Camillo Sitte bio je austrijski arhitekt i vizionar koji je među prvima ponudio sliku grada prilagođenu čovjekovoj čežnji za putovanjem.
Priroda putovanja, kao i ono što se na njemu doživi, nepovratno obogaćuje dušu čovjeka. Svaki stari grad neprekidno je prelaženje iz novog u nešto drugačije. Sitte djeluje u skladu s Aristotelovim poimanjem grada koji čovjeku prije svega treba ponuditi sigurnost i sreću. Međutim, duboko sumnja da se ovaj ideal može ostvariti samo djelovanjem tehnologa ili inžinjera. Za potpuno stvaranje grada potrebni su nam umjetnik i umjetnost.
Ovom problemu se ne prilazi na način pukog kritizerstva. Potrebno je shvatiti realnost te podržati dostignuća suvremene arhitekture, ali istovremeno i utvrditi balans smjernica koje se ne bi smjelo prelaziti u nekom radikalnom pravcu. Potrebno je, u specifično tehnološko-umjetničkoj kombinaciji, proučiti sve valjane rezultate donešenih harmoničnih odluka o gradu, ali istovremeno otkriti i one koje su doprinijele njegovoj nekreativnosti. Tako bi se mogla spasiti i unaprijediti zaostavština starih gradova.
Osnovni elementi arhitekture grada i prostora izmijenili su se još davnih dana. Više nisu namijenjeni za velika okupljanja i važne događaje već se koriste isključivo kao mjesta predaha, površine sa više zraka ili sunca, ili kao prostori između velikih i masovnih blokova. Nekada su se važni poslovi, odlučivanja ili umjetničkih manifestacija, održavali – napolju. Mnogi prizori nekadašnjeg života u javnom prostoru su nestali, a upravo su oni bili oblikovani i označeni čvrstom arhitektonsko-umjetničkom rukom. Ti su prostori bili povezani na način da su se praktički prelijevali jedni u druge. Imali su unutarnju korespondenciju koja je odzvanjala totalnom poezijom i mišljenjem koje se razmjenjivalo sa ljudima. Svaki od ovih centara grada bio je izlog silnih emocija njegovih građana, koji se zrcalio u čistoj umjetnosti. Upravo se od ovih principa u suvremenoj arhitekturi ne bi smjelo odustati.
Danas je ostvaren jasan tehnički napredak u razvoju gradnje, transporta, čistoće i higijene, ali se razvio neki oblik straha od umjetničkog oblikovanja, strah od iznevjeravanja očekivanja. Upravo zato studiranje starih trgova, tržnica, teatara treba biti neprekidno pred očima suvremenih planera, urbanista i arhitekata-ica, kako bi uspjeli ostvariti slične efekte kroz suvremene načine gradnje.
Treba se neprekidno vraćati pregledavanju starih planova grada kako bi se razvio neki novi i neočekivani uzlet praktične estetike.