U sklopu jubilarnog 20. izdanja ljubljanskog Orto Festa, 19. 4. Borghesia je uz svoj sjajni posljednji album ‘Proti kapitulaciji’ publiku podsjetila i na stare, ništa manje energične hitove poput ‘Ni upanja, ni strahu’, ‘Tako mladi’, ‘Divlja Horda’… Nakon fenomenalnog koncerta u Orto baru, Kosovelove riječi ostale su odzvanjati u glavi, a Aldo Ivančič, živa legenda, enciklopedija i budni svjedok, kako svjetske elektronske i alternativne rock scene, tako i političkih i društvenih promjena u smjeni proteklih decenija, otkrio nam je više o tome šta (je) to (sve) točno kapitulira(lo) i kako danas pružiti otpor.
Razgovor vodio: Boris Filipić
Lijep pozdrav Aldo! Borghesia traje dosta dugo, a ti si prava živa enciklopedija razvoja ne samo elektronske muzike, nego i društvene angažiranosti koja je uz nju redovno išla. Možeš li nam za početak dati neki presjek svih ovih decenija, šta se sve promijenilo u radu same Borghesie?
Aldo: Lijep pozdrav svima! Teško je analizirati vlastiti rad. Možda je najveća razlika ta da smo tad bili dvojica, ja i Dario, a danas smo trenutno kvartet. Tad kad smo počeli s radom s kompjuterima, bili smo prvi u Sloveniji, mislim čak i u Jugoslaviji, koji su koristili kompjuter kao muzički instrument. Tad se pojavio MIDI, pojavili su se prvi digitalni sintisajzeri, sempleri koji su tada koštali par stotina tisuća, pa se pojavio Mirage koji je bio samo 3000 maraka i tad smo si to mogli nekako priuštiti. Danas je u biti svaki pametni telefon jedno tisuću puta snažniji od Atarija kojeg smo mi tad koristili. Disketa je imala jedan megabajt! Baš sam nedavno računao, ako bi 30 gigabajta, koliko danas ima jedan telefon, morao prebaciti disketama, pa trebao bi ti kombi da to nosiš, da furaš to sa sobom i još da tražiš podatke po tim disketama. Sve se radikalno promijenilo u tih 30 i više godina.
ŠtosetičepolitičkogfaktorakojijeBorghesijiuvijekbiointeresantan,uvijekstesenanekinačinreferiralinanjega,skoročetiridecenijesuprošle,punotogasepromijenilo,sistemisupadali,novisusestvarali.Možešlinamdatinekuvlastitubilancuvremena?
Aldo: Mislim da je u biti za to najbolji primjer Srečko Kosovel koji je pisao poeziju prije sto godina. Ta poezija danas zvuči toliko svježe, baš kako je zvučala prije sto godina. Čini mi se kako tehnologija ide naprijed, a ljudi uvijek prave iste probleme. Tad su se mijenjale državne granice, mijenjali su se pasoši, mijenjale su se valute… Nekako je žalostan taj trenutak našeg vremena da je i naša generacija morala ići kroz to. Ratovi se ponavljaju i čovjek nikako da shvati kakve su to sve gluposti, taj nacionalizam koji izjeda čovjeka i društvo, truje ga. Problemi su stalno isti, a čini mi se da smo, recimo to tako, slab sistem zamijenili još slabijim, da su egzistencijalni problemi ljudi još prisutniji, i to problemi koji u današnjem društvu koje je tako bogato ne bi smjeli više postojati. Sad kad je izgorio taj krov crkve Notre-Dame u Parizu, u roku par dana našla se milijarda eura da se to sanira – što je pozitivno, ali žalosno je da su ti bogataši toliko škrti, da ne daju taj novac radnicima koji su najzaslužniji za sav taj višak profita, da su ljudi još uvijek gladni po svijetu, stalno je prisutan problem socijalne nejednakosti…
Kakojesampovodrazgovoravašanovaploča,osvrnimosejošnaSrečkaKosovela.SobziromdajemalopoznatizvanSlovenije,kojezapravobioSrečkoKosovelikakojenjegovapoetikajošuvijekaktualna?
Aldo: Srečko Kosovel rođen je početkom prošlog stoljeća, i što je najzanimljivije, umro je sa svega 22 godine. Za sobom je ostavio preko 1400 pjesama. Mene kod njega najviše fascinira ta vizionarska pozicija jednog mladića sa Krasa. Kras je pokrajina koja se nalazi pored Trsta. Citirat ću samo jedan stih iz pjesme ‘Ljubljana spi’ gdje piše: Sve telefonske veze su pretrgane, ali ovaj telefon je bežični! U vrijeme kad su sami telefoni bili totalna egzotika, nešto vrlo rijetko na ovim područjima, on tako nonšalantno tvrdi da postoje bežični telefoni! Ne znam da li je ikad i čuo za nešto tako. Mislim da je možda Nikola Tesla tad radio eksperiment s bežičnim vođenjem čamca na nekom jezeru… Dakle, to njegovo vizionarstvo je apsolutno fascinantno za to vrijeme. Druga stvar koja me, možda još više, uvijek fascinirala je njegova društvena kritička nota prema tadašnjoj realnosti, jedan vrlo kritičan odnos spram tadašnje kvaziparlamentarne demokracije, prema Društvu naroda, što je bila organizacija preteča današnjih Ujedinjenih naroda. Problemi koji su njega mučili tada, čine mi se jednako prisutnim i u današnje vrijeme.
Lajtmotivdostanjegovihpjesama,apogotovoodabranihnaalbumu,jesvakakoEuropa.KakoEuropaizgledaizdanašnjeperspektiveudanašnjojSloveniji?
Aldo: Ja moram priznati da sam bio jako sretan kad je pao Berlinski zid. Činilo mi se da će svijet krenuti u neku ljepšu budućnost. Mene je jako potresala ta granica. Inače su mi granice još iz ranog djetinjstva bile nešto vrlo čudno. Sjećam se kad sam kao klinac iz Pule prvi put išao u Trst. Dođemo na granicu i onda mi tata kaže – eno, tamo je ona karaula, tu je granica i tamo preko je Italija. Meni je to bilo tako jako čudno, zašto je granica baš tu, kad u biti uopće nema nikakve razlike. S tih, ne znam, sedam ili osam godina, ja sam očekivao da će u toj Italiji rasti neka drugačija trava, da su ljudi drugačiji. Uvijek kad bismo gledali tu granicu na atlasu, tamo je bila neka ružičasta crta i činilo mi se da je to neki drugi svijet, a u biti ljudi su isti, trava isto raste, trešnje isto cvjetaju kao kod nas i zašto onda uopće postoji granica? Onda kad sam s osamnaest godina išao u Čehoslovačku, bio sam zgrožen nad tom još većom granicom. Granice su mi se uvijek činile nekako totalno bespotrebne. Najljepše je kad među susjedima nema zida i kad svi skupa imamo otvoren prostor i svi znaju čije je čije. Ne treba se svađati i sve puno ljepše izgleda.
Našjeprostorkaonajeklatantnijiprimjerkolikogranicemogudaošteteljude.Borghesiajepočelakaojugoslavenskibend,tujesadniznekihdržavicakojejedvakomunicirajujednasdrugom.KakoBorghesiakaojedanjugoslovenskiprojekat,kojijesvojevremenokritiziraoestablišment,gledanadanašnjipostjugoslavenskiprostor?
Aldo: Mi smo tad izdali ploču ‘Njihovi zakoni naši životi’, na kojoj smo bili vrlo otvoreno protiv verbalnog delikta. Tad smo isto nastupali u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu. Meni je Sarajevo bilo jedno najljepših iskustava, a prošao sam stvarno cijelu Europu, Aziju… Sarajevo mi je bilo i ostalo kao neko mjesto gdje sam prvi put doživio takvu jednu izrazitu multikulturalnost koja je cvjetala. To mi se činilo tako lijepo i pozitivno. I ljudi su to jednostavno uništili! Tu samu ideju multikulturalnosti. Mostar isto tako! I uopće ne kužim to zlo nacionalizma kojeg je Kosovel isto tako lijepo opisao sto godina unatrag u pjesmi: Otvorite muzeje – za mrtve ideje, za nacionalizam otvorite grobnice!
I to je upravo to protiv čega smo, patriotizam nema nikakve veze s nacionalizmom.
Multikulturalnost se može opstati jedino ako postoje različite kulture. Kad nema različitih kutlura onda dobijemo monokulturu, a znamo šta u poljoprivredi znači monokultura. Monokultura uništi zemlju i isto tako u društvu uništi samo društvo. I svako ko imalo zna povijest shvaća kako se u biti civilizacija razvila baš zbog multikulturalnosti. Civilizacija koje su bile zatvorene su jednostavno propale. U Engleskoj su otkrili da je u vrijeme Rimskog carstva tamo živjelo 30 odsto stranaca. Iz Katalonije, iz Tunisa, iz Sirije, iz Grčke… Ljudi su se uvijek miješali i baš zbog toga se civilizacija razvila. Aleksandar Makedonski je bio bog i u Egiptu i u Perziji i u Grčkoj. Ljudi se uvijek miješaju i to je nešto što najpozitivnije može biti. Različite kulture ne da mogu, nego moraju koegzistirati, što ne znači prevladu jedne nad drugom. Tad dobijemo fašizam. Čini mi se da je Jugoslavija imala taj neki odnos poštovanja različitosti, imali smo ćirilicu i latinicu i različite vjere i tako dalje. Jednostavno ne kužim šta se to tad desilo. Ljudi koji su bili u zatvoru, tad u vrijeme Jugoslavije bili su ti koji su kasnije uzrokovali rat, koji je doveo do toga da se nekoliko miliona ljudi raselilo, da je bilo stotine tisuća mrtvih. To je čini mi se katastrofa za svako društvo, pa tako i za jugoslovensko.
Kosovelovepjesmekojesteodabralizanovupločususigurnoopomena,međutim,interesantanjesamnazivploče‘Protikapitulaciji’.Protivkapitulaciječega,radiliseoredefinicijiotpora?
Aldo: To je baš to što smo htjeli naglasiti! Protiv kapitulacije tolerantnosti, protiv kapitulacije solidarnosti, protiv kapitulacije radoznalosti… Dakle, protiv kapitulacije svih pozitivnih vrijednosti koje čovjeka čine čovjekom. Zato smo dali taj naslov.
Europska Unija se meni čini kao jedna jako pozitivna ideja. Kao što sam ranije rekao, super je to da smo mogli putovati bez osobne iskaznice, da ne trebaš čekati pet sati na nekoj granici bezveze, zato da nekom idiotu pokažeš pasoš ili osobnu iskaznicu, već slobodno putuješ, ali nažalost, ta Europska Unija postala je slobodna samo za kapital, za ljude se opet postavljaju granice. Čak i za nas, da tako kažem, Slovence, koji idemo u Austriju, dođeš na granicu, pa opet moraš pokazati zato da bi onaj idiot u onoj maloj kućici pogledao jesi li to ti na slici, pa tek onda ideš dalje. To je totalno bezveze.
NanovomalbumujenovitimBorghesieradionekolikogodina,hoćeliseKosovelkaotemanastavitidalje,štamožemoočekivatiubudućnosti?
Aldo: Da, već taj izbor od dvanaest pjesama je jako limitiran, pored stotina drugih koje bi isto tako zavrijedile da su završile na albumu, ali prilikom smo se morali odlučiti za tih desetak pjesama. Čini mi se da smo time naše poštovanje za tog autora, neću reći potpuno, iskazali, ali s druge strane mogli bi se cijeli život baviti samo Kosovelom. Neću reći da smo dovoljno napravili, ali željeli smo nekako da doprinesemo široj popularnosti tog izvanrednog pjesnika. Željeli bismo sa sljedećom pločom ipak napraviti nešto drugo, nešto što nismo do sad. Život je prekratak, mi smo još uvijek radoznali. Želimo se razvijati, želimo ući na neka područja na kojima još nismo bili.
Za sami kraj, gdje vas još sve možemo skoro gledati uživo?
Aldo: Sada do ljeta idemo u Beograd, Zagreb, Novu Goricu, Pulu… Što se posebno veselimo. Osobno sam iz Pule, a tamo smo svirali svega jedanput, i to stoga što su nas pozvali njemački organizatori koji su radili jedan veliki koncert na stadionu Istre, kad su bili pored ostalih i Einsturzende Neubauten. Tako da se posebno veselim Puli.
Aldo, puno sreće u nastavku istraživanja područja slobode i otpora. Hvala na razgovoru!
Aldo: Lijep pozdrav svim slušaocima iz Mostara! Mi smo 1991., krajem aprila, dakle dobar mjesec dana prije rata, svirali dolje i ostalo nam je u jako lijepom sjećanju, unatoč svim silnim paranojama koje smo tad doživjeli. Jer smo imali jednu jako bizarnu turneju -Banja Luka, Sarajevo, Mostar! To bismo željeli svakako jednom ponoviti. Puno više tolerantnosti želim svima!