Sretan rođendan, Kosta!

Kosta Abrašević, jedna od najznačajnijih pjesničkih pojava jugoslovenskog proletarijata, rođen je na današnji datum, 29. maja 1879. godine u Ohridu. Iako je umro vrlo mlad, sa tek 19 godina, vrlo brzo je prepoznat kao mladi nositelj borbe za radništvo i radnička prava i progresivnih ideja.

Kosta Abrašević (1879-1898.)

Njegovu poeziju vodile su radničke, socijalističke ideje, ideali slobode i pravde, a pjesme su mu tek posthumno 1903. godine sabrali i objavili njegovi školski drugovi i istomišljenici. Svoje stihove potpisivao je prema očevom nadimku Abraš.

Iako nije imao vremena u potpunosti razviti svoj pjesnički izraz, njegovo ime ponijela su brojna kulturno-umjetnička, kasnije i folklorna društva, kao i škole i ulice diljem Jugoslavije, tako se mladi Kosta našao i u Mostaru.

Radničko kulturno-umjetničko društvo Abrašević u Mostaru osnovano je 1926. godine, vođeno motom radničkog pokreta – osam sati rada, osam sati odmora, osam sati kulturnog uzdizanja. Inspirisani idealima mladog Koste, umjetnici u Mostaru pokrenuli su kulturnu tradiciju zasnovanu na amaterizmu, radiničkom stvaralaštvu i progresivnim idejama, koja će uskoro napuniti cijelo stoljeće, a iz koje su kroz turbulentno 20. stoljeće potekle i brojne druge bitne javne kulturne ustanove u Mostaru, poput Narodnog pozorišta, Simfonijskog orkestra i dr.

Poslijeratni Omladinski kulturni centar Abrašević, pravni je i idejni nasljednik nekadašnjeg RKUD-a, a obnovljen je 2003. godine za željom povratka kulturnog prostora Mostarcima i Mostarkama, u prvom redu mladim ljudima.

Kosta Abrašević umro je od tuberkuloze u 19. godini, 20. januara 1898. godine u Šapcu.

Spomenik Kosti Abraševiću u gradskom parku u Šapcu

BRATSTVO

Smrtni je časak doš’o; grobu se lednom spremam,
kleca mi trošno telo: životne snage nemam;
Al ja se ne bojim smrti – život je gorak bio –
Životne slasti nisam ni kapi pio.
Smrt nije strašna, kad mi srce i duša vele
Da ću živeti večno, kod onih što spas žele
Celom ljudskom rodu.
Nije mi života žao; jer moje pesme snaže
Patnike celog sveta što sebi spasenja traže –
U borbi za slobodu!

ZVIŽDI VETRE

Zviždi vetre, na sve strane,
čupaj drvo, krši grane!
Svom silinom svoga leta
huji, juri, preko sveta.
Zviždi pesmu – da se hori!
Hrabrom borcu da se bori
za života svoga cela
za ideju za načela.
Nek ga uvek prati nada:
da će, kad ga smrt svlada,
novi borci da se jate,
barjak njegov da prihvate.
Zviždi pesmu, zviždi svima,
silnicima, tiranima!

Zviždi vetre, jače, tiše,
leti niže, leti više!
U rudnike tamne siđi,
fabrikama vlažnim priđi;
kroz tamnice mračne bruji,
preko tučnih njiva huji –
svud gde čuješ tužna krika
radenica, mučenica,
kroz redove njihne speši,
silnom nadom krepi, teši,
pesmom nade, pesmom moći,
pesmom sreće, što će doći,
leči jade lomnih grudi,
zoru javljaj, iz sna budi.

Zviždi vetre, leteć žurno,
zviždi gromko, silno, burno;
u visinu let svoj diži,
u sve kraje sveta stiži,
zviždi himnu, čiji glasi
nek se razliju ko talasi,
himnu bratstva – svet da srodi
jednakosti i slobodi.

POTOKU

Oj, potoče, žuri, žuri,
Odavno te more čeka,
Nek te umor ne savlada,
Ma da ideš iz daleka:
Pa kad te burno more
Na široke primi grudi
Reci tužno, reci njemu,
Reci da su žedni ljudi:
Nisu žedni, nisu vode,
Već su žedni, oj, slobode!

SVET JE NAŠA OTADŽBINA

O vladari, o neljudi!
Takve moći ko vam dade,
Da tiranske vaše ćudi
Narodima međe grade?
Jel’ božanska ta vlast vaša?
Ko je dade vama svima,
Da stvorite vašim besom
Otadžbine narodima?

Čujte grmi iz nizina:
Svet je naša otadžbina!

Sluge boga i oltara,
Što za novac samo znate,
Jel’ vam vaš bog pravo dao
Da narode zavađate?
Je li Hristos, taj vaš idol,
Takav nauk dao svima?
Zar narode da delite,
Da delite s tiranima?

Čujte grmi iz nizina:
Svet je naša otadžbina!

O, ubice, đenerali,
Prolivena krv vas kune,
Miliona što su pali
Za tiranske sjajne krune.
Ko vam pruži, ko vam dade
Takvu silu, takvu volju,
Za državu – otadžbinu
Da s narodi ljuto kolju?

Čujte grmi iz nizina:
Svet je naša otadžbina!

O, narode svekoliki,
Što vas ropski lanci tište,
Hajd na noge, u redove, –
To sloboda sveta ište.
Mi ne znamo za te međe,
Nit država za nas ima;
Neka bratstvo širi ljubav
Među svima narodima;

Nek zagrmi do milina:
Svet je naša otadžbina!