, zatrpan) i širinu oko 1.5 m. Lučno zasvođeni ulaz u podrum solidnije je klesarske obrade. Građa podruma upućuje na veoma staru, možda i kasnu srednjovjekovnu izgradnju koja nije tipična za kasnije jednostavnije oblike kuća. Primjećuje se razlika između lijepo oblikovanih i solidno tesanih kamenih komada u zidu podruma u odnosu na grublje tesan kamen (slabije obrađene ‘tesanike’) sa vanjske strane zidina kule. Dio unutrašnjih zidova podruma takođe ima grubo tesano kamenje, što možda ukazuje na to da je u kasnijem periodu neki otvor u zidu zazidavan, možda i nakon propasti kule.
U pravljenju kule je korišten sav prirodan materijal, pošto je “narod (…) stvarao s onim što je imao i onako kako je znao”, prema pisanju poznatog arhitekte Grubijana. Spolja je građena od čvrstog kamena krečnjaka nepravilnih dimenzija i grubo tesanih, najvjerovatnije međusobno spojenih krečnim malterom (žbukom). Vezivanje kamena žbukom je ‘prastari postupak iz doba prije upotrebe željeza a iz krajeva, gdje nema drveta, da bi mogli paliti kreč’. Debljina zidova iznosi 60-70 cm. U unutrašnjosti zidovi su mogli biti goli ili dersovani.
Pretpostavlja se da kula nije imala otvore koji liče na puškarnice. Rijetki prozori su se vjerovatno zatvarali drvenim kapcima, a vrata su bila drvena, teška i jaka.
Krov, koji je odavno porušen, bio je vjerovatno riješen na principu krovova tog vremena – pokriven kamenom pločom, što je uobičajena pojava na gotovo svim objektima iz turskog perioda u ovom dijelu Hercegovine. “Svi su krovovi i vrata takvih kuća gotovo jednaki, mogli bi je nazvati kućom za svakog, sve su te kuće u mjerilu čovjeka, sve su kao srasle u zemlju, sva njihova dekoracija izvedena je iz konstrukcije i strukture građe – arhitektura tople, prirodne, domaće građe (…) (Grubijan)”. Ako bi se izvršila analiza i kopalo oko kule, moguće je da bi se našli ostaci ploča kojim je bila pokrivena, kao i kamen sa zidova.
Kula je podignuta na nakošenom brdskom terenu s kojim je s vremenom srasla u jednu cjelinu. Po svemu sudeći nije građena kao luksuzno zdanje. Izgled je jednostavan. Kule tog vremena se nisu mnogo razlikovale jedna od druge. Osnovni oblik kule je nastao u srednjem vijeku i prilagođen je domaćim potrebama. Međutim, “baš ova provincijalna skromna arhitektura je ono, što djeluje neposrednije, čovječnije i povezanije s prirodom (…) Nesiguran život nije dopuštao da bi imućni seljak zidao svoju kuću drugačije od siromašnog, da mu se ne bi prilikom prve invazije ugnjezdio u kuću okupator. Možda su baš te okolnosti utjecale, da je (bosanska) kuća ostala jednostavna, bez suvišnog uresa, kao i dalmatinska periferija venecijanske republike (…)”. Narod (…) “nikad nije izgubio smisla za stvaranje lijepog, plemenitog, uzvišenog, ostao je uvijek, uprokos svih vanjskih upliva, samonikao i ustrajan (…) Naš čovjek ‘nije mistik, već realista i otuda ova realna, vedra, kobna arhitektura, koja je ujedno udobna, skromna i demokratična’.. (Grubijan).
Ni o unutrašnjosti kule nemamo nikakvih podataka ni predanja. Čini se da su bile dvije prostorije u prizemlju. Po ugledu na druge kule iz istog perioda možda možemo pretpostaviti da je imala unutrašnje stepenište – drveno jednokrako, a međuspratne konstrukcije takođe građene od drvenih greda po običaju tog vremena. Strop je mogao biti od drveta, sastavljen unakrst iz stropnih greda i pragova sa drvenim plafonima odozdo.
Pošto je kula vjerovatno bila skromno namještena, u njoj je moglo biti osnovnih predmeta tog doba – od pribora – kašike i noževi, sudi od bakra, presvučeni kositrom (kalajisani), od namještaja drveni kreveti, tkanine i ćilimi vezeni u domaćinstvu, tronožac za sjedenje. Putopisac Evlija Čelebija, koji je naše krajeve obišao prilikom pohoda osmanske vojske 70-tih godina XVII vijeka, pisao je o skupocjenom posuđu opljačkanih kuća obližnje Pive, Drobnjaka i Nikšića, pa nije isključeno da je bilo i nešto skupocjenijeg posuđa i u ovoj kuli. Neizostavne su bile i gusle, obavezne u to doba u svakom domu, i koje je znao svirati bar jedan član porodice, jer su se večeri provodile pored ognjišta gdje se pjevalo o slavnim bitkama i junacima, Kraljeviću Marku i Kosovu.
Prema predanju, oko kule je nekad bio voćnjak, o čemu, moguće, svjedoče divlje šljive i jabuke koje i dan-danas rastu s druge strane potoka. Po ugledu na kulu u Jaseniku, i u blizini berušičke kule su mogle biti štale, gumno, ambari, košnice, česte na imanjima tog vremena. Ipak, glavno zanimanje domaćinstva je bilo stočarstvo. Ovce i krave su se vodile na ispašu, ljeti vjerovatno i na obližnju visoravan Ravno gdje se i danas nalaze katuni Pješčića.
Kula je pretrpjela viševjekovnu destrukciju. Nakon razaranja oko 1835. čini se da nikad više nije prepravljana ili ponovo građena. Moguće je i da je njen kamen odnošen i korišten za gradnju drugih objekata (poput kuća-omeđina u blizini) ili je s vremenom sve više zatrpavan pod zemljom.
Omeđine
Kao što je sama kula skrivena od pogleda, neupućenom je teško znati i za postojanje desetak omeđina, tj. porodičnih kuća drugih članova porodice, koje su nicale u neposrednoj blizini kule. Jedna takva kuća se nalazi 30-ak metara iznad kule. To je četvrtasta građevina dužinom i širinom oko 6 m, zidovima debelim oko 60-ak cm i trenutnom visinom oko 1 m. Ima otvor za jedna vrata sa strane Jasenika i nekoliko manjih, sada nisko položenih prozora s lijeve i desne strane. Još jedna prostorija je bila na uzvišenju uz kuću. I ova kuća je obrasla rastinjem i na njoj raste poveće drveće, a prozori su zatvoreni kamenim pločama, vjerovatno radi zaštite kuće, što je moglo biti učinjeno nakon što je kuća napuštena.
Po svemu sudeći, omeđine pokraj berušičke kule su građene kao prizemljuše (objekti bez spratova), obično kao jedna prostorija, odnosno bez unutrašnjih pregrada ili zidova, od kamena i pokrivene kamenim pločama. Pod prizemljuše je bio od nabijene zemlje, rjeđe od kamena ili ploča, bez dimnjaka, sa otvorom na krovu od razmaknutih i odignutih ploča koje se zovu sačaci. Na kući su jedna ili dvoja vrata, u zidovima četvrtasti, većinom mali otvori koji su se zatvarali kapcima. Ognjište je bilo na sredini prostorije.
Omeđine su građene vjerovatno kako se širila porodica – ili, bar u početku, zbog nemogućnosti popravljanja kule. Napuštene su 1860-ih godina kad su se gotovo svi Pješčići preselili u Krivodo u Pivi i pridružili pivskim bratstvima.
Crkva i groblje
Prema predanju, na berušičkom imanju, na brežuljku iznad kule i potoka, nalazila se i stara srednjovjekovna crkva koja je pripadala Vladislavićima. Crkva koja se danas vidi u Berušici, Hram Svetog Proroka Ilije, sagradjena je 1893. godine, moguće na mjestu stare crkve. Nisu pronađeni podaci koji bi potvrdili postojanje originalne crkve, pa to pitanje još stoji otvorenim, ali stanje grobova na groblju upućuje na mogućnost da su stariji od sadašnjeg hrama.
Pravoslavna crkva je igrala posebnu ulogu u životu hercegovačkog seljaka ovog kraja. Jedan istoričar je rekao da je ‘narod spasio crkvu’, jer je čuvao duhovni dom i držao se obreda čak i kad nadaleko i nadugo nije bilo sveštenstva u blizini. Takvi čuvari crkve i vjere su, po svemu sudeći, bile i generacije Berušičana koje su obnavljale svoju crkvu nakon svakog stradanja. Kad se za vrijeme pohoda Omer-Paše Latasa na Crnu Goru Pješčići odlučuju da se presele u Krivodo u Pivi, crkva je predata berušičkom bratstvu Grgura na čuvanje.
Prema Jovanu Dučiću, kamen sa kule Vladislavića u Jaseniku je korišten 1893. godine za gradnju ovog hrama koji danas pripada avtovačkoj eparhiji. I za njega se kaže da su ga kasnije porušili Austrougari, te da je novi zvonik postavljen 80-ih godina prošlog vijeka, a zadnja kompletna obnova je bila 2005. godine.
Epilog – akteri i njihovi potomci
Prema Jovanu Dučiću, “jedna nevjesta iz porodice Vladislavića koja je zaostala u Hercegovini rodila je sina Vukomana”, i od njega je jasenička porodica Vukomanovići, koji se smatraju najbližim nasljednicima Vladislavića. Sam pisac je smatrao da vodi porijeklo od Savinog brata Duke Lukića Vladislavića.
Uskok Ilija je umro prirodnom smrću sredinom XIX vijeka i sahranjen je u Berušici. Njegov unuk, takođe Ilija Pješčić sa Ravnog, jedan je od učesnika Hercegovačkog ustanka 1875-78. Bio je perjanik na crnogorskom dvoru i poginuo je u bici na Krscu 23. 5. 1877.
Mitrova udovica Krstinja (rođ. Divljan) je nakon gubitka doma zajedno sa tri mala sina, Nikolom, Lukom i Jovanom napustila Berušicu. Preselila se u selo Fojnica kod Gacka, na poziv sestre udane za Tomu Guzinu. Tomo Guzina je bio otac čuvenog Boška Guzine, jednog od komandira Hercegovačkog ustanka 1875., opjevanog u narodnoj pjesmi. Krstinjini i Mitrovi potomci su živjeli u Fojnici narednih stotinjak godina, a njihov unuk je i prota Sava Lukić Pješčić (Fojnica 1860-Svilajnac 1924), poznati vjerski i nacionalni radnik XIX vijeka, sveštenik i propovjednik, besjednik, biograf i putpopisac, te hroničar svog vremena. Mitar i Krstinja su kurđel i kurđela autorke ovog teksta.
Danas se hercegovačka sela poput Berušice uglavnom doživljavaju kao slabo naseljena mjesta. Palo je u zaborav da su vijekovima vrvila životom ‘kao u košnici’, po pisanju nekih istoričara. Po danu se radilo, vodila se stoka na ispašu, pravio med, mlijeko i mliječni proizvodi, a uveče se sastajalo kraj gumna ili vatre, pjevalo i plesalo u kolu… i sanjalo o slobodi. Broj stanovnika Berušice se vrtoglavo smanjivao kroz cijeli XX vijek, spavši sa 60-ak stanovnika 1960. na svega sedamnaest 1991. godine, po čemu je Berušica doživjela tužnu sudbinu bezbroj gatačkih i hercegovačkih sela zanimljive i bogate prošlosti. U Berušici danas žive uglavnom porodice Grguri i Dragumilo, i jedna porodica Pješčića.
Kula u Berušici je čukun-čukundjedovsko ognjište svih Pješčića danas, rasutih po Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji i Kanadi. Iako je od kule i omeđina ostalo vrlo malo, ove stare građevine zaslužuju našu pažnju i analizu, jer su još uvijek živi (iako usnuli) svjedoci značajnih istorijskih zbivanja u nemirnom i po mnogo čemu slavnom vremenu XVIII i XIX vijeka.
PRILOZI:
Kula:
Omeđine:
Crkva:
Literatura i izvori:
- autorkina lična prepiska sa doc.dr Mililmirom Pješčićem; mnoge podatke o kulama u Jaseniku i Berušici Milimiru je prenio istoričar Mladen Vukomanović (Vladislavić)
- Јован Дучић, Гроф Сава Владиславић, Београд, Дерета, 1999.
- Павленко Н.И., Птенцы гнезда Петрова, Мысль, 1985.
- Велимир И. Ивановић, Дурбин грофа Саве Владиславића, романсирана биографија, Београд, Ало Медиа Систем доо, 2019.
- Dušan Grabijan, J. Neidhardt, Arhitektura Bosne i put u savremeno, Ljubljana, Drž. Založba slovenije, 1957.
- доц.др Милимир Пјешчић, Прота Сава Пјешчић, Подгорица, 2010.
- Enes Pelidija, Stanje u hercegovačkom sandžaku i držanje plemena u vrijeme dolaska ruskog emisara pukovnika Mihaila Miloradovića u Crnu Goru 1711. godine, časopis Hercegovina br. 4
- Сима Ћирковић, Срби међу европским народима, Београд, Equilibrium, 2004.
- Marko Vujačić, Znameniti crnogorski i hercegovački junaci, Titograd : NIO “Pobjeda”, 1990
- Светозар Томић, Пива и Пивљани, посебан отисак из Српског етнографског зборника књ. LIX Насеља и порекло становништва књ. 31, 1946.
- Anđelko Zelenika, Gabela kao obrambeni centar donje Neretve u doba Turaka, časopis Hercegovina br. 1
- Dr Asim Peco, Kule po Hercegovini, časopis Most.
- Salko Šarić, Mostarska oaza koje više nema, časopis Most
- Grof Sava, savetnik ruskih careva, Politikin Zabavnik, 2009.
- Fotografije Berušice i crteži iz autorkine kolekcije
Pjesme:
PORUKA
U mom porodičnom stablu
skoro sve sama muška imena
i tek pokoja žena.
pa sad
sa daljine vijekova
i ja hoću reći
pramajkama svojim poručiti
da znam
da ste postojale
same kraj drveta rađale
brižne njivu obrađivale
na ognjištu vatru održavale
sa izvora vodu donosile
ogrubjelim rukama tanke niti ispredale
svoju djecu kao vučice čuvale
vjetru pjevale
sunčevu kosu dodirivale
niste zaboravljene
SLOBODNA DRUŽINA SA MORAČE
Nekoć davno moj daleki stric Ilija
čak dvadesest godina je hajdukovao
kraj Morače hladne vode –
pitam se doživi li ideal slobode
U družini Avdalovića Jakše
u sjenci humke Lopušine Vuka
bješe samo on, vjerna ljuba, djeca i družina
– zajednica slobodnih uskoka
i kućica-slobodica u gorskim vrletima
u hajdučkom selu gdje ne smje’ niko da kroči
ni harača ni cara ni sultana
samo nebo iznad, planinska širina
kud god noge nose i gledaju oči
znam da stvari nisu bile tako proste
da se negdje morala platit’ cijena
al’ mi nešto prija ta romantična skica
slobodnog života mog kurđela strica
NOGE LAGANE
da mi je skočit’ na konja vrana,
krilata Čilaša,
il pomamna Brnjaša,
bijela Labuda,
nekog Zeka
il’ Zelenka
može i Dora od megdana
da proletim herceg-zemljom
kao junak
od davnina
pronesem se
poput pjesme
po njima znanim
putevima
da l’ bi me prepoznali fojnički bregovi
da l’ bi mi mahnuli gatački snjegovi
vjetar sa Ravnog zamrsio kosu
sjetila berušička živa voda
progovorila mi berušička kula
da l bi rekle, došla si, naša si
dobrodošla si
U tvom liku – poznate
treperave sjene
iste oči u kamenu ogledane
u pokretu ruke
gorski osmijeh od davnina
u tvojim snovima
plavetnilo naših dubina
Gdje god da jesi, naša si!
Minja Pješčić, Mostovi Hercegovine 2.0
Sekcija: Arhitektura, urbanizam, ekologija
Mentorica: Senada Demirović-Habibija
(2021/2022)
Realizaciju projekta Mostovi Hercegovine podržao EUNIC BiH: Ambasada Italije, Nizozemske i Slovenije, Austrijski kulturni forum Sarajevo, Goethe Institut, Institut francais, EU Info Centar u BiH i British Council.
EUNIC – European Union National Institutes for Culture (Nacionalni instituti kulture Evropske Unije) je evropska mreža organizacija koje se bave kulturnim odnosima. Zajedno sa svojim partnerima u više od 90 zemalja svijeta i sa mrežom od preko 120 EUNIC clustera oživljava evropsku saradnju na polju kulture, oslanjajući se na veliko iskustvo svojih članica iz svih država članica EU i pridruženih zemalja.
