Neum: More, plaže… i stećci, Minja Pješčić (Mostovi Hercegovine 2.0)

Neumski stećci su jedni od najznačajnijih – u obližnjoj nekropoli se nalaze rijetki primjeri, poput jednog od najstarijih u obliku sanduka, čak tri sa natpisom (od kojih jedan od ugledne žene), neke netipične scene lova, te vrlo rijedak primjer klesanog porodičnog vlastelinskog grba.

U Neum malo ko dolazi da razgleda stećke. A šteta.

Rijetki se osvrću na činjenicu da ovaj kraj obiluje izvanrednom kulturnom baštinom, još od rimsko-ilirskog doba. Ili da je ovdje, najviše zbog blizine Dubrovnika, Popova Polja, ali i nestalog grada Drijeva, odnosno drevnog trgovačkog puta, cvjetao život i u srednjem vijeku, o čemu svjedoči stara nekropola stećaka.

Riječ je o lokalitetu zvanom Vranjevo Selo, 2 km udaljenom od jadranske magistrale i Neumskog zaljeva. Tu, pod brdom Žrnjevom i uz cestu, nalazi se nekropola srednjovjekovnih stećaka datiranih u XIV i XV vijeku i naizgled raspoređenih u dvije skupine.

U Vranjevu Selu je bilo sjedište Branivojevića, gospodara srednjovjekovnog Huma i Zažablja koje istoriografija spominje početkom XIV vijeka (po kojima je, prema Pavi Anđeliću, možda Vranjevo Selo dobilo ime Bran- > Vran-), a nakon njihovog žestokog pada u sukobu sa Dubrovčanima oko 1326. godine, i humske vlastele Nikolića.

Lokalitet, na kom je svojevremeno prebrojano 145 (po nekim izvorima 152) spomenika (oko 70 ploča i 75 sanduka), od 2004. godine uvrštenih u nacionalne spomenike BiH, privlačio je pažnju naših najvećih stručnjaka. U prošlom vijeku su ga istražila naša dva vrsna epigrafičara, odnosno ‘čitača’ srednjovjekovnih natpisa, Šefik Bešlagić (zbirka Leksikon Stećaka) i Marko Vego (knjiga Zbornik srednjovjekovnih natpisa BiH). Crteže je obradila Marian Wenzel, a natpise je Mak Dizdar uvrstio u svoju zbirku Stari bosanski tekstovi. U istoriografiji se često citira i značajan rad Tihomira Glavaša iz 1987. godine. Začuđuje, s obzirom na starost i značaj ovih stećaka, da nisu uvršteni u Uneskovu knjigu koja je novijeg datuma.

Po oficijalnim evidencijama, oko 60-tak hiljada stećaka je sačuvano diljem našeg podneblja, a onih s natpisima je nemjerljivo manje – oko 330. Od tih tristotinjak, tri su u Vranjevom Selu. A na jednom je i plemićki grb sa zastavom, što je izuzetno rijetko. Nekropola u Vranjevom Selu je značajna i po tome, što se u njoj (uporedo sa grobnicom Sankovića u selu Biskupi kod Konjica) nalaze naši najstariji stećci u obliku sanduka (Unesco), od kojih jedan pripada ženi. ‘Rijetki su stećci sa natpisima koji se odnose na najuglednije žene, kao što je natpis (…) Kataline Nikolić. U tim natpisima se žene nazivaju gospođama…’ , naveo je Bešlagić (Leksikon).

STEĆCI SA NATPISIMA

Neumski stećci s natpisima predstavljaju grobove iz XIV vijeka koji pripadaju članovima tri generacije Nikolića. Nalaze se u skupini danas poznatoj kao Nekropola I.

Jedan je od Kataline, podružja i kućnice Nikole, župana ove oblasti i rodonačelnika ove porodice. Druga dva stećka pripadaju njihovom sinu, knezu Vladislavu, i Vladislavovom sinu Petru.

Vladislavov natpis je klesao izvjesni Pomoćan, a klesar Katalininog natpisa je ostao nepoznat. Sudeći po sadržini natpisa, Katalina, koja je umrla sredinom XIV v., sahranjena je pored muža Nikole.

Sačuvani su slijedeći fragmenti ćiriličnih natpisa na stećcima, kako ih je pročitao i objavio Marko Vego 1970., što nije bio nimalo lak zadatak, jer su natpisi, posebno Katalinin, bili poprilično oštećeni još i tada:

Sanduk br. 6, nekada u obliku sanduka, sa natpisom sa strane, pronađena su četiri fragmenta.

“A se leži gospoja Katalina sa svojim gospodinom županom Nikolom koji služaše Kotromjenović tasta i slavnoga bana Stjepana, postavi na nju Vladislav i Bogiša brat mu … ‘’

Sanduk pod brojem 7:

“Ase leži knezj Vladislavj župana Nikole sinj, bana Stepana neti a leži na svoi zemli na pleme(ni)to, a pisa Pomočanj”  (M. Vego ga je datirao poslije 1363.)

Nikolići su inače dobro dokumentovani u bogatoj Dubrovačkoj arhivi. Po nekim istoričarima, bili su potomci humskog kneza Miroslava, brata srpskog vladara Stefana Nemanje, a preko Miroslavovog sina, humskog kneza Andrije (P. Anđelić). Više je poznato o rodbinskoj vezi Nikolića sa bosanskom vladarskom porodicom Kotromanića. Ban Stjepan je nakon priključenja ovog dijela Huma (iza 1322.) stupio u rodbinske veze sa svojim vazalom ili slugom, knezom Nikolom. Nadgrobni spomenik kneza Vladislava Nikolića spominje da je on ‘net’, odnosno nećak bosanskog vladara bana Stjepana II Kotromanića po majci Katalini, koja mu je bila sestra.

Knez Vladislav Nikolić je zasvjedočen sredinom XIV vijeka (1357- 1363) u arhivskim izvorima. Slijedeći su primjeri na latinskom jeziku iz spisa Monumente Ragusine (izvor: Esad Kurtović ‘Historijska kontekstualizacija stećaka’):

“posse dare Vladislauo Nicolich illum terminum, qui eis videbitur, super lamentationibus factis super ipsum ut veniat ad se concorandum tam cum communi quam cum specialibus personis” (19.10.1357.), Monumenta Ragusina, Libri reformationum, Tomus II (1347-1360), Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium 13, Zagreb, 1882., 198.

“Prima pars est de dando fidem Vladislavo Niculich et illis suis qui venient secum quod possint venire Ragusium ad se concordandum pro VIII diebus. Et si non poterunt se concordare cum comune Ragusiii quod possint cum rebus suis redire libere ad domum suam” (15.04.1363.), Monumenta Ragusina, Libri reformationum, Tomus III (1359-1364), Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium 27, Zagreb, 1895., 258.

Katalina i Vladislav su zadnji put spomenuti 1363. godine. Kasniji spomeni su od slijedeće generacije, sinova Vladislava i njegove kućnice Stanislave, a koju su činili kneževi Vukosav, Petar i Miliša (1380. i 1392.)

Jednom od braće, Petru Vladislaviću, pripada treći grob (vodi se pod brojem 8) sa slijedećim natpisom u transkripciji:

+ ASE LEŽI KNEZ’
PETAR’ KNEZA
VLADISLAVA SIN’

Na ploči je i stiliziran grb (zlamenje) Nikolića sa zastavom (takođe sačuvan na pečatu majke, “gospođe Stanislave“, iz 1393. i pečatu kneza Grgura iz 1418.).

Petrov brat Vukosav, kao vlastelin Sandalja Hranića, učestvovao je u ratu između Bosne i Dubrovnika. Prilikom jednog upada na dubrovačku teritoriju poginuo je i bio sahranjen u Stonu. Imao je dva sina Grgura i Radoja, čije potomke možemo da pratimo do 1453. godine. Grguru (u. 1436.) je bilo dozvoljeno 1403. godine da stavi ploču na očev grob.

Rod Nikolića sve više gubi svoju moć u kasnom srednjem vijeku, ali njihovi posjedi ostaju dobrim dijelom u rukama njihovih potomaka. Prema jednom izvoru, ‘određene njihove grane ipak ostaju na našim prostorima kao niže plemstvo i nakon turskih osvajanja. Konačno se osiromašeni izjednačuju s drugim pučanstvom, pod novim prezimenima’ (Humski Zbornik I).  

Sretna je okolnost da je grb sačuvan na stećku, jer su Nikolići, iako značajna vlasteoska porodica, iz nepoznatog razloga izostavljeni iz Ilirskog grbovnika. O tome je pisao istoričar Srđan Ruđić, navodeći da ‘ne možemo u potpunosti da odgonetnemo princip po kojem je sastavljač (Grbovnika, prim. a.) birao koje će porodice uvrstitu u Grbovnik…Nije jasno zašto su u Grbovniku prisutne neke sasvim beznačajne srednjovekovne porodice, dok su u isto vreme izostavljene neke, poput Nikolića i Vlatkovića, koje su bile izuzetno značajne i moćne u svoje doba’ (Vlastela Ilirskog grbovnika).

STEĆCI SA CRTEŽIMA

Pored tri groba sa natpisom, na još 15 primjeraka u obliku sanduka uklesani su raznovrsni reljefi, poput ‘polumjeseca, rozete, krsta, povijene lozice sa trolistovima, ljiljana, ruke s mačem, scene lova na jelene i košute, scene borbe čovjeka sa medvjedom, kola i nekih drugih scena’ (Bešlagić, Leksikon). Već sad primijećujemo da su među nabrojanim motivima oni najrjeđi (Bešlagić u jednoj knjizi navodi medvjeda, mada u drugoj kaže da je to vepar, odnosno da ih je zbog načina izvedbe teško razlikovati), a navodi i one najposebnije: ‘originalan je motiv kombinacije krsta sa polumjesecom na čijim završecima su rozete’.

Poznato je da postojanje nekropole obično svjedoči o postojanju srednjovjekovnog naselja.  Tako je Vranjevo Selo i njegova bliža okolina služilo kao posjed Nikolića. Prema informaciji koju je ponudio don Ivica Puljić, izvrstan poznavalac lokaliteta, nedaleko od nekropole je i ‘grudina u kojoj se uočava zid s krečnim malterom, koja se u narodu zove “Kapela”. A poviše grudine su ostaci Nikolića dvorova u temeljitim ruševinama’. Takođe, ‘u suhozidu poviše nekropole iskopana je, i nažalost propala, (najvjerojatnije) neka liturgijska knjiga obitelji Nikolić iz njihove crkve’ (Humski Zbornik I).

Pored nekropole stećaka, u Vranjevu Selu se nalaze ostaci još starije civilizacije (zborne gomile i gradine), kao i ostaci rimske vile i naselja uz staru cestu, kasno-antičke crkve, te grob ilirskog ratnika (lokalitet Vidića Guvno). Viševjekovnom životu u Vranjevu Selu je pogodovalo više faktora – povoljni klimatski uslovi, kao i ‘živa voda’ u Blacama, tako da je područje sela nastanjivano još od rimskog doba, o čemu su pisali P. Anđelić i S. Vukorep. Smatra se je spomenuto naselje, čije je ime danas nepoznato, bilo stalno naseljeno do 6. vijeka nove ere, i danas se smatra jedinim bosansko-hercegovačkim rimskim gradom na moru.

A kako danas sve to izgleda, pitate. Odgovor nalazimo u činjenici da je lokalitet vijekovima zanemarivan.

Još je Bešlagić primijetio da je “danas ova nekropola u veoma neuglednom stanju. Neki stećci su oštećeni, a neki uzidani u ogradu i cestu“. A u rješenju Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika je šokantan zaključak: “Geodetskim snimanjem u februaru 2004. godine, utvrđeno je da je ukupan broj stećaka (66) na nekropoli danas znatno manji u odnosu na stanje iz 1985. godine, kada su evidentirana 152 stećka. Nedostaje 86 stećaka“.

Za one koji nisu sigurni da su dobro pročitali, ponavljamo: nedostaje 86 stećaka, i to samo u zadnjih 40 godina.

(To može da objasni zašto se nekropola danas čini podijeljena u dvije skupine. Iz istog izvora: “Nije sigurno da je nekropola oduvijek bila podijeljena. Jedan broj stećaka je razbijen, prevrnut ili ugrađen u obližnju ogradu i cestu, što govori o razaranjima nekropole u prošlosti, kada je ukupan broj stećaka bio mnogo veći“).

Isti izvor primjećuje o pristupu nekropoli: „Ne postoji nikakav pristupni put niti staza do nekropole I. Jedini mogući prolaz vodi kroz okolne parcele na kojima se izvode poljoprivredni radovi. Parcele su ograđene visokim šibljem. Cijelo područje je zaraslo u visoko samoniklo rastinje. Nekim dijelovima nekropole nije moguće pristupiti.“

Uprkos tome, mještani nam kažu da su posjetioci dobrodošli i da je bar neke spomenike lako posjetiti.

Oni najradoznaliji putnici-namjernici među nama, naoružani novim znanjem o značaju neumskih stećaka, možda se prilikom naredne posjete Neumu odluče na drugačiji izbor na čuvenom neumskom semaforu – odgode silazak u grad, i skrenu s magistrale prema starom Neumu, put Vranjeva Sela. I kad su već tu, možda svrate i do neumskog muzeja koji se nalazi prostorijama katoličke crkve i sadrži vrijedne primjerke iz istorije Neuma i okoline kroz razne istorijske epohe, a koje je nastalo od prvobitne kolekcije don Ivice.

Možda porast interesovanja posluži kao podstrijek oblikovanju turističke ponude oko stećaka i drugih nalazišta, odnosno proširenju ponude na istorijski turizam, pored onog tradicionalnog, ’morskog’.

Jer, danas je teško ne zavidjeti nekim budućim generacijama koje će jednog dana posjetiti ovu nekropolu i otkriti moderan muzejski prostor na otvorenom, lijepo označen, noću osvjetljen, sa mjestom za odmor i maštanje o prošlosti, pričama o Nikolićima i srednjem vijeku, a i onim mnogo starijim, te sa spomenicima sačuvanim, i što da ne, restauriranim i zaštićenim, u mjeri koliko je to moguće. Onako kako to naši preci i sam lokalitet Vranjevo Selo, nekad tako važan i značajan (naše plemenito!), i zaslužuju.

Izvori i literatura:

• Vego, Marko (1970): Zbornik srednjovjekovnih natpisa BiH, Knjiga 4, Sarajevo.
• Bešlagić, Šefik (1971): Stećci kataloško-topografski pregled, Veselin Masleša, Sarajevo
• Bešlagić, Šefik (1982): Stećci kultura i umjetnost, Veselin Masleša, Sarajevo
• Beščagić, Šefik (2004): Leksikon Stećaka, Svjetlost, Sarajevo
• Wenzel, Marian (1965): Ukrasni motivi na stećcima, Veselin Masleša, Sarajevo. 
• Dizdar, Mak (1969): Stari bosanski tekstovi, Svjetlost, Sarajevo.
• Anđelić, dr Pavao (1983): Srednjovjekovna Humska župa Žaba, Hercegovina br. 3, Mostar
• Puljić, Ivica i Vukorep, Stanislav (2006): Dubljani, Humski Zbornik X
• Bačić, V. et al. (ur.) (1995): Neum, zavičaj i zemlja Hrvata, Humski Zbornik I
• Kurtović, Esad (2015): Historijska kontekstualizacija stećaka, Godišnjak 2015/445
• Рудић, Срђан (2006 ): Властела илирског грбовника, Историјски институт  – Посебна Издања књига 52, Београд
• Срђан Рудић (2005): Повеља краља Стефана Дабише кћерци Стани, Стари српски архив, књ. 4, стр. 173–192,  ГрафоМарк Лакташи
• Puljić, Ivica: Nepoznate i nedovoljno poznate nekropole, stećci i natpisi s neumskoga područja, Hercegovina 15 – 21, str 113-138.
• Glavaš, Tihomir: Nekropola knezova Nikolića u Vranjevu selu kod Neuma, GZM n. s. A. 42/43 1987-1988, 143-164.
• Miličević Capek, Ivanka : Vidića Guvno, Vranjevo Selo – zaštitna istraživanja, časopis Hercegovina 2021-02, str. 139-144.
• Vukorep, Stanislav:  Neumska baština, Hercegovina 2021-02, str. 189-210.
• Monografija Općine Neum 2008. Godine 
• Odluka Komisije/Povjerenstva za Očuvanje Nacionalnih Spomenika BiH 
• http:// www.zupa-gospeodzdravlja.com 
• http://old.kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=2416 
• https://sarajevotimes.com/romans-lived-village-near-town-neum-five-centuries/ 
• https://radiosarajevo.ba/metromahala/teme/vranjevo-selo-neum/251031 
• https://whc.unesco.org/uploads/nominations/1504.pdf;

Posebna zahvala don Ivici Puljiću na ustupanju korisnog materijala o vlasteli Nikolićima.

Minja Pješčić, Mostovi Hercegovine 2.0
Sekcija: Arhitektura, urbanizam, ekologija
Mentorica: Senada Demirović-Habibija
(2021/2022)

Realizaciju projekta Mostovi Hercegovine podržao EUNIC BiH: Ambasada Italije, Nizozemske i Slovenije, Austrijski kulturni forum Sarajevo, Goethe Institut, Institut francais, EU Info Centar u BiH i British Council.

EUNIC – European Union National Institutes for Culture (Nacionalni instituti kulture Evropske Unije) je evropska mreža organizacija koje se bave kulturnim odnosima. Zajedno sa svojim partnerima u više od 90 zemalja svijeta i sa mrežom od preko 120 EUNIC clustera oživljava evropsku saradnju na polju kulture, oslanjajući se na veliko iskustvo svojih članica iz svih država članica EU i pridruženih zemalja.