Stare kuće, primjeri tradicijske izgradnje, pojedinačno ili u grupama, tvore likovno i povijesno vrijedan ambijent. Danas je na prostoru Hercegovine tradicijska gradnja lokalnim kamenom nedovoljno zastupljena, a tamo gdje jeste, izvodi se na neispravan način. Hercegovačka kuća trebala bi postati, ne samo predmet zaštite i obnove, već i predmet inspiracije, podloga za modernu interpretaciju prilikom projektiranja suvremene kuće na ovim prostorima. Idealan primjer moderne intervencije je projekt obiteljskog imanja u Bijači u zapadnoj Hercegovini koji potpisuju arhitekti Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić.
Prirodni kamen je tradicionalni građevinski materijal koji se u prošlosti, neovisno o porijeklu, mnogo upotrebljavao, a tako je i danas. Umijeće građenja suhozida i suhozidnih građevina, kao najstarija tehnika građenja kamenom, tradicijska je baština mediteranskog prostora još od davnih vremena. Tehnika građenja suhozida postala je temelj građenja naših tradicijskih građevina, od staja, poljskih kućica, torova, do kasnijih značajnijih gospodarskih i stambenih objekata građenih bez vezivnog materijala, a koji su kroz minula stoljeća postali jedan od osnovnih elemenata kulturnog krajolika prostora naših otoka i našeg priobalja. Danas gotovo da nema poljoprivredne površine u Hercegovini i Dalmaciji koja u svom krajoliku nema napuštene suhozidne krajolike koji pripovijedaju priču o nekadašnjem čovjekovom načinu života i njegovom odnosu prema okolišu.
Kamena kuća
Ono po čemu je Hercegovina zanimljiva, i po čemu se razlikuje od kontinentalnih dijelova Bosne, stare su obiteljske kuće, građene od bijelo-sivog vapnenca. Takvih kuća ima po gotovo svim selima u Hercegovini, od istočnih dijelova oko Trebinja i Bileće, sve do krajnjih sjeverozapadnih granica u Kupresu i Livnu. U srednjem dijelu Hercegovine (Čitluk, Široki Brijeg, Ljubuški) ovakve kuće nose naziv „stojne kuće“. Sagrađene na kamenu i iz kamena, uglavnom postavljene na vidljivo obzorje, proplanak, ili od jakog vjetra i hladnoće sklonjene u podbrdo, kamene kuće zaštitni su znak krša. Rustikalni stil gradnje, nepravilni oblici kamena, ali precizno izvedeni zidovi, prepoznatljivi su eksterijerni znaci tipične kamene kuće u Hercegovini. Arhitektonski su ove kuće vrlo jednostavne. Obično se radilo o prizemnicama s jednom prostorijom čiji je centralni dio bilo ognjište. Služilo je za grijanje i kao izvor svjetlosti. Hercegovačko autentično ognjište je uglavnom bilo jednim dijelom prislonjeno uz zid.
Cijelo skromno pokućstvo bilo je prilagođeno tadašnjim društveno-povijesnim prilikama. Posude za pripremanje hrane i pravljenje hljeba pravljene su od drveta, posude u kojima se kuhalo od bakra. Ovakva jedna kuća bila je nezamisliva bez sača u kom se pekao kruh. Sinija, okrugli niski sto, bio je neizostavni dio ovog enterijera, kao i posebne stolice za muškarce i žene. Dio hercegovačkog pokućstva bio je i takozvani avan – sprava za sječenje duhana, jer su brojne porodice živjele baš od uzgoja i prodaje duhana.
Uslijedio je razvoj kuće u horizontalnom i vertikalnom smislu, od jednoprostorne do višeprostorne kuće. Na prizemnicu se dograđuje kat ili je se širi nadogradnjom. Veza između prizemlja i kata ostvaruje se uglavnom vanjskim kamenim stubištem, rjeđe unutrašnjim drvenim. Stepenice su rijedak element na hercegovačkoj kući. Ako se i pojavljuju, to je najčešće na vanjskom uzdužnom dijelu kuće u kombinaciji sa trijemom. Nakon izgradnje novije zidane kuće s vezivom, ove prizemnice su zadržavane kao pomoćni objekti (kuhinja).
Zidovi kuće su građeni usuho, ali su često fuge izvana naknadno ispunjene vapnenim mortom, a iznutra je na zidove navučena vapnena žbuka koja je obojena vapnom radi zaštite od propuha, vlage i kukaca. Zidani su s dva lica debljine 50 do 80 cm. Vanjska i unutarnja strana zida izgrađena je do biranog i pažljivo složenog kamena dok je unutrašnjost ispunjena lomljenim kamenom “trapancem”. Prozori su malih formata. Svaki prozor je imao jednokrilne kapke za zaštitu od sunca, hladnoće i vjetra. S vremenom otvori postaju veći, pravokutnog oblika, jednostruki dvokrilni.
Dva su tipa ulaznih vrata sa pravokutnim ili sa polukružnim nadvratnikom. Svi otvori su uokvireni fino klesanim kamenim komadima. Ukoliko su bojana, to je bilo plavom bojom koja se dobivala miješanjem kreča i modre galice. Tako dobivena boja postala je preopoznatljiva u Hercegovini i danas čini nezamjenjiv vizualni identitet kraja.
Hercegovačka kuća s kraja 19. i početka 20. vijeka imala je dvoja vrata, jedna na istoku, druga na zapadu. Ovo je imalo svoju simboliku, jer su ljudi vjerovali da je sve ono što dolazi s istoka, otkud izlazi sunce, dobro i da donosi neku vrstu blagostanja, a zapadna vrata su bila pretežno okrenuta ka onim mjestima gdje su bile štale i značila su da kroz njih odlazi sve što je loše. Krov je jednostavan i od drvenih greda. U početku je bio prekriven slamom. Ubrzo je shvaćeno da slamnati krov nije dobar izolator, a nije ni siguran u hladnijim jesenjim i zimskim danima, pa je slamu na krovu kuće ubrzo zamijenio kamen, tj. klesane kamene ploče. Zbog potrebe za zaštitom od kiše koja često pada po vjetru, radile su se velike strehe, što bi se čak moglo nazvati karakteristikom ovog područja. Streha je prijelazna forma do trijema. Detalj strehe može koristiti kao inspiracija za tipizaciju moderne kuće u Hercegovini. Problem pitke vode na krševitim terenima bez tekućica ili podzemnih voda oduvijek se rješavao sakupljanjem kišnice. Izvor vode su za stoku bile lokve, a za ljude čatrnje. Tko je imao vodu u ljetnim mjesecima bio je bogat. Čatrnja je bila u blizini stojne kuće, u dvorištu ili iza kuće, tako da bi se sa krovova punile kišnicom, kao i s naplava i kanala. Gornja površina čatrnje je „ćemerena“, tj. pokrivena uglavljenim stijenama. Na području Hercegovine ima na desetke tisuća nakapnica za vodu ili kamenih čatrnja koje su s mnogo truda iskopane i utvrđene u kamenu živcu.
Odrina je jedan od najstarijih elemenata uz kuću koji je osim proizvodne imao i dekorativnu funkciju. To su konstrukcije samostalno podignute u vrtu ili ugrađene uz stambeni objekt kao njegov prirodni nastavak, dio općeg arhitektonskog rješenja. Postavljaju se iznad kolnih prolaza, kao neka vrsta nadstrešnice iznad mjesta za sjedenje i odmor u dvorištu, mjesta za roštilj i sl. Iako se javlja u različitim vrtnim stilovima, njena zastupljenost u hercegovačkim vrtovima vjerojatno je posljedica utjecaja renesansnih vrtova Dalmacije, a posebno Dubrovnika. Pri odabiru konstrukcije prvo treba odrediti za što nam je potrebna slična konstrukcija. Odrine služe kao nosači biljkama penjačicama koje je svojim rastom prekrivaju. Uzgoj vinove loze na odrinama u Hercegovini zadržao se i danas.
Maketu jedne jednostavne hercegovačke kuće čuva i Muzej Hercegovine u Trebinju. Napravio ju je Tihomir Kijac krajem devedesetih godina prošlog vijeka i ona je u svojoj standardnoj, prirodnoj veličini.
Primjer moderne interpretacije kamene kuće
Idealan primjer moderne intervencije je projekt obiteljskog imanja u Bijači u zapadnoj Hercegovini, koji potpisuju arhitekti Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić. Ovaj projekt je dobitnik međunarodne Graditeljske nagrade CEMEX u Meksiku. Od ukupno 634 prijavljena projekta, ovaj projekt nagrađen je prvim mjestom u kategoriji Stambene građevine i trećim u posebnoj kategoriji Održiva gradnja. Građevina je dobila i brojne druge nagrade, uključujući onu za građevinu godine u BiH. Suhozidi koji okružuju imanje, kad se zbroje, imaju sigurno 5-6 kilometara, a troje ljudi gradilo ih je čak nekoliko godina. Ovo imanje savršeno je uklopljeno u krški krajolik. Poveznica s graditeljskim nasljeđem ovog kraja prisutna je u odabiru materijala i arhitektonskih elemenata kao dijelova kompozicije pojedinih građevina. Imanje je na neki način sublimirano hercegovačko selo, rađeno po svim uzusima nekadašnje hercegovačke gradnje. Kao primarni materijal korišten je kamen, prirodni resurs kojim Hercegovina nikada nije oskudijevala. Dizajn je minimalistički, okrenut jednostavnosti i podsjeća na stare kamene kuće kakve se i danas još mogu vidjeti u pojedinim selima kako propadaju. Za parterno popločenje i pročelje korišten je (isti i jednako obrađen) kamen iz lokalnog kamenoloma, vezujući se tako s kamenom „in situ“ kojeg nalazimo u starom i novom suhozidu po čitavoj parceli.
Sve jedinice kompozicije pažljivo su pozicionirane, tako da je omogućen pogled na točke fokusa po želji investitora. Na najvišoj i najudaljenijoj točki nalaze se tri građevine čija funkcija primarno traži najbolju vizuru. Na Stanićevom imanju izuzetno se mnogo pažnje posvetilo zoniranju parcele i mikrourbanističkim sadržajima, zbog čega je i sama ideja od faze promišljanja do glavnog projekta i njegove realizacije trajala godinama. Svi otvori su uokvireni kako dolikuje kućama u tom kraju, s tim da su loggia dobile samo reprezentativne građevine. Samo imanje, uz sve navedene sadržaje, u potpunosti funkcionira samostalno i neovisno, uzgojem poljoprivrednih proizvoda i ostalih prehrambenih namirnica. Budući da je kompleks smješten u kršu i slabo naseljenom krajoliku, ova inicijativa predstavlja pozitivni primjer razvoja malog gospodarstva, koristeći ono što su nam priroda i zatečeni lokalni uvjeti dali.
Zaključak
Stare kuće, primjeri tradicijske izgradnje, pojedinačno ili u grupama, tvore likovno i povijesno vrijedan ambijent. Grade se nove gospodarske i stambene zgrade, upotrebljavaju se novi oblici, materijali i tehnologije, a vrijednosti postojeće tradicijske izgradnje rapidno nestaju. Danas je na prostoru Hercegovine tradicijska gradnja lokalnim kamenom nedovoljno zastupljena, a tamo gdje jeste, izvodi se se na neispravan način. Hercegovačka kuća trebala bi postati, ne samo predmet zaštite i obnove, već i predmet inspiracije, podloga za modernu interpretaciju prilikom projektiranja suvremene kuće na ovim prostorima.
Literatura:
– Juraj Neidhardt: Arhitektura Bosne i put u suvremeno
– Ecoplan d.o.o. Mostar i Fondacija institut za održivi razvoj krša (IORK): Hercegovačka kuća – Priručnik za obnovu
– Krešimir Šaravanja; Frano Oreč: „Zbornik objavljenih radova u razdoblju 2011.-2018.; Knjiga 2 – Suhozidna gradnja
– https://www.jutarnji.hr/vijesti/clanak1529585.html-26023
– https://kamenjar.com/hercegovacki-kamen/
Kristina Bradara, Mostovi Hercegovine 2.0
Sekcija: Arhitektura, urbanizam, ekologija
Mentorica: Senada Demirović-Habibija
(2021/2022)
Realizaciju projekta Mostovi Hercegovine podržao EUNIC BiH: Ambasada Italije, Nizozemske i Slovenije, Austrijski kulturni forum Sarajevo, Goethe Institut, Institut francais, EU Info Centar u BiH i British Council.
EUNIC – European Union National Institutes for Culture (Nacionalni instituti kulture Evropske Unije) je evropska mreža organizacija koje se bave kulturnim odnosima. Zajedno sa svojim partnerima u više od 90 zemalja svijeta i sa mrežom od preko 120 EUNIC clustera oživljava evropsku saradnju na polju kulture, oslanjajući se na veliko iskustvo svojih članica iz svih država članica EU i pridruženih zemalja.
