Francuski filozof, sociolog i urbanist Henri Lefebvre posvetio je dobar dio svog mentalnog i intelektualnog opusa gradu i procesu urbanizacije te proizvodnji prostora. U svemu su presudni urbani uvjeti svakodnevnog života, način kako se rasprostire i organizira prostor u kojem živimo. Za njega je grad jedna apsolutna, dinamična, ali nikad dovršena čovjekova tvorevina, koja je zadobijala različite forme na svom razvojnom putu prema konačnom gradskom obliku.
Lefebvre je dugo pisao o urbanim prostorima i mogućnostima urbanih promjena, čak i urbanih revolucija kao generatora konačnih promjena, a njegovo pisanje o gradovima doživjelo je kulminaciju u slavnoj sintagmi Pravo na grad. Grad postaje grad tek kada se odvoji od svojih ruralnih sastavnica na način da svojim razvojem doprinese stvaranju i napretku svojevrsne gradske prirode. Gradom dominiraju trenuci koji nisu samo puka podjela poslova već stvaralačka
aktivnost, djelovanje koje uključuje i konkretne, ali i apstraktne, kreativne i umjetničke impulse.
Grad mora stvoriti urbane strukture koje nemaju samo upotrebnu vrijednost, već kao cilj imaju
uznapredovalost susreta, prepoznavanja i razgovora. Treba tako stvoriti urbanu stvarnost grada da ona bude glavna tema proučavanja buduće analitičke znanosti o gradu. Njena je tema, naravno grad, ali ne zadani grad koji je uspostavljen kao povijesna datost, već preobražen tokom svog razvojnog procesa. Grad je ovdje shvaćen kao izvjesna ideja gradskosti, kao klica koja se uzgaja i preobražava u prostoru i vremenu. No, stvaranje novog grada mijenja čovjeka. Taj čovjek koji u njemu živi već je novi, nastao kao produkt rastvaranja i stvaranja njegove urbane supstancije. Ovaj novi čovjek za sobom vodi plimu novog humanizma. Stvaranjem novog grada treba stvoriti i novi život u gradu, nove društvene odnose koje stvaraju novi intelektualni načini.
Od ovih mentalnih mapa i procesa najvažniji su transdukcija i eksperimentalna utopija. Transdukcija od stvarnosnih informacija gradi mogući predmet proučavanja i opskrbulje ga mogućnostima spoznaje. Njome se u svom radu vode oni koji o gradu promišljaju. Eksperimentalna utopija pronalazi, objašnjava i osigurava mjesta u gradu koja su prostori sreće. Kako sam Lefebvre kaže: „On se može zamisliti samo kao praktična implikacija jedne cjelovite teorije grada i urbanog koja nadilazi trenutne rascijepe i podjele, a osobito rascjep izmedu filozofije grada i znanosti (ili znanosti u množini) o gradu, izmedu parcijalnog i globalnog.“
No, za stvaranje jednog novog grada najprije treba odustati od postojećih graditeljskih strategija. Novi grad mogu izgraditi jedino pripadnici određene grupe ili društvene klase, upravo oni koji stanuju, postoje u stanovima i prostorima oko njih. Oni mogu provesti politički program urbane reforme jer upravo oni imaju Pravo na grad. Pravo na grad je zapravo pravo na urbani život, onaj oslobođen od vječite igre upucavanja viška kapitala u nove konglomeracije koje ne služe nikome osim onome ko je u njih uložio taj višak.