Autoričina fascinacija pokretnim slikama, opservacijska izoštrenost, atmosferičnost, lirizam, rafinman ukusa i prepoznavanje te uvrštavanje tradicije simbolizma i nadrealizma (u rukopisima u nastajanju), iako još pod ključem hermetike, odrednice su koje najavljuju zanimljiv i uzbudljiv početak novoga, a otprije prepoznatog pjesničkoga glasa regionalne pjesničke scene.
Odlučite li intenzivnije pratiti stvaralačko djelovanje mlade beogradske pjesnikinje Anđele Pendić (a cilj ovoga nadasve kratkoga uvoda je nagovoriti vas na to), zapazit ćete kako se autorica u svojemu pjesništvu uglavnom zaokuplja simbolima te sastavljanjem i rastavljanjem istih. Njezinim apstraktnim pjesništvom gospodari apstrahirani mitološki bijeli grad vrtova, hramova, kapija i trgova kojima ne uspijevamo odrediti stvarne geografske koordinate – to je grad s izlazom na more, ujedno i zbijen negdje duboko u unutrašnjosti, izložen koliko i skriven, doduše, sav u odsutnostima poznatih toponima, na tragu parajanovskih filmskih misterija.
Na mjestima čije koordinate podešava i osmišljava pjesnički subjekt (a ponekad se, sasvim očekivano u njezinom slučaju, događa i obratno) svjedočimo velikim izmjenama svjetlosti (oganj, vatra, izlasci i zalasci sunca) i svjetlosnih predmeta (vaze, sunčanici, stakla, prozori), izvrgnutih autoričinim semantičkim pretvorbama.
“Beleg”, “Oganj”, “Telo svetlosti” zbirke su koje svojom apstraktnošću najavljuju tihu, ali uvijek dijalošku konkretnost unutrašnjih zbivanja. Autoričina fascinacija pokretnim slikama, opservacijska izoštrenost, atmosferičnost, lirizam, rafinman ukusa i prepoznavanje te uvrštavanje tradicije simbolizma i nadrealizma (u rukopisima u nastajanju), iako još pod ključem hermetike, odrednice su koje najavljuju zanimljiv i uzbudljiv početak novoga, a otprije prepoznatog pjesničkoga glasa regionalne pjesničke scene.
Izbor iz nadolazeće zbirke “Telo svetlosti” :
U voćnjacima
Nepromenjena ostaje reč
iako je prilagođavamo imenima ptica, riba –
svaka je kao svoje prepoznala
saučestvovanje u našoj bolnoj radosti.
Preobraženim čulima shvatamo voćnjake
(živimo) i njihov govor:
“pre nas su ovde bili ponori kao uslov odjeka
posle nas glasovi čoveka
kao njihovo opravdanje,
sada smo zajedno, unapred čujemo
njihov plač i naknadno obnavljamo izbor ognja.”
Ne plašimo se razdoblja tišine,
cela tvar ćuti jer priprema vaskrsenje,
naslućujemo je na kori i po njenom obrascu
svest o smrti preobražavamo
u nagost pred Suncem.
Čuvamo pokrete − i nestajemo,
ne pamtimo uvek sva značenja
vezana za cvet –
a ipak ga slavimo kao otkriće.
Nikada ne napuštamo ove obale
neko drugi među rasuta stabla unosi duh voćnjaka,
sakuplja plodove:
zrna nara rasuta
po prividnoj cikličnosti vremena
višeznačna
u svom odnosu sa tvorevinom,
jednoznačna u svojoj
boji krvi.
Na kopnu
Boja kamena objavljuje sadašnjost ljubavi
boja drveća njeno istovremeno postojanje u volim
i voleću –
u tome se sastoji njeno strpljenje
njen strašni sud. Odlazimo,
u nasleđe nam ostavlja previše plavetnila.
Ipak, neću se plašiti
šta ću osećati sutra
kad umesto linije dlanova
zateknem udoline, volju talasa.
Svetlost dolaska i svetlost odlaska
obrazuju mreže,
one padaju meko
preko stena-ćutanja i krošnji-uteha
a ostavljaju duboke ureze na koži
onih koji kreću u sretanje
koji raščlanjavaju svetlost na boje
u potrazi za njenim poreklom
i govore: sve nam je potrebnije
i sve bolnije
nebo.
Zajednička reč
A onda smo kretanje vremena
preuzeli na sebe
i začudili se, bili
čisti, zadivljeni svojom bojom,
materijalnošću svoje boje
radovali smo se što ju je otkrila
tobom-svetlost;
prestali smo da se pravdamo svojim granicama
i objavili smo prostor između nas – nama
znajući da smo spaseni jer dugujemo jedno drugo
istom imenu.
Stajali smo pred svetom
iskreno,
nije nam bilo važno čega su pune ruke
a čega glasovi
jer ionako ništa nije bilo naše:
sunce je menjalo svoj govor
da bismo mi imali šta da kažemo jedno drugom
i kretali smo se
jer je vazDuh disao-hteo.
Govorim, sunce daje govor,
grlim te, vazduh stvara tvoje pokrete.
I postajemo kao rastinje netaknuti –
ne moramo skupljati snagu kao ljudi
prepuni želja, neka sila izvan nas
nas uspravlja.
Ničemu slični − nismo zgureni u naporu
da se otvorimo što pre
niti u strahu da se nikad nećemo
dovoljno ispuniti sveta.
Negujemo prozračnost dana i njegovu gustinu
kao telo koje saznaje sebe
nakon što sazna čiji je deo,
kao rane tako vaskrslog tela.
