Ardea purpurea: d(v)ogovori Vesna Krmpotić

U kalendaru, koji sam si za ovu hipocentričnu godinu sama složila, poredala sam ptice umjesto mjeseci. Trebat će mi ptice, mnoštvo ptica kada nastupe dani zimskog izobilja, kada protutnji zapečeno ljeto… Klepetat će mi ispod prozorske daske, pijukati i pjevati, s električnih vodova prenaglašeno u mene gledati, a ja ću se tada sneno iskotrljati iz kreveta, glavu izvući iz jastuka, noge iz dekice prostrti na osušenu travu. Mirisati usitnjenu koru naranče na +40, taj čarobni, ljekoviti prah prosut oko prozora, dovratka, iza uha, po tjemenu, taman toliko koliko prihvatiš narančine soli među prstima da bi ju učinio svetom za pričest tijela.

Zagrljaj s dva prsta, dva kljuna, dva para tarzometatarzusa, za kojima si u potrazi kao za rijetko viđenom mandragorom na Sniježnici. Moje se ptice useljavaju u lice čovjeka kojega volim. Moje su ptice rakete sa Zelenog trga.

siječanj − trstenjak cvrkutić veljača – patka gogoljica ožujak – čaplja danguba travanj – bjelobrka grmuša svibanj – mala štijoka lipanj – leganj mračnjak srpanj – lastavica pokućarka kolovoz – svilorepi cvrčić rujan – rusi svračak listopad – krstokljun studeni – ćuk prosinac – kokošica

Svom sam mjesecu dopisala sramežljivu čaplju dangubu, prvi put imenovanu 1766. godine u Linneovoj zoološkoj nomenklaturi „Prirodnoga sustava“.

Čaplja koja se nikada ili gotovo nikada ne obazire na druge jedinke svoje vrste, usavršila je izolaciju i kamuflažu koliko i višesatno mirovanje u vodi. Prekorena vječnim strpljenjem, čekanjem. Hipnotično kljunom privučena vodi, tek toliko da ju nježno dotiče, i savršeno uvježbanom točkom stajanja u vodenoj membrani dok je u lovu. Ptica koja aktivno promatra močvarni pasivni slijed slatkih zalogaja mekušaca, člankonožaca, vodozemaca, kralježnjaka i reptila, najtočnije, dječje večere, da bi se tijekom dana povukla u prisvojeni pojas tišine neprobojan i gluhonijem od trske i šaša odakle, i dalje sasvim sama, zamišljeno nastavlja nadzirati svijet.

Misao na čaplju dangubu tjera zle duhove. Od tih si misli pravim najučinkovitije talismane. Da bi ga izmjerio, uz čapljin vrat po dužini prislanja svoj kali nož. Jesam li ostavila ovakvu boju svjetlosti kad sam zatvorila oči? On me želi poljubiti. Deset tisuća dva. On ne želi sutru moga srca. Riječima umata svoj pejotl. Ne dopuštam. Postoje te šuplje pjesme koje mi recitira.

Jinkies. Miocki. Nebula.

Ne mogu mu reći kako tratinčice dišu pred mojim okom. Mjesečina je leća, i tomu sam svjedočila. Ni to mu ne mogu reći. Izanđelio mi se mali buket tratinčica u ruci što sam mu ih pružila, a on odbio. Ne prilazi i ne gleda u psa tugaljivih očiju. Ne dotiče ga ništa izvan skupocjenog sakoića s rupčićem u džepu. Osjetljivost zemlje, vode, zraka, mene.

Alegorija, alergija, alegria.

Emotivno nedostupna. Slijepi sam putnik našega sastanka. Zapamti: ako ti se prikažem u plavom, dolazim u svojstvu ljubavi kao Vesnin Krišna. U utorak sam narendana naranča, opet svoja i prijateljica sa Svenovom Srnom. Oči su mi nakon pozdrava lokvice, pretrčavam u sebe dok grmi, prožima me pjesma i malo upanišadsko gnijezdo tijela. Rashlađujem se pranjem ruku, zamišljam unutrašnjost zagrebačkih Raketa, upijam vodu kroz kožu kao ptice kroz svoje perje. Poslušaj: