Gordon Cullen slavni je britanski arhitekt, urbanist i likovni umjetnik, osnivač Townscape pokreta. Njegova promišljanja o prostoru krenula su od predviđanja budućnosti javnih prostora kao mjesta društvene razmjene.
Tradicionalni trgovi, u njegovom slučaju oni sa jednim stubom ili križem u središtu, služili su kao mjesto susreta, javnih zbivanja i trgovine. Nju su podržavali i projektovanje i čvrst pod. Grad je izvorno zamišljen kao mjesto skupa, sastanka, socijalne razmjene. Ljudi su socijalna bića koja susrete trebaju. U moderno doba, kao i u danas, ljudi imaju sve manje mogućnosti javnog susreta. Dijelom se to dogodilo zbog brzine i s njom povezane brige, dijelom zbog prometa, a dijelom i zbog organa vlasti koji vole usmjeravati gradsko ponašanje održavanjem kontrole ili planirajući na javnim prostorima uslužne djelatnosti, ili na primjer, na svakom koraku kružne tokove koji samo ubrzavaju stres. Grad se razvija prije svega vodeći računa o prometu tako da nekadašnje tradicionalne fokalne točke padaju u zaborav.
Grad je uvijek više od ukupnog zbroja građana. Nitko tko živi sam ne može uživati u prisustvu drugih, i u građevinama i prostorima. Grad je mjesto gdje se mogu ostvariti brojne pogodnosti koje su vezane i za prostorna rješenja i arhitekturu. Vizualni doživljaj, ovaj put grada, nešto je na što smo navikli i o čemu uglavnom i ne razmišljamo, ali to je pogrešno, jer zadovoljstvo promatranja grada i njegovih sastavnih dijelova je jednako onom zadovoljstvu koje dobijamo kao građani uz druge građane. Unutar tog vizualnog dojma brojne su promjene i dinamična iskustva, kao na primjer otkriće nekog detalja u gradu i iznenađenje i uzbuđenje koje ono nosi.
Cullen tvrdi kako postoji umjetnost odnosa na jednak način kako postoji arhitektura. Njena svrha je uzeti sve elemente okoliša i spojiti ih tako da tvore uzbudljivu situaciju, kako on kaže – „dramu“. Grad svoju dramsku aktivnost ima u sastavnim dijelovima – zgradama, ulicama, drveću i zelenilu, prometu, reklamama, natpisima i slično. Grad ne bi smio biti tup, dosadan, bezdušan – ako je takav, propao je kao grad. Pogled je vrlo važan. Često mislimo kako se radi samo o usmjeravanju očiju, ali pri svakom pogledu u njegovom okviru pojavljuju se i pokret i zvuk i promjene svjetla i boja. Pogled u sebi nosi emotivne reakcije koje mogu pokrenuti um. Vid isto tako probuđuje naša sjećanja i iskustva. Mi povezujemo. Ovo se događa u tri područja – u viđenju, mjestu i sadržaju.
Kad smo kod optike, tu je najavažniji pojam serijalni vid. Kada idemo od jednog mjesta do svog cilja, npr. udaljenog desetak minuta hoda, pred nama će se smjenjivati šetalište, kružni tok, park, na kraju spomenik. Svaka od ovih stanica nosi u sebi jedno posebno viđenje. Kada u ovom pogledu, možda svakodnevnom, ne bi bilo neprestanih dinamika i promjena, više ne bismo mogli hodati po gradu. U ovom potezu hodanja, kao i u drugima, neprestano se dešavaju makar mala otkrivanja. Ljudski um uzbuđuje kontrast, razlika i tu se grad otkriva i doživljava na dublji način. Postojeći pogled se pretvara u pogled koji izrasta. U procesu umjetnosti povezivanja čovjekova imaginacija počinje oblikovati grad.
Mjesto je povezano sa našim položajem tijela u prostoru. Ovisno na kakvom smo mjestu naša se svijest mijenja. Tijelo ima instinktivnu neprekidnu potrebu da se postavlja prema okruženju. Ovaj element pozicije postaje bitan faktor oblikovanja okoliša. Arhitekti i planeri naše gradove razvijaju prema osobama koje se kreću ili se nalaze u prijevoznom sredstvu. Za ove osobe cijeli grad postaje putovanje, kroz pritiske i vakuume, izlaganja i sklanjanja, zadržavanja i otpuštanja.
U sadržaj spada tkivo grada: boje, teksture, proporcije, stilovi, karakter, osobnost i posebnost. Mnogi gradovi imaju staro porijeklo, pa je njihov izgled miks stilova, materijala i proporcija. Ljudi pokušavaju napraviti simetriju, balans, savršenstvo i konformnost, međutim, postoji problem sa ovim zadnjim. Konformnost je manir koji ubrzo postaje jako dosadan, jer ljudi nisu uniformirani, već različiti. No, nju se ne može namjerno izbjegavati, jer se dobije kreativni nered, pregomilavanje. Ono što treba je igrati se sa proporcijama i stilom, bojama i teksturom, sa karakterom i individualnosti, a sve u cilju kolektivne sreće čovjeka. Sva tri načina uzimaju se zajedno kako bi snagom, toplotom i vitalnošću čovjekove imaginacije stvorili njegov dom.
Gordon Cullen je bio izuzetno darovit crtač, jedan od najboljih crtača među arhitektima, pa je ove svoje urbanističke misli i igre, detaljno pratio i vizualno. Na njima je često otkrivao izvorne prostorne osovine davno zaboravljenih konstrukcija. Na taj način je dokazao koliko u suvremenim arhitektonskim ambicijama postoji dominacija ptičje perspektive u građenju.