Stoličine priče, koje su zapravo više od samih priča, žanrovski je teško odrediti. Riječ je o hibridnom žanru komprimiranom između kratke priče, mikropriče, crtice, lirske vinjete i pjesme, dok neke od njih svojom sintaktičnom reduciranošću podsjećaju na tvitove prije ukidanja ograničenja od 140 znakova.
Piše: Anita Pajević
Postoje knjige koje usred čitanja poželite podijeliti s najbližom osobom u sobi. Postoje knjige koje naprosto želite ljubomorno čuvati od posuđivanja jer ste uvjereni da će vas fizički rastaviti od iste na godinu-dvije. Dobro, možda i na tri, ako ćemo se već pomiriti s idejom posudbe prijatelju koji je također ista sorta biblioždera kakva ste i vi. Oko nekih knjiga treba iskovati genijalne planove kako ih u dvotjednom bibliotečkom manevru, a da ne poprimi razmjere uvredljivog prava na prisvajanje, privoljeti natrag od posuđivača.
„Blizinu svega“ Ante Zlatka Stolice ne želim niti dijeliti niti posuđivati. „Blizinu svega“ želim darivati… Slučajnim prolaznicima kojima se ideja slučajnih susreta ne čini drskom ili banalnom, tetama iz Konzuma, pekaru s vrha ulice, starcu koji je jučer na autobusnoj postaji čitao smrtovnice, starijem bračnom paru sitnih koraka koji se ovoga proljeća u jeku korone pojavio na Lenjinovom šetalištu; ona oslonjena na hodalicu, a on nježno oslonjen na ženinu podlakticu i njezino pouzdano pomagalo, šezdesetogodišnjim mamama koje bole oči od čitanja, ali koje još nisu izgubile lijepu staru naviku slušanja radija i kćerinih neklasičnih prebiranja po knjigama… Za pretpostavljene i sve ostale kojima prisutnost knjige na mnoge trenutno nenadoknadive načine nedostaje, danas razgovaramo – najtočnije − čitamo „Blizinu svega“.
Mlađoj i upućenijoj generaciji Ante Zlatko Stolica otprije je poznat kao jedan od talentiranijih autora čije smo svježe neposredne vinjete čitali u tjednoj sekciji Booksine „Zadaćnice“ u periodu od 2015. do 2017. godine, uporedo s kratkim pričama Ružice Aščić.
Poslije „Zadaćnice“ njegov daljnji spisateljski rad na kratkim formama pratimo na blogu „Stvari“, otvorenom na Tumblr-u, već tada virtualnom prostoru na izdisaju koji je imao status današnjega Reddit-a. Izolacija u Tumblr-ov anonimni safe space dovela je Stolicu i do istraživanja fenomena izoliranih i marginalnih književnih formi (oglasi, SMS-ovi, dosjetke, anegdote…). Ima izuzetnih knjiga u kojima čitatelje više zaokuplja izvedbena forma od sadržaja koji je njome ispisan. „Blizina svega“ u oba je slučaja knjiga koja iskače iz uobičajenih čitateljskih praksi.
Stoličine priče, koje su zapravo više od samih priča, žanrovski je teško odrediti. Riječ je o hibridnom žanru komprimiranom između kratke priče, mikropriče, crtice, lirske vinjete i pjesme, dok neke od njih svojom sintaktičnom reduciranošću podsjećaju na tvitove prije ukidanja ograničenja od 140 znakova. Obilje stvarnosne građe koja je odmah prepoznatljiva čitatelju i svakodnevni rituali u kojima svi sudjelujemo ili ih pak prepoznajemo kao svoje poput čekanja na javni prijevoz, pronalazaka izgubljenih artefakata po gradu, selidbi, potraga za poslom, čitanja uputstava za upotrebu tek kupljenih spravica, izmišljanja svakodnevnice kako bi se pobjeglo iz dosade u razbibrigu, zajedničkog suživota, iznenadni tematski preskoci organizirani tek pod zajedničkim ciklusima, brza, gotovo filmska izmjena slika i mjesta iz kojih čujemo glas naratora „Prisjećamo se koncerata na kojima smo oboje bili u vrijeme kad se nismo poznavali. Zamišljam nas dok slušamo koncert udaljeni metar, dva ili sto, kakav je to mir među nama?“, prepoznatljiva su obilježja Stoličine proze. Nije usputno spomenuti da svi njegovi kratki prozni zapisi koji ne premašuju rečenicu ili dvije izgledaju kao da su nastajali na licu mjesta stvarajući dojam da im je autor pritom posredovao bilo kao svjedok, promatrač ili sami agens djelovanja i da su tek minimalno prerađivani:
„Na Kalenić pijaci pregledavamo rabljenu odjeću. Prodavač kaže da su te košulje nosili jedan doktor nauka i njegova žena. Nasmijemo se, a on blago uvrijeđeno uzvrati: Nije polusvet nosio, nije.“.
Kako bi usavršio formu bilježenja, autor je najprije morao istrenirati svoju sposobnost promatranja:
„Spavamo zadnju večer u stanu, trebalo bi ugledati nešto što do sada nismo.“
ili
„Vozimo ježeve u šumu. Napunili su više od pola kila od kada ih je Jana donijela doma, sad su spremni za život, povraćaju u autu.“,
ili pak:
„Iznesem biljke na terasu kad Zlatarina ode na posao; kako se pomiče sunce, tako ih šetam ko pse.“.
Pred nama je zbirka koja svoje čitatelje ne prekorava ako preskaču konvencionalno čitanje od retka do retka, njezina je navada suosjećajno nas uvući u život staraca, umirućih bubamara čija se mala tijela suše u duplim staklima prozora, mekani pužev svijet, u šuštanje lišća pod nogama koje kada dođe jesen postaje tek tužna smetnja na gradskim ulicama, u tihi život supružnika negdje daleko od gradskog kaosa i buke…
Sve to, i još više evocira bliskost „Blizine svega“, baš u vrijeme kad je bliskost postala naša najsnažnija potreba.
Izbor iz „Blizine svega“:
***
Medo se upljesnivio, Zlatarin medo iz djetinjstva. Rekla je mirno, ali teška srca, OK, bacit ćemo ga. Rekao sam, Bacit ćemo ga, ali kradom sam ga odnio u kemijsku čistionicu da možda riješim stvar. Vadim medu iz torbe, a žena govori, Ma ne, ne, ne može to na kemijsko, to će se raspast, ispast će mu oči. Spakirao sam ga u vrećicu i vratio u stan bez ikakvog plana, krijem leš plišani.
***
Sjednemo pored neke drage babe u tramvaju broj dvanaest jer vidimo da nešto hoće pričati, priča nam neke dosadne stvari o dragom Bogu i kaže još: Bila sam lijepa, joj, kako sam bila lijepa. Ja sam po prirodi plavuša, imala sam rep. Otvorena sam, rođena pod znakom Bika, kao i papa Wojtyła.
***
Jabuke su prerodile, karijolama ih odvozimo u jarugu, dijelimo, radimo džemove, Zlatarini ih je doktor zabranio jesti, a jede ih, radimo sokove; napijem se soka, udari me proljev, pijem opet; ostaju na stablima do iza Nove godine, opet ih odvezemo u jarugu, jedemo i pijemo, treba sve osmisliti.
***
Ni od koga se ne osjećam tako daleko kao od Alke Vuice.
***
Kad krene stezati zima, bubamare nadiru u kuću. Neke uđu u duplo staklo prozora, umru u izlogu, stoje tu cijelu godinu i govore Slabi su vam prozori.
***
Kad ujesen krene padati lišće, bude mi žao što smetlari sve smetu s puta, treba propisati neki minimum lišća.
***
Smetlar čita knjigu pored kamiona za smeće. Vidi kolegu koji se vraća iz dvorišta pa baci knjigu u smeće, zajedno uđu u kabinu i požure dalje uzbrdo.
***
Školice, koje sam prije godinu kupio za deset kuna iskoristivši slabu književnu kulturu prodavača, poklonio sam Stipi, a on ih je posudio čovjeku koji mu uporno nije vraćao knjigu. Stipe je nedavno inzistirao da mu se knjiga vrati, a stvar je kulminirala tako da mu je ovaj s pola metra zabio pepeljaru u čelo. Školice su vraćene, al očito je sve trebalo platiti koliko i vrijedi.
***
Javljaju mi moji da nam je netko usred bijela dana ušao u kuću, u sobu zapravo, ispreturao sve i otišao bez ikakva plijena. O lopovu pričaju u srednjem rodu: ušlo, došlo, pobiglo. Otac zaključuje: Počet ćemo, bogami, i po danu ključat kuću.
***
Bezuba mala od pet, šest godina uđe u autobus, pokaže na mene: Ti si magistrala.
***
Dječak dođe iz drugog vagona i obrati se putnicima u našem vagonu: Ja vas volim!
***
Budim se sam u krevetu, gledam je li koja od mojih ruku njena ruka
