Slavna knjiga Alda Rossija ‘Arhitektura grada’ objavljena je 1966. godine i slijedom svojih, za to doba neouobičajenih kritičkih stavova prema funkcionalizmu, postala je nezaobilazno znanje o gradovima kod svih ozbiljnih autora i autorica, studenata i studentica.
Rossi u knjizi razvija ideju nove arhitekture i grada. Bit grada nije samo da postoji kao model za različite funkcionalne poteze i odrednice, već treba prije svega analizirati fizičke i povijesne procese koji su doveli do određenog grada te koji se u njemu nastavljaju odvijati. Koncept trajnosti je garant opstanku grada. Upravo grad koji opstaje postaje simbolom postojanja čovjeka i njegove zajednice. Arhitektonskim artefaktima koji ulaze u već postojeću strukturu grada, u njegov povijesni oblik, ostvaruju mogućnost spoznaje grada na novoj razini. Grad u sebe uključuje svoju povijest, svijest o tome što je sada i nagovještaje budućih razvoja i stanja. Za Rossija je arhitektura prije svega izgradnja grada kroz vrijeme i životnog okruženja za zajednicu. Ona djeluje prema osiguranju sigurnosti, ali i estetskim namjerama određene zajednice. S vremenom grad raste te se tako razvija i njegovo sjećanje, a oblik i memorija mogu se zadobivati iz različitih iskustava. Pojavljuje se i suprotnost između univerzalnog i pojedinačnog koja se manifestira u javnim i privatnim zgradama, posebno jer je grad ipak grad jednoga locus solusa.
Rossi se fokusirano bavi urbanim artefaktima za koje drži da su zanemareni. Oni su individualni, osobni i drugačiji izrazi stvarnosti, a upravo na teoriji urbanih artefakata Rossi gradi urbanološku analitičku metodu, koja polazi od grada kao artefakta. Arhitektura je pozornica ljudskih događaja, a grad sačinjava mnoštvo ljudi u sukladnosti sa svojim okruženjem.
Slojevi grada su iskonsko tlo na kojemu živimo. Sjetimo se kako većina naših europskih gradova uopće nije izgledala ovako kako sada izgleda, ali je iskustvo ipak zabilježeno u slojevima iz kojih se uči i napreduje. Sve srušene kuće nastavljaju živjeti u trajanju grada, one su određena vrsta urbanističkih monumenata, znakovi kolektivne volje koji omogućuju trajanje, povezani sa općim značenjem grada. Treba obratiti pažnju i pronaći trajnosti grada, jer su upravo trajnosti postojane poput slova i njihovog rasporeda u jeziku, kao i njihovih transformacija.
Postoji i politički problem grada. To je onaj plan u kojem želim izabrati, utjecati na to kakav će biti moj grad. Dva su načina na koji se gleda prema povijesti jednog grada. Prvi ga gleda kao proizvod njegove arhitekture i urbanog prostora – grad više-manje skladno proizlazi iz političkih, ekonomskih, socijalnih silnica. Drugi ga doživljava kao prostornu strukturu uglavnom u suodnosu između arhitekture i geografije.
Namjera je dohvatiti autonomnu teoriju urbanog. Iza povijesnog, kao nekog oblika promjenjive stvarnosti, nalazi se i ona nepromjenjiva. Nju najbolje predstavlja ono mitsko koje se najbolje očituje u ritualu. Ritual je ključ za razumijevanje monumenata, iako sve te odnose treba neprekidno izučavati. Najbolje je izučavanje svih urbanih artefakata i njihovih izvornih, slojevitih i pravih funkcija. Ne treba iz vida nikada izgubiti ni urbanu dinamiku i stoga je za stalnu usporedbu povijesnog konteksta i te dinamike dobro koristiti usporednu metodu. Ovo je izuzetno važno za proučavanje urbanih utopija grada.
Slika grada je duboko ukorijenjena u ljudsko stanje. Čovjek u sebi nosi jedan landscape koji je prirodan i koji se urbano kultivira u gradu. To je istovremeno i prirodna i umjetna domovina čovjeka. Rossi je smatrao da ova teorija urbaniteta može potaknuti mnogostruki razvoj.