Napokon, vraćam se pitanjima koje sam postavila na početku ovih razmišljanja. Istina, premda bespomoćna u frontalnom sudaru s postojećom moći, posjeduje svoju vlastitu snagu: što god da bi moćnici mogli izmisliti, nesposobni su otkriti ili izumiti održivu zamjenu za nju. Uvjeravanje i nasilje mogu uništiti istinu, ali je ne mogu nadomjestiti. A ovo se na racionalnu i religijsku istinu odnosi jednako kao što se još očitije odnosi na zbiljsku istinu. Gledati na politiku iz perspektive istine, kao što sam ja učinila ovdje, znači zauzeti stav izvan područja politike. To je stajalište stajalište istinozborca, koji je proigrao svoju poziciju — i usto, pouzdanost onoga što on ima kazati — ako se pokuša izravno umiješati u ljudske stvari i govoriti jezikom uvjeravanja ili nasilja. Radi te pozicije i njezinog značenja za područje politike, mi sada moramo preusmjeriti svoju pažnju.
Stajalište izvan područja politike — izvan društva kojemu pripadamo i udruženja nama jednakih — jasno je okarakterizirano kao jedan od načina da se bude sam. Odskakanje među egzistencijalnim načinima kazivanja istine, jest samoća filozofa, izolacija znanstvenika ili umjetnika, nepristranost povjesničara i suca, neovisnost onoga koji otkriva činjenice, svjedoka i reportera. (Ta nepristranost razlikuje se od one kvalificiranoga predstavničkog mišljenja, koje je ranije spomenuto, u tome što nije postignuto unutar područja politike, već je svojstveno poziciji outsidera, koja je potrebna za ovakva zanimanja.) Ovi načini da se bude sam razlikuju se u mnogim pitanjima, ali imaju zajedničko to što toliko dugo, dok traje ijedan od njih, nije moguć nikakav politički dogovor, nikakvo pristajanje na uzrok. Oni su, naravno, zajednički za sve ljude, oni su oblici ljudskog postojanja kao takvog. Samo tada kada je neki od njih usvojen kao način života — pa čak ni tada se život ne živi u potpunoj samoći, izolaciji ili neovisnosti — vjerojatno će se sukobiti sa zahtjevima politike.
Potpuno je prirodno da postajemo svjesni nepolitičke, a, možda, i apolitičke prirode istine — Fiat ueritas, et pereat mundus — jedino u slučaju sukoba, a do sada sam istaknula samo ovu stranu stvari. Ali ovo nikako ne može ispričati čitavu priču. Ono ne ubraja određene javne institucije koje su utemeljile i podržale postojeće moći u kojima su, nasuprot svim političkim pravilima, istina i istinosnost uvijek činili najviši kriterij govora i nastojanja. Među njima ističemo sudstvo, koje, kao ogranak vlade, ili kao izravna adminsitracija pravde, bilo pažljivo zaštićeno od društvene ili političke moći, kao i sve institucije viših stupnjeva učenja, kojima država povjerava izobrazbu svojih budućih građana. Do stupnja do kojeg se Akademija sjeća svojih drevnih korijena, mora znati daje utemeljio najodređeniji i najutjecajniji protivnik polisa. Budimo sigurni, Platonov se san nije obistinio: Akademija nikada nije postala protu-društvo i nigdje ne čujemo ni za kakav pokušaj sveučilišta da zaposjedne vlast. Ali ono o čemu Platon nikada nije sanjao, to se obistinilo: područje politike spoznalo je da mu treba institucija izvan borbe za vlast, uz nepristranost koja se zahtijeva od administracije pravde; jesu li ta mjesta višeg stupnja obrazovanja u privatnim ili javnim rukama, nije osobito važno; ne samo njihov integritet već samo njihovo postojanje ovisi, ionako, o dobroj volji vlade. Sa sveučilišta su se pomaljale vrlo nepoželjne istine, vrlo nepoželjne presude uvijek su nanovo dodjeljivane od suda; ove pak institucije, kao i ostali izgnanici istine, ostali su izloženi svim opasnostima koje izranjaju iz društvene i političke moći. Šanse istine da prevlada u javnosti su, naravno, znatno uvećane pukim postojanjem takvih mjesta i organizacije neovisnih, pretpostavljeno bezinteresnih znanstvenika udruženih s njima. Teško se može poreći da je, bar u ustavnim državama, područje politike spoznalo, čak i u slučaju sukoba, daje materijalno zainteresirano za ljude i institucije nad kojima nema moći.
Ovo autentično političko značenje Akademije danas se lako previdi zbog važnosti njezinih profesionalnih škola i razvoja prirodnoznanstvenih podjela, gdje je, neočekivano, čisto istraživanje donijelo toliko mnogo presudnih rezultata koji su se pokazali vitalnima za zemlju općenito. Nitko ne može nikako poreći društvenu i tehničku korist sveučilišta, ali ta važnost nije politička. Povijesne i humanističke znanosti, od kojih se očekuje da otkriju, čuvaju i tumače zbiljsku istinu i ljudske spise, politički su značajnije. Kazivanje zbiljske istine obuhvaća mnogo više od dnevne informacije koju pribavljaju novinari, premda se bez njih nikada ne bismo mogli orijentirati u promjenljivu svijetu, i, u najliterarnijemu smislu, ne bismo nikada znali gdje smo. Ovo, naravno, ima najneposredniju političku važnost; ali ako bi tisak zaista ikada postao »četvrti ogranak vlade«, morao bi biti zaštićen od moći vlade i socijalnog pritiska, čak pažljivije nego što je zaštićeno sudstvo. Jer ova vrlo važna politička funkcija pribavljanja informacija primijenjena je, strogo govoreći, izvan područja politike; nikakvo djelovanje i nikakva odluka nisu, ili ne bi trebale biti umiješane.
Stvarnost se razlikuje i više je od totaliteta činjenica i događaja, koji se—, unatoč tome, ne može utvrditi. Onaj tko kaže što je — uvijek priča priču, a u toj priči pojedinačne činjenice gube svoju nepredvidivost i stječu neko ljudsko razumljivo značenje. Sasvim je točno da se »sve patnje mogu podnijeti ako ih staviš u priču, ili ispričaš priču o njima«, po riječima Isaka Dinesena, koja je bila ne samo jedna od najvećih pripovjedača našega doba, već je ona gotovo jedinstvena u ovome smislu — i znala što radi. Mogla je dodati da radost i sreća, također, postaju ljudima podnošljivi i značajni samo kada o njima mogu govoriti i prepričati ih kao priču. Do stupnja do kojeg je onaj koji kazuje zbiljsku istinu također i pripovjedač, on postiže to »izmirenje s realnošću«, koje je Hegel, filozof povijesti par exellence, razumijevao kao posljednji cilj svojega filozofskog mišljenja, i koje je, zaista, bilo tajni pokretač čitave historiografije, koji trenscendira puku učenost. Transformacija danog a neobrađenog materijala samog događaja koje povjesničar, kao i pisac fantastike (dobar je roman, bez sumnje, jednostavna izmišljotina ili bajka čiste fantazije), mora provesti, vrlo je blizak pjesnikovu preobraženju raspoloženja i pokreta srca — preobraženju duboke žalosti u jadikovku, ili klicanja u slavlje. Mogli bismo vidjeti, s Aristotelom, u političkoj funkciji pjesnika, djelovanje katarze, pročišćavanja ili oslobađanja svih osjećaja koji bi čovjeka mogli odvratiti od djelovanja. Politička funkcija pripovjedača — povjesničara ili romanopisca — jest da poučavaju prihvaćanje stvari onakvih kakve jesu. Izvan ovog prihvaćanja, koje se također može nazvati istinitost, pojavljuje se sposobnost prosudbe — i opet prema riječima Isaka Dinesena, »na kraju ćemo biti povlašteni da uočimo i proučimo to što se zove Sudnji dan«.
Nema sumnje da su sve politički relevantne funkcije izvedene izvan područja politike. One zahtijevaju nepristajanje i nepristranost, slobodu od osobnog interesa u mišljenju i prosudbi. Bezinteresna težnja istine ima dugu povijest; karakteristično je da njezino porijeklo prethodi svim našim teoretskim i znanstvenim tradicijama, uključujući i tradiciju filozofskog i političkog mišljenja. Mislim da se ono može slijediti do trenutka kada Homer odabire da opjeva junaštvo Trojanaca ne manje nego Ahejaca, i da veliča slavu Hektora, neprijatelja i poraženog, ne manje nego slavu Ahila, heroja svojih sunarodnjaka. Ovo se nije dogodilo nikada prije; nijedna druga civilizacija, ma koliko veličanstvena, nije bila u stanju jednakim okom gledati na prijatelja i neprijatelja, na pobjedu i poraz, koji do Homera nisu bili spoznati kao osnovni standardi ljudske prosudbe, iako su oni temeljna načela za sudbine ljudskih života. Homerovska nepristranost odjekuje kroz grčku povijest, a nadahnula je i prvoga velikog pripovjedača zbiljske istine koji je postao otac povijesti: Herodot nam već u prvim rečenicama svojih priča govori da se dao na posao da zaštiti »golema i veličanstvena djela Grka i barbara od gubitka zaluženog dijela slave«. Ovo je korijen takozvane objektivnosti — ove neobične strasti, nepoznate izvan zapadne civilizacije, za intelektualni integritet pošto-poto. Bez njega se nijedna znanost ne bi nikada ostvarila.
Budući da sam se ovdje bavila politikom iz pespektive istine, te stoga sa stajališta izvan područja politike, propustila sam spomenuti bar u prolazu veličinu i dostojanstvo onoga što se odvija unutar njega. Govorila sam kao da političko područje nije ništa drugo, već bojište pojedinačnih, sukobljenih interesa, gdje ne vrijedi ništa osim zadovoljstva i dobiti, privrženosti strankama i žudnje za dominacijom. Ukratko, bavila sam se politikom kao da i ja, također, vjerujem da su svi javni poslovi bili vođeni interesom i moći, i da ne bi bilo nikakva područja politike da nismo obvezni brinuti se o životnim potrebama. Razlog je ove deformacije u tome što se zbiljska istina sukobljava s političkom samo na tom, najnižem stupnju ljudskih stvari, baš kao što se Platonova filozofska istina sukobila s političkom na znatno višoj razini mišljenja i dogovora. Iz ove perspektive ostajemo nesvjesni istinskog zadovoljstva političkog života — radosti i užitka koji proizlaze iz toga što djelujemo zajedno i pojavljujemo se u javnosti, iz toga što se uključujemo u svijet riječju i djelom, te tako stječemo i održavamo osobni identitet, postajući nešto potpuno novo. U svakom slučaju, ovdje sam mislila pokazati da je ova cjelokupna sfera usprkos svojoj veličini, ograničena — da ona ne sadrži cjelokupnu egzistenciju čovjeka i svijeta. Ograničavaju je one stvari koje ljudi ne mogu promijeniti voljom. Samo poštujući njegove vlastite granice, ovo područje, u kojemu smo slobodni djelovati i mijenjati, može ostati netaknuto, čuvajući integritet i održavajući svoja obećanja. Pojmovno bismo istinom mogli nazvati ono što ne možemo promijeniti; metaforično, to je tlo na kojem stojimo, i nebo koje se širi ponad nas.
Prijevod Tatjana Sekulić
(AbrašRadio)
