Vidim očima koje osjete, osjećam rukom koja vidi.1
Goethe, Rimske elegije, 1788.
1. Stomačno oko
“Kao ogrtač, koža nas u potpunosti pokriva, naš je najstariji i najosjetljiviji organ, naš prvi medij komunikacije, naš najučinkovitiji zaštitnik. Tijelo je u cjelini pokriveno kožom. Čak nam je i prozirna rožnjača oka presvučena slojem modificirane kože. Koža skreće i prema unutra, ocrtavajući otvore poput usta, nozdrvi i analnog kanala. U evoluciji osjetila, dodir je nesumnjivo bio prvi. Dodir je predak naših očiju.”
Naviknuti na razumijevanje vida kao oblika nematerijalne percepcije, primijetila je Ashley Montagu, često ne prepoznajemo epidermičku materijalnost karakterističnu za oko.
Kada gledamo u sunce, onoliko koliko nam nasilna svjetlost dozvoljava, i potom sklopimo oči, u središtu vidnoga polja pojavljuje se prozirna žuta mrlja. Taj žumanjak-trag posljedica je otiska na maculu luteu (lat. žuta mrlja), dio unutrašnjeg oka, u medicini otkrivenu i opisanu tek oko 1800-ih. Macula lutea je područje s najgušćim konusima, a time i zona najveće vidne oštrine pod jarkom svjetlosti. Žutilo macule čine pigmenti koji upijaju visokoenergetske talase plave i ultraljubičaste svjetlosti, kako bi zaštitili oko od oksidativnog stresa, tj. koruptivne snage svjetla. Trag sunca koji se pojavljuje na unutrašnoj površini oka govori o milenijskoj adaptaciji: borbi organa vida protiv sunca.
Ljudsko oko zaštitne pigmente macule lutee – lutein i zeakstantin – dobija iz biljnih tvari koje unosimo izravno ili posredno (žumanjak je, na primjer, dobar izvor luteina, koji kokoš dobija iz biljaka). Naš se makularni pigment počinje oblikovati tek po rođenju, kao zaštita od Sunčevog zračenja u svijetu izvan utrobe. Što je zanimljivije, ove zaštitne molekule povezuju, ili prije – čine zajedničko evolucijsko naslijeđe našeg organa vida i fotosinteze povrtnog carstva.
Ključni za samu fotosintezu, lutein i zeaksantin su biljni pigmenti najobilatiji karotenoidom. Za trajanja fotosinteze smiruju molekule klorofila koje dosegnu visoke nivoe energetske ekscitacije, štiteći tako metabolizam i tkivo biljke od fotonske štete i pregrijavanja. Slično biljci, oko nije samo otvor koji upija svjetlost, već filter koji olakšava spoljni podražaj.
Naša ovisnost o okularnim pigmentima koje upijamo iz biljaka otkriva materijalnost vida i povlači njegov epidermički kontinuum sa svijetom povrća. Premda vid smatramo osjetilom koje ne dodiruje svijet – naš pogled je, na prvu, osjetilo sa distance, dok se okus i njuh direktno oslanjaju na fizičko uplitanje s onim što udišemo, dodirujemo ili žvačemo – ovdje otkrivamo vid kao proces kemijske kontaminacije i probavljanja potaknutog biljkama. Vid je ukorijenjen u materijalnosti probave.
Ljudsko oko je u fotosintezi biljke organ saučesnik. Ustvari, vid jeste proces fotosinteze. Baš kao što za trajanja fotosinteze biljka upija višak svjetlosti i pretvara je u karbonsku strukturu molekula šećera, ljudsko oko ublažuje svjetlost i pretvara je u živčane strukture vida, kognicije i pamćenja. Ovim procesom oko se štiti od koruptivnog metabolizma svjetla, povezujući tako naslijeđene mehanizme koje dijelimo s biljkama. Ako se ljudsko oko brani kao biljka, o samoj fotosintezi možemo razmišljati kao o vrsti iskonskog organa vida raširenog po koži biljnog carstva.
2. Samouzgojene slike
Svaka slika, uključujući optičke prizore koje kontinuiramo hvatamo kroz sočiva očiju, korupcija je supstance. Ovdje postoji zanimljiva sličnost vrijedna istraživanja: između životinjskog organa vida, žive tvari carstva biljaka i tehničkih aparata vida koje je uvela ljudska vrsta. Ako su lutein i zeaksantin kemijski filteri koji nam omogućuju unutarnji vid bez da ga ošteti brutalna sila svjetlosti, druge molekule – srebrne soli – imale su historijsku ulogu kao kemijski katalizatori prvog aparata vanjskoga vida, naime, fotografije.
Dok nas lutein i zeaksantin štite od svjetlosti, srebrne soli, koliko znamo, koriste se da katalizaciju i pojačavanje moći svjetla. Srebrne soli su prvo korištene za upijanje i (moguće permanentno) popravljanje bilježenja svjetla na zaravnjenom supstratu. Ustvari, rane fotografije i jesu zvane svjetlosnim slikama, predstavljajući pokušaj imitacije i inkarnacije vanjskog organa vida – vanjsko oko. Upravo u ranim eksperimentima, koji su doveli do otkrića fotografije, možemo pronaći zaboravljeni trag naše povezanosti sa općim metabolizmom svjetla.
Praotac fotografske tehnike, kromatogram, otkriva intrigantnu korelaciju ljudskog vida i organskog svijeta. Kromatogram je bila tehnika izvedena iz eksperimenata njemačkog kemičara Friedlieba Ferdinanda Rungea iz 19. vijeka. Runge je tražio način otkrivanja kemijskih kompozicija različitih organskih supstanci, poput biljnih tvari i katrana. Dobio je ideju miješati organske tekućine sa srebrnim nitratom te apsorbirati smjesu kroz fini filter papir. Kromatogram je crtan postupnim i kružnim osvjetljavanjem boja preko filter papira proizvedenog reakcijom srebrnog nitrata, organske tvari i, što je najvažnije, sunčeve svjetlosti.
Eksperimenti sa srebrnim nitratom pripadaju istoj pionirskoj osnovi koja je utabala put modernoj fotografiji. No, kromatogram nije korišten za bilježenje površine stvarnosti kako to čini fotografija – upravo suprotno, korišten je za otkrivanje unutarnjeg kemijskog sastava tvari. On iskazuje odnos između unutarnje prirode tvari i njene površine – koju smo vjerovatno, pod hegemonijom zaravnjenih percepcija koje su nametnuli fotografija i svi vizualni mediji koji su uslijedili nakon nje, zaboravili. U kromatogramu, svjetlosna reakcija otkriva unutarnju kemiju i pretvara sastav tvari u vizualni uzorak. Rungeovi kromatogrami, ili samouzgojene slike, manifestacije su unutarnje supstance prepuštene autonomnoj reakciji supstrata sa svjetlom, bez intervencije mehaničkih i izvanjskih tačaka gledanja, kao što je slušaj kod camera obsura aparatom.
U istom periodu, Runge je, nakon što je identificirao molekulu atropina u smrtonosnoj noćnoj sjenci ili Atropa belladonni (koju su žene u drevnom Egiptu i kroz stoljeća poslije koristile za dodavanje sjaja očima, šireći njome zjenice), privukao pažnju Goethea. U to vrijeme je Goethe razvijao svoju teoriju percepcije boja. Kada je čuo za efekt midrijaze koji je u oku uzrokovao ovaj atropični sok, pozvao je Rungea u svoju kuću u oktobru 1819. godine. Priča kaže da se Runge pojavio s mačkom pod rukom, kako bi na mačjeom oku Goetheu pokazao efekat atropina.
Runge je ukapao malo Atropa belladonna ekstrakta u jedno mačje oko kako bi demonstrirao brzo širenje zjenice. Goethe je bio veoma impresioniran dilatacijom te je, iz istinskog ushita, Rungeu poklonio vreću kafe na dar (iz koje je Runge kasnije otkrio i izolirao još jedan bitan alkaloid modernog doba: kofein). Par dana kasnije, Goethe šalje pismo Rungeu u kojem traži da dođe spasiti mačku koja se, navodno, još uvijek skita oko Goetheove kuće s jednom proširenom zjenicom.
3. “Anch’io sono pittore!”2
U kromatogramu, radijalna slika se u punini pojavljuje tek nakon što je papir indirektno izložen sunčevoj svjetlosti. Stoga je sunčeva svjetlost to što ‘crta’ sliku. Kako nas Esther Leslie podsjeća: “Kao da kemičar ne učestvuje u proizvodnji slike kada se ova kemijska artikulacija sama najavi – ‘Anch'io sono pittore!’, ali ponosnije nego Michelangelo, jer ne radi četkicom.”
Kromatogram je tako primjer egzogene ili ne-ljudske estetike, jer je svjetlost to što ‘slika’ kromatogram. On bi tehnički mogao nastaviti rasti, ukoliko njegov ‘kemijski metabolizam’ nastavi reagirati sa sunčevom svjetlosti. Ovo je drugačiji režim vidljivosti, ili prije, fotogeneze, obzirom da ovdje svjetlost nije samo struja talasa koju se pasivno lomi i snima, nego aktivan i autonoman medij izrade slike. To je medij u kojem organske supstance pokazuju simultanu ovisnosti i obranu od sunca.
Kontinuitet ljudskog oka i fotosenzitivnosti biljnog metabolizma, prema Rungeu koji je vjerovao u zajedničku silu koja upravlja postankom, kako organske, tako i neorganske tvari, mogao bi se proširiti i na carstvo minerala. Kako piše Leslie: Za Rungea je kemija biljaka ponudila dokaz kontinuiteta kemijskih oblika, toga da je fitokemija zapravo potentnija instanca mineralne kemije.
U svojoj knjizi Der Bildungstrieb der Stoffe, Runge imenuje silu koja upravlja prirodnom morfologijom, kao i kromatogramom – Bildungtriebom, što se može prevesti kao ‘nagon za formacijom’. U zaključku knjige piše:
Poslije svega, mislim da sad mogu tvrditi da je prilikom formacije ovih slika aktivna nova, do sada nepoznata sila. Nema ništa zajedničko s magnetizmom, elektricitetom ili Galvanizmom. Ne pobuđuje je niti pojačava ništa izvanjsko, već je prisutna u elementima od samog početka i djeluje kada oni izbalansiraju svoje kemijske suprotnosti, tj. kombiniraju se i razdvoje, privuku i odbiju. Nazivam ovu silu ‘nagonom za formacijom’ i smatram je modelom životne sile aktivne u biljakama i životinjama.
Oranienburg, samoizdanje, 1855. Novo izdanje ur. Judith Schalansky (Berlin: Matthes & Seitz, 2014.)
Leslie komentira:
Rungeova spremnost da pridoda životnu silu kemikalijama je nastavak romantičnog ideala prirodne filozofije, ali pomiješanog s geteanskom morfologijom i eksperimentom. Rungeova prirodna filozofija, kada je bila na vrhuncu, pojavila se iz bliskog kontakta s fizičkim svijetom i svakodnevnim životom, zasnovanim na mudrosti o lošem vinu i mamurluku te savjetima kako koristiti sumporne kiseline u kuhinji i poljoprivredi.
Kao utjelovljena fotografija biljke, kromatogram je slika koja otkriva njenu tjelesnu formaciju. To je doslovno fotosinteza, samo druge vrste. Na tajanstven način, kromatogram u razvoju podsjeća na naš glavni medij percepcije: oko. Ovdje naš fokus ne bi trebao biti na oku kao globularnom organu u glavi kičmenjaka, već na oku koje ima epidermičku leću, organ koji ublažava svjetlost i umanjuje unutarnju kontaminaciju svjetlosnim zračenjem. Radijalni kromatogram je ‘solarni ples’ koji probija stabilnost granica našeg vida.
U svojoj osnovi, tehnika radijalnog kromatograma u koju se kleo Runge, ulaz je u novo viđenje okoliša u kojem živimo. Govori o našoj nerazdvojnoj alijansi s biljkama, o njihovom ublažavanju zračenja prilikom oblikovanja naše čulne svijesti o svijetu. Podsjetnik je na to da biljke elementarno konfiguriraju našu sklonost ka gledanju i da su naše oči uronjene u biljni metabolizam. Gledamo u biljke, ali one su već kanibalizirale naš pogled, postajući naš dio koji ih gleda.
