Autohtone i endemične riblje vrste rijeke Neretve i njenih pritoka već su značajno ugrožene ranijim ljudskim remećenjima riječnih tokova, štetnim poribljavanjima, pretjeranim izlovljavanjem i zagađivanjem riječnih staništa. Izgradnja mreža malih hidrocentrala za mnoge može značiti i njihov potpuni nestanak.
Piše Boris Filipić
Antropogene štete po život u rijeci Neretvi i njenim pritokama možemo pratiti od početka druge polovice 20. stoljeća kada se podizanjem niza brana (Jablanica, Grabovica, Salakovac i Mostar) prvi put drastično remeti njen ekosistem. Razdvajanjem i onemogućavanjem migracija populacija autohtonih salmonidnih vrsta, te izazivanjem velikih vodostajnih oscilacija na njihovim prirodnim mrijestilištima, praktički ih je dovelo do nestanka u gornjem i srednjem riječnom toku. Autohtone riblje vrste je potom kroz vrijeme uništavao i rad teške industrije, kao i praksa štetnih poribljavanja njihovih staništa grabežljivim alohtonim vrstama. Posebno uništavanje riječnog ekosistema odvijalo se za vrijeme ratnih razaranja devedesetih godina kada se otrovnim kemikalijama, eksplozivnim napravama, strujnim mrežama i drugim oružjima nasilno izlovljavaju enormne količine ribe. Krivolov je veliki problem i danas, kao i neredovna i neadekvatna poribljavanja, a jedan od grozomornih novijih slučajeva sigurno je katastrofalno uništavanje Jablaničkog jezera 2017. godine kada je iznenadnim puštanjem vode s brane ubijeno čak dva milijuna riba. Neefikasnost i nezainteresiranost institucija nadležnih za provedbu nadzora i zaštite ribljih populacija samo slijedi ovaj historijski niz.
Posljednjih godina i na području grada Mostara svjedočimo čitavom nizu opakih kriminalnih radnji koje su upropastile okoliš i koje nastavljaju ugrožavati život. Višedecenijsko zapostavljanje ekološke bombe na deponiji Uborak, trovanje okoliša kancerogenim i mutagenim tvarima u slučaju piralen, ustaljena praksa nekontroliranog, divljeg odlaganja ogromnih količina otpada, samo su neka od neosuđenih zlodjela koja neizbježno počinju ili završavaju uništavanjem rijeke Neretve i njenih pritoka.
Stihiji uništavanja Neretve pridružio se nedavno i toksični trend izgradnji malih hidroelektrana. U Bosni i Hercegovini ih je u pogonu već preko 120, a planirana je izgradnja preko 300 dodatnih. Tobožnju isplativost i bezopasnost ovih postrojenja ‘obnovljivog’ izvora energije demaskirale su brojne značajne ekološke i hidrobiološke studije, a s njihovim katastrofalnim štetama po riječne ekosisteme upoznao nas je već katalog uznemirujućih prizora s lokacija diljem zemlje i regiona.
U Hercegovačko-neretvanskom kantonu trenutno je u pogonu 10 malih hidroelektrana, a planirani su deseci novih. Projekt Buna 1 i Buna 2 zamišljen za izgradnju na ušću rijeke Bune, zaštićenom spomeniku prirode, nakon duge borbe ekoloških aktivista trenutno je zaustavljen, no unatoč nekim bitnim koracima koji su ostvareni, izvjesno je da borba za zaštitu Neretve i Bune tek počinje.
Prva i najosjetljivija žrtva malih hidrocentrala autohtona je ihtiofauna. Autohtone i endemične riblje vrste rijeke Neretve i njenih pritoka već su značajno ugrožene ranijim ljudskim remećenjima riječnih tokova, štetnim poribljavanjima, pretjeranim izlovljavanjem i zagađivanjem riječnih staništa. Zamišljena mreža malih hidrocentrala za mnoge može značiti i potpuni nestanak. Pravo je vrijeme za (ponovno) otkrivanje života u našim rijekama i borbu protiv opasnosti u kojoj se nalaze. Dvostruko ugrožena autohtona i endemska ihtiofauna rijeke Neretve i njenih pritoka prva će snositi drastične posljedice ukoliko se gradnja malih hidroelektrana ne spriječi i trajno ne zabrani.
Tok rijeke Neretve i njenih pritoka bogat je ribljim porodicama: Cobitidae, Cottidae, Gasterosteidae, Mugilidae, Clupeidae, Anguillidae, Salmonidae i Cyprinidae. Zastupljenošću dominiraju ciprinidi i salmonidi, kojima ujedno pripada i najveći broj endemskih i autohtonih vrsta jadranskog sliva. Većina ih je ugrožena, mnoge i kritično. Neke od bitnih populacija ovih neretvanskih kraljica u određenim područjima riječnog toka već smo nepovratno izgubili. Procjenjuje se da bi ih izgradnjom planiranih malih hidrocentrala moglo nestati i do 50% populacija.
Neretvanska mekousna pastrmka (Salmothymus obtusirostris oxyrhynchus), čuvena meka (po mostarski s dugosilaznim e), emblematična je endemska vrsta rijeke Neretve i njenih pritoka. Ističe se posebnim oblikom glave s izduženom gubicom i naglašenim kostima oko očiju. Na specifično zaobljenoj donjoj i izduženoj gornjoj usni uočljiv je tek mali broj neizraženih zuba. Naučna radoznalost za ovom vrstom postoji još od ihtioloških začetaka i smatra je se reliktom pleistocenskih davnina. Njeno tijelo je maslinasto sa sitnim ljuskama zlaćanog odsjaja i krasi ga kombinacija gustih tamnih i rijetkih crvenih tačaka na potezu od škrgi do pigmentirane leđne peraje.
Primarno se hrani gamarusima, malim račićima koji obitavaju na riječnom dnu, a kako se ovaj crvenkasti makroinvertebrat i sam hrani vodenim biljkama bogatim betakarotenom, rezultat je mekino izuzetno kvalitetno meso specifične narančaste boje zbog kojeg je se često poredi s lososom. Mrijesti se u proljeće, od kraja februara do početka maja kada pliva uzvodno u potrazi za optimalnim mjestom za svoju mlađ. Inače voli otvorene riječne tokove i mirna duboka mjesta, a pliva u Neretvi, Buni, Bunici i Rakitnici, dok se najvećim brojem kreće nizvodno od Mostara prema Metkoviću.
Izgradnja hidroakumulacija u drugoj polovici 20. stoljeća je za posljedicu imala drastičan gubitak ove vrste u većem dijelu neretvanskog sliva, pogotovo gornjem, gdje je iz nekih rijeka, npr. rijeke Rame, praktički nestala u potpunosti. Nekada je u donjem toku, konkretno u rijeci Buni činila preko 90% svih salmonida. Na Crvenoj listi IUCN-a od 1996. godine ima status ugrožene vrste. Konstantno opadanje brojnosti populacija uzrokovano je nekontroliranim izlovom te hibridizacijom s potočnom pastrmkom i drugim poribljavanim alohtonim vrstama. U brojnim jezerima se meka danas smatra izumrlom.
Planirana brana u gornjem toku Neretve između Konjica i Glavatičeva mogla bi uništiti 50% populacije ove vrste.
Glavatica (Salmo marmoratus) je najveća salmonidna riba u Jadranskom slivu i druga po veličini u Europi. Neki zabilježeni primjerci sežu čak 30 kg težine. Gotovo četvrtinu izduženog valjkastog tijela zauzima glava, pa otud i prikladno ime. Prepoznatljiva je po mramornoj boji i nepravilnim izuvijanim linijskim resama. Mladi primjerci se izgledom razlikuju od odraslih jedinki. Karakteristične mramorne šare spolnim sazrijevanjem zamjenjuje srebrenasto-brončana nijansa. Glavatica voli duboke virove i uglavnom se zaklanja za podvodne stijene. Njen ukupni areal je prostor od talijanskog alpskog područja sve do Albanije. U rijeci Soči u Sloveniji zove se još i soška pastrmka, a pliva, primjerice, još i Zetom i Moračom u Crnoj Gori. Mrijesti se od kraja jeseni do početka zime, tj. od novembra do januara, a spolno sazrijeva u šestoj godini kada dostiže duljinu i do 70 cm. Grabežljiva je i hrani se drugim ribama.
Kod Konjica postoji mjesto Glavatičevo, nazvano, smatra se, upravo po velikoj zastupljenosti glavatice na ovom području. No, to se danas još samo pamti. Podizanjem visokih brana i remećenjem riječnih tokova onemogućene su njene prirodne migracije, pa je u Glavatičevu, kao i u većem dijelu njenog nekadašnjeg mrijetilišnog područja više nema uopće. Kao endemska vrsta na Crvenom je popisu IUCN-a od 1996. godine i potrebni su novi podaci. Smatra se da bi širenje hidroelektrana po rijeci Neretvi moglo prepoloviti postojeću populaciju glavatice.
Potočna pastrmka (Salmo trutta m. fario), preciznije njena jadranska genetička linija, autohtona je za područje rijeke Neretve i njenih pritoka. Rese je ravnomjerno rasute male crvene i crne tačke, dok boju mijenja ovisno od uslova staništa. Izrazito aerodinamično tijelo adaptacija je na brze i jake vodotokove u kojima najradije pliva. Njen rast također ovisi o ekološkim uslovima, posebice kvantitetu i kvaliteti hrane, pa tako s limitiranim količinama u planinskim potocima dosegne do 1 kg težine, a u većim rijekama i do 6 kg. Hrani se faunom riječnog dna, larvama insekata, račićima, glistama, čak i manjim ribama. Mrijesti se od novembra do januara i tada također migrira uzvodno gdje preferira šljunkaste plitke prostore. Ugrožena je, osim prekrajanjima tokova, hibridizacijom izazvanom nekontrolisanim poribljavanjem genetički alohtonim vrstama atlantskog i dunavskog sliva.
Zanimljivo je spomenuti kako osim morfološke razlike od autohtone jadranske, alohtona atlantska podvrsta potočne pastrmke jednom poribljena u neretvanske tokove za vrijeme mrijesta odlazi nizvodno ka Jadranskom moru i više se ne vraća.
Među alohtonim vrstama salmonida koje su u Neretvu i njene pritoke dospjeli poribljavanjem (ili pak bježeći iz ribogojilišta) ističu se još kalifornijska pastrmka (Onchorhynchus mykiss) i lipljen (Thymallus thymallus). Alohtone sorte po pravilu su otpornije na temperaturne nepovoljnosti i manjak koncentracije kisika u vodi te su konkurencija endemima, često i predatori. Napomenuti je da neretvanska ribogojilišta za vrijeme akcija poribljavanja gotovo redovno favoriziraju alohtone sorte od kojih se očekuje veća ekonomska korist.
Druga velika riblja porodica rijeke Neretve i njenih pritoka jesu ciprinidi (Cyprinidae). Po nestanku velikog broja salmonidnih populacija u gornjem toku Neretve i u akumulacijskim jezerima postaju procentualno najzastupljenije. Šest je vrsta neretvanskih ciprinida koje se ističu se kao autohtone i endemske, a većina je ugrožena.
Imotska gaovica (Delminichtyes adspersus) autohtona i endemska vrsta jadranskog sliva. Posebno bilježena u rijekama Tihaljini i Trebižatu. Ova vrlo karakteristična i rijetka vrsta inače nastanjuje krška vodena staništa, pa čak i močvarna područja s odgovarajućom temperaturom. Iz presušnih područja, za vrijeme nepovoljnih uslova zna otići i u podzemlje i tu provesti dio godine.
Crvena knjiga IUCN-a je vodi kao ranjivu (VU), ali se može reći da je danas već i kritično ugrožena. Opisuje se kao sporadična vrsta, nepoznatog populacijskog trenda i gustoće. No, poznato je da je ugrožavaju uništavanja krških staništa, prekomjerno iskorištavanje i smanjivanje kvalitete voda u kojima obitava, naročito štetnim kemijskim tvarima iz poljoprivrede. Zbog izuzetno ukusnog mesa, na određenim lokalitetima problem predstavlja i njen pretjeran izlov. Za očuvanje su joj nužni sigurni rezervati i ograničavanje regulacija i pregrađivanja njenih vodotoka te zabrana unosa alohtonih vrsta koje su joj konkurencija.
Centrala na rijeci Ričici i još nekolicina na Trebižatu mogle bi izmijeniti kraški sistem i dodatno potaknuti širenje predatorskih invazivnih vrsta.
Podustva (Chondrostoma knerii) je autohtona i endemska vrsta sliva donjeg toka Neretve koja pliva u Buni, Bunici, Bregavi i Hutovom blatu. Tipična je riba dna, pliva sporijim tekućicama i jezerima bogatim kisikom. Dio godine provodi u podzemnim tokovima, a mrijesti se u plićacima. Ugrožavaju je stoga primarno brane, ali i degradacija njenih prirodnih staništa te općenito rastuće zagađenje donjeg neretvanskog sliva. Posebnu prijetnju predstavljaju zahvati na istoku Hercegovine zamišljeni projektom Gornji horizonti koji bi mogli drastično smanjiti dotok vode u područjima na kojima se u zimskom periodu podustva odlazi mrijestiti.
Dobra vijest je da je nedavno uočen njen mrijest na rijeci Buni, tj. na ušću Kosora, o čemu se rade bitne nove ihtiološke studije. Broj jedinki podustve inače je izuzetno smanjen. Na Crvenoj je listi FBiH i ima status ugrožene vrste (EN), dok se na Crvenoj listi IUCN-a vodi kao ranjiva (VU). Na pomenutom području Bune se za vrijeme mrijesta nekad nalazilo i po hiljadu jedinki, danas je praktički nema ni u Hutovom blatu gdje je također bila brojna. Zbog kvalitetnog i ukusnog mesa visoko je cijenjena, pa se gubici mogu najviše pripisati pretjeranom izlovljavanju.
Izgradnja hidrocentrala na toku od Mostara do mora dokrajčila bi neka najvažnija mrijestilišna mjesta podustve.
Plotica (Rutilus basak) je endemska i autohtona vrsta Jadranskog sliva. Oblikom i krljuštima nalik na šarana, vrlo je košljiva. Pretežito pliva jezerima i umjereno sporim potocima, a naseljava donji tok Neretve, Bunu, Bunicu, Tihaljinu, Trebižat, Trebišnjicu i Bregavu, a najbrojnija je u Hutovom blatu. Osim u BiH ima je i u Hrvatskoj.
Okuplja se u jata i premda je za razliku od ostalih ciprinida relativno brojna, zahvaljujući lokalnom gospodarskom značaju, koji na pojedinim dijelovima toka ima, nažalost se prekomjerno izlovljava i to pretežito u vrijeme mrijesta kada je instinkt vodi ka izvorišnim zonama. Zbog toga u Crvenoj knjizi IUCN-a ima status kritično ugrožene vrste (CR)
Raduje podatak da je nedavno ponovno uočena u Bunici, gdje je dugo nije bilo, pa se mogu očekivati skori novi stručni radovi i o tome.
Strugač (Squalius svallize), poznat i kao sval ili svalić, autohtona je vrsta slivnog područja Neretve. Prepoznatljivo je njegovo vitko tijelo, te uska i zaobljena glava. O njenom biološkom razvoju do sada je vrlo malo toga razjašnjeno. Srodan je klijenu i košljiv. Pliva kraškim vodama i to u većim jatima. Često se pojavljuje u Popovom polju, smatra se da jedan dio godine provodi u podzemnim vodama.
Bilježena je i u akumulacijskim jezerima, Bilećkom Jablaničkom i Ramskom, gdje se uspješno adaptirala izmijenjenim uslovima. Kada ne pronađe potrebne uslove za mrijest u akumulacijama, u velikim jatama pliva ka pritokama, a ikru odlaže na kamenite podloge. Živi još u vodama Zrmanje, Krke i Trebišnjice. Prirodno se mrijesti na rijeci Bunici u koju migrira iz donjeg toka Neretve. Salmonidnim vrstama je izričit takmac za prostorom i hranom.
Ribolovci ga znaju kao vrlo borben ulov. Na Crvenoj je listi IUCN-a od 1996. godine i ima status osjetljive vrste (VU)i potrebna mu je veća istraživačka pažnja. Širenje hidrocentrala gornjim tokom Neretve moglo bi ugroziti oko četvrtinu svalovog staništa.
Peškelj (Scardinius plotizza) je dobro poznata riba mostarskim ribolovcima, ali i onima u Dalmaciji. Autohtona je i endemska vrsta donjeg sliva Neretve. Obitava u Hutovom blatu, Svitavskom jezeru i rijeci Krupi. Pliva sporijim tekućicama i stajaćim vodama riječnih rukavaca s bogatom vegetacijom.
Pliva i ka plitkim i mirnim tokove delte Neretve, gdje ulazi u bočatu zonu vode. Općenito je nedovoljno istražena vrsta i dostupni podaci su rijetki i stari. Nepoznata mu je starost, period mrijesta i nije utvrđen utjecaj abiotičkih faktora na njegovu mobilnost. Nije atraktivna kao ishrana i izlovljava se pretežito iz sporta, zbog čega se pretpostavlja se da nije ugrožena kao ostale navedene vrste, ali je neophodan nadzor.
Uz smanjenje biodiverziteta, izumiranje riječnih organizama i nestanak ptica iz priobalnih predjela, gubitak vegetacije, propadanje korita i erozije delte rijeke, te remećenje u ovom slučaju močvarnog sustava zaštićenog područja Hutovog blata – najznačajnija očekivana negativna posljedica izgradnje malih hidroelektrana na rijeci Neretvi (Buna 1 i 2), relevantna istraživanja ističu – znatna je promjena ihtiopopulacije.
Već samo nasilno preusmjeravanje vode na određenim mjestima proizvelo bi drastične poremećaje vitalnih funkcija cijelog riječnog ekosistema. Ionako promjenjiv vodostaj Neretve uslijed djelovanja uzvodnih brana i sušnih ljetnih perioda mogao bi na dijelu riječnog korita uz dodatne prepreke pasti i ispod biološkog minimuma. Umjetnim oscilacijama vode uništava se prirodni protok koji je uslov razmnožavanja mnogih vrsta. Poremećena brzina protoka vode otežava migracionu orijentaciju riba, pa posljedično pada njihov fertilitet. Neretvanski salmonidi specifično su pogođeni visokim vodostajima u periodu lijeganja ikre. Plići mrijestilišni prostori izloženi visokim vodostajima rezultiraju visokom smrtnošću izležene mlađi. Smanjivanje protoka vode rezultira i akumulacijama otpadnog mulja na dnu korita, tj. zatrpavanjima staništa i mrijestilišta štetnim tvarima poput teških metala i sličnih polutanata.
Komadanjem riječnog staništa uništava se, dalje, i genetički diverzitet populacija, pa inbridingom (razmnožavanjem u srodstvu) odvojenih populacija raste i rizik od njihovog izumiranja. U populacijama pojedinih vrsta dolazi i do akumuliranja pogubnih mutacija koje posljedično mogu smanjiti njihovu veličinu i uspješnost preživljavanja. Pretpostavlja se da su u Neretvi neke izolirane populacije neretvanske glavatice i mekousne pastrmke prethodno izumrle upravo uslijed procesa mutacijskog taljenja, tj. nepovratnog niza pogubnih mutacija usvojenih nakon promjena u okolišu. Čak i najmanje remećenje vrijednosti fizikalno-hemijskih parametara može narušiti homeostazu ekosistema i prouzrokovati ove distorzije.
Mijenjanjem brzine protoka vode i oscilacijama vodostaja remeti se i temperatura vode, na što su upravo autohtone i endemske vrste najosjetljivije. Štetu uzrokuju i posljedice smanjenja koncentracije kisika otopljenog u vodi, kao i supersaturacija kisikom koju uzrokuju taložene fekalne vode. Zasićenost kisikom u ravnoteži je na 100% (stvarna koncentracija u odnosu na ravnotežu kisika u vodi na određenoj temperaturi). Dok ranija istraživanja već pokazuju supersaturaciju od 130% na određenim područjima u ljetnom periodu, pretpostavlja se da bi rad malih hidroelektrana zasićenost mogao povećati i do 500%, što bi kod riba uzrokovalo ozbiljna fizička oštećenja. Promjene u temperaturi, kemijskom sastavu, koncentraciji kisika, s druge strane, pogoduju i kompetetivnim i invazivnim vrstama.
Rad hidroelektrane priječi i dotok hranjivih tvari, te sedimente neophodne za prirodna bogaćenja ekosistema. Manjak prirodnog sedimenta posljedično dovodi do erozija nizvodnih obala i korita što uništava obalu i vegetaciju i u konačnici izaziva eroziju tla, a šteta se može protegnuti sve do ušća. Ovakvim daljnjim produbljivanjem korita nastavila bi se smanjivati dostupna količina vode, a izmjene riječnog korita uništile bi ribe koje se mrijeste na dnu. Sedrene obale, čije uništenje plan izgradnje projekata Buna 1 i Buna 2 i u svom tehničkom rješenju podrazumijeva, posebno su značajna skloništa i izvorišta hrane. Njihova propast imala bi drastične posljedice po riblji život. Osim toga, srednji tok Neretve ima veliki izvor zagađenja u otpadnim vodama koje se nizvodnim protokom samopročišćuju. Podizanje brana onemogućilo bi ovaj proces.
I sam mehanički rad turbina na postrojenjima može ozlijediti i ubiti ribe. Izgradnja tzv. ribljih staza koje bi bile adekvatne prekompleksan su zadatak, jer je potrebno prethodno dobro poznavati ponašanja svih lokalnih ribljih vrsta, a osim toga, riblje staze su još manje korisne drugim vrstama u riječnom ekosistemu.
Kumulativnim efektom, istraživanja ističu, ukupne nekolicine postrojenja malih hidroelektrana mogle bi se premašiti čak i posljedice kakve imaju velike brane.
Ekspertske analize pozivaju na izradu detaljne studije procjene stanja populacija u Neretvi i pritokama, te budan biomonitoring nad lokalitetima predviđenim za gradnju mini hidrocentrala, uz neophodne redovne analize kvalitete vode i drugih ekoloških parametara. Potrebno je dopuniti postojeće podatke o stanju flore i faune i omogućiti preciznije procjene mogućih negativnih utjecaja izgradnje malih hidrocentrala na riječni ekosistem, a posebno na autohtone i endemske vrste.
Takva studija bila bi osnova osmišljavanja plana izbjegavanja negativnih utjecaja ovih projekata, ali i revitalizacije ekosistema u slučaju njihovih eventualnih ostvarenja.
- Endangered Fish Species: Distributions and threats from hydropower development, Balkan Rivers (2018)
- Komentari i primjedbe na studiju utjecaja na okoliš HE Buna 1 i HE Buna 2, sa osvrtom na floru i faunu, Sanel Riđanović, Pavle Spasojević, Lejla Riđanović (2015)
- Crvena lista faune Federacije Bosne i Hercegovine, Knjiga 3 (2013)
- Biodiverzitet i stanje populacija neretvanskih salmonida, Pavle Spasojević (2012)
- Slatkovodne ribe Bosne i Hercegovine, Avdo Sofradžija (2009)