Naša listanja najboljeg iz protekle godine ušla su već i u drugi mjesec nove. Pred vama je izbor uspješno pogledanih filmskih naslova. Filmovi su poredani bez nekog jasnog redoslijeda, prema trenutku sjećanja u pisanju. Oni koji nisu pogledani, spominju se u časnim spomenima.
Izabrao Ronald Panza
AFTERSUN, Charlotte Wells
Film baziran na uspomeni djevojke koja obnavlja vlastiti odnos s otuđenim ocem na osnovu video snimaka njihovog jedinog zajedničkog putovanja iz njene mladosti. I sam praktički mladić, nakon propasti braka, 30-godišnji otac putuje sa svojom 11-ogodišnjom kćeri, uživajući u rijetkim trenucima koji smiruju njegovu autodestrukciju. Život je trenutak.
A LOVE SONG, Max Walker Silverman
Mali nezavisni američki film koji se od sličnih razlikuje nadrealističkim komentarima. Jednostavna priča o dvoje usamljenih i ostarjelih ljudi koji pronalaze utjehu jedno u drugome, nakon što su im cjeloživotni partneri preminuli. Stari prijatelji otkrit će kroz kampiranje na jednom lijepom jezeru, prije svega zajedničku muziku i ljubav prema radiju, i kako izgleda, po prvi put učiniti ispravan izbor. Neobičnost filma – legendarni, strogi i žestoki indijanski glumac Wes Study u romantičnoj ulozi.
EO, Jerzy Skolimowski
Film koji nije, na sreću današnjih vremena, remake Bressonova remek-djela Au hasard du Balthazar, ali je zato njegova potpuna parafraza. I ovdje, kao i u slavnom uzoru, glavni je lik magarac, i ovdje je glavni promatrač i svjedok ljudskih gluposti. Malo je i filozof, jer ni njegov put nije lagan, ali tako je izgleda sa svim magarcima. No, kao što znamo, magarac je jedna od najinetligentijih i najljepših životinja.
THE ETERNAL DAUGHTER, Joanna Hogg
Još jedna suradnja redateljice Joanne Hogg sa Tildom Swinton koja se pojavljuje u ulogama kćeri i majke. Možda zbog zanimanja glavnog lika film više doživljavamo kao književnost i to kao dio specifično britanskog gotičkog romana, čija je tema ghost story. No, bez obzira na očitu ili skrivenu nježnu prisutnost duha, ovo je na kraju vrlo precizan i liričan prikaz jednog bolnog rastanka i nastanka separacijske traume, kao neminovnih događaja u životu većine ljudi.
THE BANSHEES OF INISHERIN, Martin Mcdonagh
Čudesno lud film, iako svojim zapletom bez zapleta na to ne ukazuje. Radnjom se smješta u sredinu koja je jako lijepa, ali ne baš i inspirativna. No, autor je slavni dramatičar Martin Mcdonagh, jedan od prvaka In Your Face, nove britanske drame 90-ih, što znači da nasilja u raju sigurno neće nedostajati. Uvjerljiva priča o glupostima interesnih prijateljstava koja se ne razlikuju od otuđenosti navike te o rođenju umjetnosti iz destrukcije ljubaznosti. I ovdje je prisutan jedan magarac, ali je crn i manje sretan, a rat nikad nije prikazan tako neprimjetnim.
TAR, Todd Field
Iako kako sami kažu, nisu namjeravali prikazati život jedne dirigentice, već samo pokazati propast institucijske bahatosti, autori su uvjerljivo otkrili mnoge mudroserije iz svijeta ove umjetnosti koja se preozbiljno shvaća. Ispalo je da iza svih dobrih stvari koje radi dirigentica Lydia Tar stoji vječito nesigurna narcistica koja iskorištava svoj položaj i na kraju zasluženo biva kažnjena. No, kako stvari stoje, oni koji je s pravom kritiziraju jedva čekaju njeno mjesto, spremni na svakakvu žrtvu kako bi se otkinulo mrvu njenog (izmišljenog?) talenta.
CRIMES OF THE FUTURE, David Cronenberg
Još jedna majstorija starog majstora i slobodna parafraza stila njegovog Naked Lunch, ali zapravo i samostalan rad dostojan poređenja sa Burroughsom. Na sceni je neka neodređena buduća tehnobiološka sadašnjost u kojoj, zamislite sada, morate biti body artist (performer) kako biste osjetili vlastito tijelo, i štoviše, kako biste ga dokazali pred drugima. U svijetu u kojem nema boli i infekcija, praktički ste prognani. Performeri koriste post-biološke sprave koje upravljaju poremećajima kako bi uzgajali organe u svom tijelu, a kirurzi – performeri ih odstranjuju pred publikom. No, i tu sa strane čekaju nezadovoljni radikali.
PACIFICTION, Albert Serra
Još jedan uspješni film jednog od najoriginalnijih filmaša danas, iako možda ne toliko ambiciozan kao prethodnici. Tako se stvorio dojam o njegovom najslabijem radu, ali on je, ponovo, samo drugačiji. Albert Serra se već godinama nameće svojim spektakularnim sporim slikovitim tempom, a u ovom ostvarenju je možda i najzlokobniji. Izbor teme je sasvim originalan i hrabar – ulazi u svijet ocvale, pokondirene i dekadentne francuske buržoazije koja živi u nekom paučinastom grotlu Tahitija nakon nuklearnih pokusa. Upravo će se u filmu novi pokusi najaviti kao još jedan doprinos sveprisutnim najavama ubrzanog kraja svijeta. Razvikani i popularni autor Ruben Ostlund mogao bi iz ovog filma već jednom shvatiti da smo odavno provalili početne stadije raspada i da nam se oni ne moraju doslovno prikazivati kako bismo ih osvijestili.
ALCARRAS, Carla Simon
Film koji u topli španjolski krajolik unosi dubinske slojeve nemira. Navodno pozitivna solarna praksa progresa otima zakupničku zemlju na kojoj se tradicionalno sade breskve, što izaziva sukob, ili bolje reći sukobe svakoga sa svakim. Najbizarnije je što je jedan zdrav način života zamijenjen drugim u kojem se pronašao model oponašanja rasta. Posebno su dirljivi prikazi djeda koji još uvijek misli da se problemi mogu riješiti darivanjem voća i koji se još sjeća vremena kada su se krize rješavale – povjerenjem. Možda nam to, na kraju, svima i treba. Rad besmislenih radnji, umjesto sveopćeg ratovanja.
TRIANGLE OF SADNESS, Ruben Ostlund
Robert Ostlund, talentiran, oštar i ciničan filmaš u posljednjih par ostvarenja ima tendenciju otkrivanja tople vode. I u ovom filmu, koji svakim danom postaje sve popularniji, u prvom dijelu pati od istih boljki, pokušavajući nas skandalizirati prvoloptaškim idejama. No, na sreću, film je dovoljno dug, sretno predug i kada u sredini skoro trosatnog zbivanja, u sceni kapetanove večere na brodu koji se ljulja, krene doslovna orgija izlučevina i mahnitih ispovijedi koja se sve više gradira dok ne završi u općem gusarskom pokolju, shvatite odjednom da ste zapravo na prostoru teatra. Od tog trenutka to bukvalno i ludo teatarsko vrijeme, koje je započelo kritikom neobuzdanog kapitalizma, u posljednoj trećini promjenom klasnih uloga prerasta u totalnu kritiku svega i svačega, a ponajviše ljudske prirode. I ovdje imamo magarca koji je prisutan kao glas, ništa manje nesretne sudbine. Usput, njega i jedinog žalimo.
ČASNI SPOMENI: FUNNY PAGES Owena Klinea – jer gomila freakova nikad nije izgledala tako nježno, a strip istovremeno kao pobjeda i agresija; THE BEASTS Rodriga Sorogoyena – još jedan francuski film smješten u Španjolsku – film o ratu među običnim ljudima. Kao Alcarras; CLOSE Lukasa Dhonta – remek-djelo o počecima prijateljstava u mladosti. Jer Banshees of Inisherin, DECISION TO LEAVE Parka Chana Wooka nije na listi jer je Park Chan Wook na svakom koraku; WONDER Sebastiana Lelia – jer Eternal Daughter; GODLAND Hlynura Parmasona, švedski film islandskog redatelja o danskom svećeniku koji želi izgraditi crkvu na Islandu; HOLY SPIDER Alija Abbasija – hrabri lov iranske novinarke na serijskog ubojicu prostitutki i njegov status „narodnog heroja“; YOU WON'T BE ALONE Gorana Stolevskog – jer je jedan od boljih primjera žanra u razvoju; THE SILENT TWINS Agnieszke Smoczynske – jer sestrinska ljubav; AFTERWATER Danea Komljena – jer je zasad najbolje od sporog filma u regiji; UTAMA Alejandra Loayze Grisija – jer Bolivija.
NE-POGLEDANO: Saint Omer, Skaska, The Eight Mountains, One Fine Morning, RMN, Showing Up, Falcon Lake, War Pony, Corsage, La Jauria, Enys Men, Scarlet, Nostalgia, The Novelist's Film, Eami, Unrueh, Tchaikovsky's Wife.
