Mary Nardini Gang: Ka najvećoj queer pobuni

Mary Nardini* Gang je queer pobunjenička formacija iz Milwaukeeja u državi Wisconsin, koja se s pamfletom ‘Ka najvećoj queer pobuni’ u javnosti pojavila kasnih 2000-ih. Banda je bila aktivna u mreži danas poznatijoj pod sloganom ‘Bash Back!’ ili ‘Uzvrati udarac’. Osim Mary Nardini Gang, poznati su i pod imenom Banda queer kriminalaca. U nizu tekstova i publikacija bave se aktivističkim strategijama, kritikom politika identiteta i liberalnih queer putanja sklonih asimilacionizmu queera kao ‘nestabilnog prostora postojanja’, pozivajući na beskompromisnu praksu totalnog društvenog konflikta sa svim institucijama bijelog muškog heteropatrijarhata. Queer i kriminalac ovdje nisu identiteti ili kategorije, nego prije alati pobune protiv identiteta i kategorija. Tekst ‘Towards the Queerest Insurrection’ pojavio se 2011. godine i u knjizi Bash Back Anthology u izdanju Ardent Press. #abcprotiv123 (Preveo i priredio Boris Filipić)

I.

Neki će ‘queer’ čitati kao sinonim za ‘gay i lezbijka’ ili ‘LGBT’. Takvo čitanje je nepotpuno. Iako bi se oni koji se uklapaju u konstrukcije ‘L’, ‘G’, ‘B’ ili ‘T’ mogli svrstati unutar diskurzivnih granica queera, queer nije stabilna pozicija za zauzeti. Queer nije tek još jedan identitet kojeg se može složiti na listu urednih društvenih kategorija, niti je kvantitativna suma naših identiteta. Prije je to kvalitativna pozicija suprotstavljenosti spram prezentacija stabilnosti – identitet koji problematizira upravljive limite identiteta. Queer je teritorija tenzije, definirana protivljenjem dominantnom narativu bijele hetero-monogamne patrijarhije, ali i afinitetom za sve marginalizirano, drugotno i potlačeno. Queer je abnormalno, nepoznato i opasno. Queer uključuje našu seksualnost i našu rodnost, ali je mnogo više od toga. Naša je želja i naša fantazija – uvijek veća i veća. Queer je kohezija svega onoga što je u konfliktu s heteroseksualnim kapitalističkim svijetom. Queer je potpuno odbacivanje režima Normalnog.

II.

Kao queer, mi razumijemo Normalnost. Normalno – to je tiranija našeg stanja, reproducirana u svim našim odnosima. Normalnost se nasilno ponavlja svake minute svakoga dana. Razumijevamo ovu Normalnost kao Totalitet. Totalitet kao povezanost i isprepletenost sveg tlačenja i bijede. Totalitet je država, kapitalizam. Civilizacija i carstvo. Totalitet je ograda nakon raspinjanja na krst. Silovanja, ubistva počinjena od strane policije. ‘Str8 Acting’, ‘No Fatties or Femmes’, Queer Eye for the Straight Guy. To su sve brutalne lekcije za sve one koji ne mogu ostvariti Normalno. To je svaki način ograničavanja samih sebe, učenja da mrzimo vlastita tijela. Mi razumijemo Normalnost jako dobro.

III.

Kad govorimo o društvenom ratu, govorimo tako jer puristička klasna analiza za nas nije dovoljna. Šta marksistički ekonomski pogled na svijet znači onima koje tuku? Seks radnici? Beskućniku, tinejdžeru odbjeglom od kuće? Kako klasna analiza, kao sama paradigma revolucije, može obećati oslobođenje onima koji putuju iznad zadanih rodova i seksualnosti? Proletarijat kao revolucionarni subjekt marginalizira sve one čiji životi se ne uklapaju u model heteroseksualnog radnika. Lenjin i Marx se nikad nisu jebali kao mi. Nama treba nešto dublje, nešto opremljeno za zubolom spram svih detalja naše bijede. Pojednostavljeno, želimo napraviti ruševine nadmoći u svim njenim raznolikim i isprepletenim formama. Takva borba, koja opstaje u svim društvenim odnosima, ono je što nazivamo društvenim ratom. To je i proces i uslov konflikta s Totalitetom.

IV.

U queer diskursu govorimo o borbi protiv Totaliteta – protiv Normalnosti. Pod ‘queer’ mislimo ‘društveni rat’. I kad govorimo o queeru kao o sukobu sa svim nadmoćnim silama, mi to stvarno mislimo.

V.

Vidite, mi smo uvijek bili drugi, strani, kriminalni. Priča queera u ovoj civilizaciji je uvijek bila narativ seksualnog devijanta, po konstituciji psihopatskog, manje vrijednog, izdajnika, nakaze, moralnog imbecila. Isključeni smo na granici, iz rada, iz familijalnih veza. Protjerani smo u koncentracijske logore, u trgovinu robljem, u zatvore. Normalna hetero obitelj uvijek se konstruira u opoziciji spram queera.

Hetero nije queer. Bijelo nije boja. Zdravi nemaju HIV. Muškarac nije žena. Diskurs heteroseksualnosti, bijele rase i kapitalizma reproduciraju se u model moći. Za sve nas ostale, postoji samo smrt. U svom djelu, Jean Genet tvrdi da je život queera život egzila, da je totalitet ovog svijeta konstruiran da nas marginalizira i iskorištava. Queer je po njemu kriminalac. Homoseksualnost i kriminal veliča kao ljupke oblike konflikta s buržujskim svijetom. Bilježi tajne svjetove pobune i radosti kriminalaca i queerova.

Piše: ‘Isključen vlastitim rođenjem i ukusima društvenog poretka, nisam bio svjestan raznolikosti. Ništa na svijetu nije nevažno: zvijezde na generalovom rukavu, dioničke kotacije, berba maslina, sudski stil, razmjena pšenice, cvjetnjaci. Ništa. Ovaj poredak, strašljiv i strašan, čiji detalji su svi međusobno povezani, ima smisao: moj egzil.’

VI.

Pedera tuku jer je njegova rodna izvedba previše feminilna. Siromašni trans muškarac ne može sebi priuštiti hormone koji mu znače život. Seks radnicu ubija njen klijent. Genderqueer osoba je silovana jer joj je samo trebalo ‘da je izjebu na pravi put’. Četiri crne lezbijke poslane su u zatvor jer su se usudile braniti od muškog hetero napadača. Policajci nas tuku na ulicama, tijela nam uništavaju farmaceutske kompanije jer od nas nemaju šta zaraditi. Mi svojim tijelima direktno osjećamo nasilje i nadmoć ovog svijeta. Klasa, rasa, rod, seksualnost, sposobnost; dok se sve te povezane i isprepletene kategorije potlačenosti gube u apstrakciji, mi smo primorani međusobno se fizički razumjeti. Naša tijela i naše želje su nam ukradene, osakaćene i potom nam se prodaju nazad kao model življenja koji nikad nećemo moći utjeloviti.

Foucault kaže:

Foucault kaže:
‘Pod moći ponajprije valja razumjeti mnoštvo odnosa snaga koji su imanentni području u kojem se očituju i tvore njegovu organizaciju; igru koja ih putem neprestanih borbi i sučeljavanja preobražava, jača, obrće; oslonce što ih ti odnosi snaga nalaze jedni u drugima tako da stvaraju lanac ili sistem, ili pak raskorake, proturječja koja ih međusobno razdvajaju; napokon – strategije u kojima oni postaju djelatni, a čiji se opći obrazac ili institucionalna kristalizacija utjelovljuju u državnim aparatima, u formuliranju zakona, u društvenoj hegemoniji.’

Iskustvo kompleksnosti nadmoći i društvene kontrole proživljavamo pojačano kroz heteroseksualnost. Kad nas policija ubija, mi želimo njihovu smrt zauzvrat. Kada zatvori zgnječe naša tijela i siluju nas jer naš rod nije sadržan na isti način, naravno da ih želimo sve zapaliti. Kad se dižu granice radi konstruiranja nacionalnog identiteta lišenog obojenih i queer ljudi, vidimo samo jedno rješenje: sve nacije i granice pretvoriti u prah.

VII.

Queer perspektiva unutar heteronormativng svijeta je optika kroz koju možemo kritizirati i napadati kapitalistički aparat. Možemo analizirati načine na koje su Zdravstvo, Zatvorski sistem, Crkva, Država, Brak, Mediji, Granice, Vojska i Policija korišteni da bi nas se kontroliralo i uništavalo. Još važnije, možemo koristiti ove slučajeve kako bismo artikulirali kohezivnu kritiku svih načina na koje smo alijenirani i potlačeni.

Queer je pozicija iz koje se napada normativni običaj, pozicija iz koje se razumijevaju i napadaju načini reprodukcije normalnog. Destabilizacijom i problematizacijom Normalnosti, možemo destabilizirati i postati problem Totalitetu.

Historija queer organizacija je rođena iz ove pozicije. Najviše marginalizirani transljudi, obojeni, seks radnici – uvijek su bili katalizatori eksplozija nereda queer otpora.

Ove eksplozije pratile su radikalne analize koje svesrdno tvrde da oslobođenje queer ljudi leži u uništenju kapitalizma i države. Nije čudo stoga da su prvi ljudi koji su javno govorili o seksualnom oslobođenju u ovoj zemlji bili anarhisti, kao ni to da su oni koji su se u proteklom stoljeću borili za queer oslobođenje istovremeno borili i protiv kapitalizma, rasizma, patrijarhije i imperije. Ovo je naša historija.

VIII.

Ako historija išta dokazuje, to je da kapitalizam ima prevrtljivu rekuperativnu tendenciju pacificiranja radikalnih društvenih pokreta. Radi to zapravo na jako jednostavan način. Grupica koja dobije privilegije i moć unutar pokreta, kratko nakon toga svoje drugare proda. Samo par godina nakon Stonewalla, bogati bijeli gay muškarci temeljito su marginalizirali sve koji su njihov pokret bili omogućili,  napustivši zajedno s njima i revoluciju. Nekad je biti queer značilo biti u direktnom sukobu sa silama kontrole i prevlasti. Sad se suočavamo sa stanjem potpune stagnacije i sterilnosti. Kao uvijek, Kapital rekuperira ulične bacače cigli u političare i aktiviste u odijelima. Postoje šumarski republikanci, a stonewall se odnosi na gej demokrate. Postoje gay energetska pića i ‘queer’ TV postaja koja vodi rat protiv umova, tijela i samopouzdanja lakovjernih mladih ljudi.

‘LGBT’ politički establišment je postao sila asimilacije, džentrifikacije, kapitala i državne moći. Gay identitet je postao tržišno dobro i aparat za povlačenje iz borbe protiv represije. Sad više nema kritike braka, vojske ili države. Imamo kampanje za asimilaciju queerova u sve. Njihova politika je zalaganje za takve grozne institucije, umjesto za uništenje svake. ‘Gayevi mogu ubijati siromašne diljem svijeta baš kao i straight ljudi!’, ‘Gayevi mogu držati uzde države i kapitala jednako dobro kao straight ljudi!’, ‘Mi smo baš poput vas’. Asimilacionisti ne žele ništa drugo nego konstruirati homoseksualno kao normalno – bijelo, monogamno, bogato, s 2.5 djece, SUV-ima, bijelim ogradama. Ova konstrukcija, dakako, reproducira stabilnost heteroseksualnosti, bijelaca, patrijarhije, rodne binarnosti i samog kapitalizma.

Ako istinski želimo načiniti ruine od ovog totaliteta, moramo načiniti lom. Ne treba nam inkluzija u brak, vojsku i državu. Trebamo ih ukinemo. Zajedno s gay političarima, direktorima tvrki i policajcima. Trebamo brzo i neposredno artikulirati široki jaz između politike asimilacije i borbe za oslobođenjem.

Trebamo ponovno otkriti svoje nasljeđe nereda, kao queer anarhisti. Trebamo uništiti konstrukcije normalnosti, i umjesto njih stvoriti poziciju baziranu na svojoj alijenaciji od ove normalnosti, poziciju baziranu na uništenju normalnosti. Moramo koristiti ove pozicije kako bismo izazvali raskide, ne samo od asimilacionističkog mainstreama, nego i od samog kapitalizma. Ove pozicije mogu postati alati društvene sile spremne na stvaranje potpunog raskida s ovim svijetom. Naša tijela su rođena u konfliktu s ovim društvenim poretkom. Trebamo produbiti taj konflikt i proširiti ga.

IX.

Susan Stryker piše da država djeluje kako bi ‘regulirala tijela, na malo i na veliko, uklapajući ih u norme i očekivanja koji određuju koje vrste života su vrijedne življenja ili korisne, i isključujući prostor mogućnostima i imaginativnim transformacijama u kojem životi ljudi počinju prevazilaziti ili izbjegavati korist koju država od njih ima.’

Moramo stvoriti prostor u kojem je moguće željeti bujati. Ovaj prostor, dakako, treba konflikt s društvenim poretkom. Željeti, u svijetu strukturiranom da ograničava želje, tenzija je koju mi živimo svakodnevno. Moramo razumjeti tu tenziju kako bismo kroz nju postali jaki – moramo je razumijeti kako bi nam ukinula ograničenja.

Ovaj teren, nastao u raskidu, mora dovesti u pitanje tlačenja u potpunosti. Što naravno znači totalnu negaciju ovog svijeta. Mi moramo postati pobunjena tijela. Trebamo uroniti i prepustiti se moći. Možemo upoznati snagu svojih tijela kroz borbu za prostor naših želja. U želji ćemo naći snagu da uništimo ne samo ono što uništava nas, nego i one koji nas kane pretvoriti u gay mimikiriju onoga što nas uništava. Moramo biti u sukobu s režimima normalnog. Ovo znači biti u ratu sa svime. Ako želimo svijet bez ograničenja, ovaj moramo srušiti do temelja. Moramo živjeti preko mjere i voljeti i željeti na najrazornije načine. Moramo doći do spoznaje osjećaja društvenog rata. Možemo naučiti biti prijetnja, možemo postati najviše queer od svih pobuna.

X.

Da budemo jasni: očajavali smo što nikad nismo mogli biti dobro obučeni i kulturni kao Fab Five. Nismo pronašli ništa u Brokeback Mountain. Proveli smo previše vremena vukući se po hodnicima glava spuštenih ka podu. Boli nas kurac za brak ili vojsku. Ali smo imali najvatreniji seks posvuda na sve načine na koje nismo trebali i drugi dečki u školi nikako ne mogu znati ništa o tome.

I kad mi je bilo šestnaest, budući bully me gurnuo i nazvao pederom. Dobio je udarac preko usta. Odnos moje šake i njegovog lica je bio daleko više seksi i oslobađajući nego bilo šta što je MTV ikad ponudio našoj generaciji. S ejakulatom želje na usnama od tada znam da sam anarhista. Ukratko, ovaj svijet nama nikad nije bio dovoljan. Kažemo mu, ‘želimo sve, stoko, probaj nas zaustaviti!’

Postanimo dekadentni

Prljavština je naša politika

Prljavština je naš život

* Mary Nardini je bila talijanska anarhistica iz Milwaukeea koja je živjela i djelovala početkom 20. stoljeća. Cijenjena u anarhističkoj zajednici četvrti Bay View, oko sebe je okupljala istomišljenike u zajednicu ‘I Diletanti FIlodrammatici del Circolo Studi Sociali’ – Ljubitelji drame kruga društvenih studija.

Osim anarhističke literature, publikacija, javnih rasprava, održavali su i predstave s anti-državnim i anti-crkvenim porukama – od čijih zarada su podržavali anarhiste političke zatvorenike.

Kad je u Malu Italiju u Bay View došao po misionarsko-političkom zadatku, svećenik Giuliani famozno je i u više navrata protjeran iz četvrti upravo od strane Maryinih sljedbenika. Kad se svećenik vratio s policijom, po obećanju anarhista – bljesnulo je oružje. Više ljudi je izgubilo živote, a 11 anarhista je uhapšeno nedugo nakon incidenta, uključujući samu Mary Nardini. Dok su Mary i njeni drugari bili u zatvoru i čekali suđenje, u policijsku stanicu stiglo je pismo-bomba. Devet policajaca je smrtno stradalo. Iako je Mary tad bila iza rešetaka, na suđenju je na osnovu ovoga dobila doživotnu kaznu.