Subota, 21. 3. 2020.
Čitav dan pratio sam vijesti. Malo ih je bilo dobrih, a ona koja me najviše zamislila javila je o prvom slučaju koronavirusa u Sarajevu. Moja početnička nada, da će virus nekako zaobići Bosnu, pala je u vodu, ostavljajući za sobom strepnju. Nije mi do mene toliko, mlad sam i u snazi, ali mi nije svejedno kad pomislim na sve starije što ih nosim u srcu, što od porodice, što od prijatelja, što od ljudi koje nisam nikad upoznao, ali sam ih zavolio preko njihovog rada.
Veče sam proveo kod Irfe. Iz zgrade sam izašao oko osam sati, gdje me dočekao veliki aplauz. U moru vijesti propustio sam onu koja je javila da će se u osam sati davati moralna podrška medicinarima, pa sam se na prvu ponadao da je u najmanju ruku otkrivena vakcina protiv korone. Ohladio me komšija kog sam pitao šta se dešava, on mi je objasnio poentu aplauza.
Kod Irfe su još bili Selma, Sarah i Ramo. Osjetilo se da situacija nije kao uvijek, vijest o zaraženoj ženi i policijskom času nam je svima poremetila raspoloženje, ali nismo se dali i na kraju smo se lijepo zabavili.
Čitao sam im naglas jednu od sedam zlatnih arabljanskih kasida, onu “O divljini i plemenitosti”. Ima nešto u beduinskoj poeziji što nema ni u jednoj drugoj. Priča se za beduine da su najdivljiji ljudi koji su ikada kročili zemljom, a to se itekako osjeti i u njihovoj poeziji – amidža rekao za amidžića da se kurva, a njemu amidžić odgovara da izabere oružje, te zakaže vrijeme i mjesto, kako bi raščistili račun. Bilo bi to uistinu jezivo, da nije samo tako lijepo ispjevano, da svaki stih u tim kasidama nije ništa drugo nego čisto pjesništvo, jednostavna istina bez ijedne pretjerane ili umanjene riječi.
Treba mi sada beduinskog duha, ali knjigu sam ostavio kod Irfe, jer ja sam je čitao već tri puta. Kad sam stigao kući, prvi put sam se sjetio da je danas prvi dan proljeća. Negdje kod Tolstoja ima rečenica, nešto u fazonu da nema te ljudske nesreće koju ne može smanjiti, ili potpuno poništiti, jedan početak proljeća. Doduše, ove godine proljeće je počelo sa snijegom, a to je znak da nije još sasvim otišla zima, pa tako nije isključena mogućnost da je Tolstoj ipak rekao univerzalnu istinu, te da će se situacija znatno poboljšati kad sunce krene grijati, a život bujati.
Nedelja, 22. 3. 2020.
Jutro je počelo apokaliptično. Vijest o zemljotresu u Zagrebu, gradu u kom živi moja familija i prijatelji, stvorila mi je na pet minuta osjećaj kraja svijeta, koji je srećom prošao kad sam se čuo s rodicom, koja je javila da njenoj zgradi nije bilo ništa, te kad sam vidio status Ede Maajke, s kojim javlja da su on i njegova porodica dobro, iako je njihov stan stradao. Odvrnuo sam poslije toga Edinu sa novog albuma, “No pasaran”, koja mi je dala herca, rekao sam sebi poslije toga da moram biti svjetlo u mraku, ono što sam vazda i htio biti.
Sa bratom i snahom otišao sam obići roditelje. U autu smo prvo jedno drugo upozorili da držimo odstojanje prema starcima i da prvo operemo ruke kad stignemo. Kod burazera u firmi situacija je shvaćena ozbiljno, prskaju ih tri puta na dan, pa iz njega dopire blag miris cedevite od limuna, a ima i onu bolju masku, sa điđom nasred maske koja filtrira zrak. Opomenuo sam ga da je mora dezinfikovati i da je ne smije dirati rukama kad je stavi, na šta je on samo prevrnuo očima. Svi znamo pravila čuvanja, pa iako smo jedni drugim možda dosadni što ih ponavljamo, dobro je to, jer ponavljanje je majka znanja.
Ćaća i mater su mi dobro, nalaze se u gustoj zimzelenoj šumi, a društvo im prave naša tri psa, Fin, Blek i Bili. Fin i Blek čuvaju okućnicu, a Bili je mjezimac koji ne čuva ništa, ali je profesionalac u umiljavanju, slatkoćom smiruje više od ne znam ti kakve zaštite.
Vratili smo se na vrijeme da kupimo hljeba i odemo kućama prije nego počne policijski sat. U šest sati bio sam na prozoru i vidio jako puno svojih komšija, sve po prozorima. Bilo je nešto umirujuće u tom prizoru, valjda svijest da niko od nas nije sam u ovom belaju, iako je belaj sam po sebi takav da moramo biti sami sa sobom što je moguće više. Pokušao sam snagom uma poslati svima poruku da smo dobri, da radimo sve što možemo, te da ćemo zato kao vrsta sigurno pobijediti. Nisam siguran da te stvari dopiru i do koga, ali meni bude lakše kad god uradim sve što mogu.
Dopisujem se s puno ljudi. Familija, prijatelji, nepoznati ljudi, svi smo se zbližili od nesreće. Moje malo srce, što se bilo stisnulo i skorilo usljed poslovno-prijateljskih neuspjeha iz prošle godine, ponovo je omekšalo i raširilo se, sjetilo se da ono, uprkos svemu, najviše od svega na svijetu voli druge ljude, više i od sebe samog. Svako ko me ikad zajebao halal mu bilo, a oni koje sam zajebao ja neka halale meni. Nije to nikakvo opraštanje od života, nego čišćenja duše, priprema za dobrovoljni karantin u kom ne želim sjediti misleći na zlo, već na dobro.
Malko me žaloste neobrazovani, koji se kod nas gotovo redom prave pametni. Čini mi se da njihova glupava glasnoća, koja u mirnodopska vremena nema nikakvog uticaja na normalne ljude, sad lako osvaja pažnju i tako pravi nepotrebnu štetu. Nisam ni ja veleobrazovan, ali znam makar toliko da se u viruse najbolje razumije medicinska struka, pa samim tim i da je najbolje slušati njihove preporuke. Galamdžije ne valja slušati sada ni zbog toga što oni ne mogu pričati bez da frca opasna pljuvačka, nema u tim glavama znanja za mirno govorenje.
Ovo mi je druga noć da sam legao u krevet prije ponoći. Preko pola svog života nisam to uradio. Nije ni to loše. Čitao sam roman “Kako je Dobrislav protrčao kroz Jugoslaviju”. Imam utisak da će mi ta knjiga biti uvijek smiješna, jer ona na smiješan način govori o jednom mom velikom strahu, a to je da nisam pravi pisac, nego prije njegova parodija.
Ponedeljak, 23. 3. 2020.
Nekad sam imao tu moć da se, nakon buđenja u novom danu, ne bavim ničim drugim dok ne pročitam pedeset stranica kakve klasične knjige. Tako sam radio jer sam vjerovao da je za pisca glavno da poznaje književnost, da je spisateljski život onaj u kom je to osnovni prioritet. Odavno te moći više nemam, pa iako još uvijek čitam svaki dan bar ponešto, osjećam da u literaturi nisam više poput Sirat ćuprije, tanji od dlake i od mača oštrji, a sve su prilike da nisam to nikad ni bio, nego valjda kako sam se tovio literaturom tako natašte, nisam imao izbora da mislim drugačije.
Sad prvo čitam vijesti, pomno pratim nove slučajeve koronavirusa, ne samo kod nas nego i po svijetu. Uznemirujuće su to vijesti, sa svake strane neko javlja, te novozaraženi, te umrli, te oporavio se pa mu se vratilo, i sve tako.
Iako sam u životu dobio kečeva iz matematike ne manje od četrdeset, matematikom se smirujem sada, pa računam da je cca 400 000 zaraženih još uvijek sitan broj naspram skoro osam milijardi, koliko nas na svijetu otprilike ima, pa nije nešto taj broj velik ni kada bi se broj zaraženih uduplao. Ne daj te bože da tako bude, ali eto, ako i bude, opet to nije ni jedan posto čovječanstva, ali držimo se mi ipak samoizolacije dokle god zatreba, pa neće biti.
Dijana mi je poslala jednu predivnu pjesmu o ljubavi, koju sam ranije čuo u nekom ruskom filmu, pa mi je zato bila još draža. Ta pjesma govori o siromašnom slikaru, koji je prodao svoju malu kućicu i sva svoja platna, kako bi kupio milion skarletnih ruža, koje je onda raširio po trgu ispod balkona na kom živi najljepša ljepotica. Ljepotica se nagela sa balkona da vidi ko je, misleći da će ugledati plemića bogataša, ali vidjela je siromašnog slikara. Pjevačica se zove Ala Pugačova, Ruskinja je, i ima tako lijep glas da sam je slušao čitav dan. Ja sam taj slikar, a Ala Pugačova je Dijana.
Nisam planirao ići u prodavnicu, ali sam se predomislio oko pola pet, jer mi je naum palo da jedem kuhani krompir. Tom prilikom vidio sam crvenokosu komšinicu čije lice zrači blagošću i mirom, ne znam joj ime, ali jedno drugom se uvijek osmjehnemo kad se sretnemo i kažemo ćao. I ranije sam osjetio da je u nje divna duša, a to je pokazala i sada, jer hranila je naše lokalne pse, Garu, Maksa, Žutu, Kimbu i Žuju. Bog blagoslovio sve dobrice ovog svijeta, jer oni su uistinu jedini ljudi čija djela istinski razgaljuju srce. Dobrota sračunatih to ne može nikada, džaba pare, džaba šminka, jad je to u duši, nema bogatstva koje to može prekriti.
Krompir mi je ispao fantastičan. Kuhao sam ga u slanoj vodi, sa biberom i paprikom, a kad sam ga izvadio, na svaki sam stavio po list putera, koji je moj krompir pretvorio u iskustvo što će se sigurno ponoviti, bilo korone ili ne bilo.
Poslije večere sam se čuo sa Markanom. Prva pitanja, naravno, tiču se oko samoizolacije. Duhoviti Markan mi je odgovorio sa: “Živim k’o car, jedem šta ‘oću, pijem šta ‘oću.”, a to su riječi jednog lijepog Ciganina, zvijezde youtubea. Markan i ja smo isti po tome što se književnošću bavimo nezavisno, u čemu je on od mene jači, jer ja sam svoju vještinu već davao na pazar mnogim nepismenkovićima, naivno misleći da ću se tako spasiti tradicionalnog spisateljskog siromaštva. Ja se Markanu iskreno divim i smatram ga među najboljim piscima u državi, što on, kao i svi pravi pisci, ne da reći.
Markan ima spremnu zbirku poezije, za koju je recenziju trebao napisati Kolja Mićević, ali trenutno ne može jer je doživio zdravstvene probleme, nisam siguran koje tačno, uglavnom zasad nema ništa od recenzije. Ni ja nisam siguran šta će biti od moje književnosti u budućnosti, svi moji započeti planovi za ovu godinu stopirani su koronom, te nisam siguran da će biti išta od moje male izdavačke, za koju mi je pare trebao dati biro za nezaposlene. Jedan drugom smo se požalili, poslije toga jedan drugog ohrabrili, a na rastanku Markan mi je poslao svoju novu zbirku, uz obavezne spisateljske riječi da nije to sad baš nešto i da ne očekujem puno.
Legao sam u krevet, počeo čitati i doživio čudo, pravo pravcato otkrovenje. Da je Markan dobar pjesnik, da je dobar historičar i dobar prozni pisac, to sam znao od prije, ali sada mi se otkrio u sasvim novom svjetlu – kao jedan od najboljih bosanskih dramskih pisaca ikad što sam čitao. Njegova dramatizirana poema “1463.”, s kojom zbirka počinje, nema se s čim drugim uporediti nego sa Šekspirom – po ozbiljnosti sadržaja, po tačnosti činjenica, po ljepoti stihova u kojim je napisana, a povrh svega toga ima i iznenađujući kraj, za mene lično neviđen u dramskoj književnosti, koju sam inače čitao dosta. Odmah sam mu poslao mail, da mu javim o ushićenju koje mi je priredio, a za kraj donosim iz te uzvišene poeme jedan opis bosanskohercegovačkog naroda, kog izgovara sultan Mehmed II. Osvajač: SULTAN:
Jȁ naroda čudna i pakosna
Šta na ovim žive prostorima!
Nit’ pokorna a niti ponosna
Jedra dižu raznim vjetrovima!
Niti skupa, niti sami žele,
Niti znaju šta hoće u stvari,
Međ’ sobom se svađaju i dijele
A još gore im naravi vladari.
U pomoć me herceg mladi zvao
Protiv oca, pred godinu dana
Na Breznici ja sam potukao
Vojsku herceg Kosače Stjepana.
Utorak, 24. 3. 2020.
Probudio sam se oko devet i odlučio ostati u krevetu što duže mogu, a iz razloga šta sam znao šta me čeka kad ustanem. Neko vrijeme sam kunjao i u neka doba se trznuo, uplašen da nisam pretjerao i da ne zakasnim u prodavnicu. Jedan pogled na sat smirio me – tek je deset.
Vijesti su ponovo tužne, zaraženih je sve više, a tu su i druge negativne vijesti, službene i neslužbene. Veliki broj ljudi ne radi, tako da im sada osim korone prijete i standardne egzistencijalne brige. Nažalost, od naših bogataša, koji su se većinom domogli svojih sredstava na nepoštene načine, nije za očekivati da će odriješiti kese kako bi pomogli svojim siromašnim sugrađanima, prije da će gledati kako da se okoriste njihovom situacijom kako bi izvukli i ono malo što je kod naroda ostalo. Dao bog da se varam.
Poslije toga provjeravao sam familiju. Svi su dobro, pa sam odmah i ja bolji. Iako su to djetinjaste misli, svu bih koronu uzeo na sebe, samo ako bih bio siguran da neće doći nikome od njih.
Burazer je išao dati krv, dogodila se neka nesreća, pa su ga zvali jer ima dobru krvnu grupu. Rekao mi je da su ga prvo uveli u šator, izmjerili mu temperaturu i dezinficirali ga, pa tek onda pustili u bolnicu. Sve je prošlo dobro, vratio se na posao poslije. Osjetio sam ponos zbog njega. Mediji nisu izvještavali o nesreći, ali sam načuo preko rodice da je u pitanju bila saobraćajna.
Odlučio sam napraviti bolji ručak nego što sam imao ranijih dana. Kupio sam pileći file, šarenu salatu, pavlaku, kolu i hurme. I hljeba naravno. Htio sam još svašta, ali nisam uzeo, savladao sam se. Sad je vrijeme da se jede koliko treba, da se bude bez gladi i bez tromosti što se javlja usljed pretjeranog jela.
Drugi put u životu pravim pohovane filete. Prvi put sam se zajebao, nisam gledao tutoriale, pa zamutio brašno s jajetom, tako da mi se slabo primio poh. Sad sam znao kako treba. File sam isjekao što sam mogao tanje, uvaljao ga prvo u brašno, onda u jaje, pa na vrelo ulje. Jednom komadu dodao sam biber, drugom papriku, trećem vegetu, četvrtom kim, a nekoliko sam napravio i bez začina, da imam što različitije. Bogami, ispalo je super, pogotovo sa kiselom salatom i pavlakom, a i kola je sjela momački, orila se kuća od podrigivanja, ptice mi se ušutile.
Poslije toga sam bio puno raspoloženiji. Javio se Behram iz Mostara i predložio da napišem dnevnik samoizolacije za AbrašRadio. Sjeo sam za kompjuter oko pola pet i pisao do nekih osam, zaboravljajući za to vrijeme situaciju u kojoj se nalazim. Kad sam završio, osjećao sam se jako lijepo. Guzica mi se jeste zabrinula, ali i dalje ne toliko da se ne mogu istopiti od miline kad samo pomislim da sam napisao nešto što će drugi čitati sa zadovoljstvom.
Sad se spremam za krevet i novu turu dirljivih ofiraža seljačkog pjesnika Dobrislava, koji štampa posvete na prvu stranicu, tako da samo upiše ime i datum. Iako me njegov književni lik donekle plaši, zapravo mi je jako drag, jer to je brat borac za egzistenciju putem knjižarstva, a žao mi je što znam da će do kraja knjige poginuti, u saobraćajnoj sa autom kog je kupio od prodaje knjiga.