Kada smo svi pomislili da Vlada nacionalnog jedinstva (GNA) gubi rat, a da je obruč Libijske nacionalne armije (LNA) oko Tripolija sve stegnutiji, desio se nevjerovatan obrat u maniru najnapetijih trilera. GNA je pokrenula kontraofanzivu u cvijetu korona pandemije prema kojoj su oči svjetskih medija bile histerično okrenute.
Piše: Semir Behram
Pod sjenama korona drveta jako malo je hlada. Stotine žarišta širom svijeta je prekriveno oblacima informacija čija kiša prokapava raznim tvrdnjama o virusu. Svijet je prokopan nepoznanicom koja ne prestaje, niti ima namjeru stati. Posljedice će biti bolne i duge. Kada prestane pandemija, krenut će lavine konsekvenca koje će preoblikovati društvene procese. Ono što dolazi neće biti ugodno. Tranzicija ka bliskom futuru će uporno lagati da će društveni odnosi, postavke dovoljne za preživljavanje, biti isti ili slični s vremenom koje je prethodilo podignutoj prašini zaraze. Umovi ljudi će odumirati hranjeni romantičarskim interpretacijama života otprije. Svijest o prijašnjosti će relaksirati nove hibride kovidptsp generacije. Djeca koja se sada rađaju će se lakše prilagođavati svakoj novoj eskalaciji biohazard sutrašnjice.
Jedan od vrlo mogućih fragmenata budućnosti su aktuelni konflikti u Libiji. Rat između dvije sekularne vlade, sa džihadističkim oazama i osamostaljenim lordovima rata pod listovima korona drveta, mapa je koju će satelitski pogled ovog teksta zumirati, što je moguće više.
Kada smo svi pomislili da Vlada nacionalnog jedinstva (GNA) gubi rat, a da je obruč Libijske nacionalne armije (LNA) oko Tripolija sve stegnutiji, desio se nevjerovatan obrat u maniru najnapetijih trilera. GNA je pokrenula kontraofanzivu u cvijetu korona pandemije prema kojoj su oči svjetskih medija bile histerično okrenute. Zauzeto je više ključnih mjesta, ali ono o čemu se brujalo je svakako zračna baza Al Watiya u kojoj su se prema pisanju brojnih observera nalazili Saif Al Islam, sin Muamera Al Gadafija, par ruskih oficira, ali i izraelski operativci. Navodno o sudbini Al Watiya baze nije odlučivala GNA, nego isključivo Recep Tayyip Erdogan koji je, kako stvari stoje, ostvario izuzetno važan ulov.
Super Tayyip se deblokadom Tripolija, ali i cijele Tripolitanije, nintendovski transcedentirao na veću razinu, da bi se naposljetku počastio krunom uspjeha zvanom Aya Sofia.
Turska kao faktor preokreta
Podsjećanja radi, sukobi u Libiji ne prestaju već deset godina. Oni traju i duže, no sada govorimo o post-gadafi fazi rata koja, evo uskoro, zaokružuje cijelu jednu dekadu. Nakon što su u fokusu zbivanja prije par godina bili tamošnji ogranak Islamske države formiran na obali Mediterana oko Sirta, te udružene islamističke frakcije unutar Derne, javnost se utišala neočekivano brzim porazom snaga pod prisegom Abu Bekra Al Bagdadija, dok je u sjeni teritorijalnog nestanka Islamske države bio poraz islamističke platforme iz Derne (SCMD) koju je potukao Halifa Belkasim Haftar i njegova LNA.
LNA je nikla kao pobjednik u srazu sa Islamskom državom i drugim islamističkim frakcijama. Okupljena oko bivšeg Gadafijevog generala Haftara koji se nedugo zatim proglasio feldmaršalom, razgranala se po cijeloj zemlji da bi joj svjetovno vodstvo sjedište zadržalo u Tobruku, stoga i naziv iz medija ― Tobručka vlada. Tobruk će biti privremena prijestolnica, prema nadanjima pristalica, do momenta kada se osvoji Tripoli.
Sa druge strane, u prijestolnici Tripoliju formirala se Vlada nacionalnog jedinstva (GNA) koju su priznale Ujedinjene Nacije. Ne treba zaboraviti da je pustinjski jug konstantno bio pod kontrolom Tuarega, a da su pojedini gradovi, kao i neke pustinjske naseobine, kontrolisale plemenske milicije, što je slučaj sa Misratom koja se kasnije opredijelila za Vladu nacionalnog jedinstva.
Feldmaršal Haftar, čovjek koji debelo gazi osmu dekadu života, od svog dolaska u Libiju pokaziva izrazitu ambiciju, i sasvim jasno kani ostaviti pečat u historiji svoje zemlje. Nije se zadovoljio samo istočnim dijelom Libije, oblasti poznatom kao Kirenaika, nego je gladno krenuo i prema Tripolitaniji. U pohodu su redom padali gradovi, GNA nije pružala poseban otpor, pa je Haftar stigao do predgrađa samog Tripolija. Predstojala je bitka za glavni grad, a samim tim i konačni poraz Vlade nacionalnog jedinstva gdje bi se, nakon velike ratne pobjede, Haftar ustoličio kao bezuslovni vladar. Kako su stvari stajale zadnjih do unazad mjesec dana, to je bila potpuno realna opcija.
Treba napomenuti da se formirala alijansa koja podržava maršala Haftara, a nju čine Rusija, UAE i Egipat, dok je partner Vlade nacionalnog jedinstva isključivo Turska. Priznavanje od UN-a i nije dopremilo nikakvu vojnu pomoć zvaničnom Tripoliju.
Pandemija koronavirusa je zasjenila sve bitnije događaje koji se dešavaju u svijetu mimo nje, premda se ništa veliko ne događa, stoga, nagli preokret u libijskom građanskom ratu je i više nego fascinantna pojava, nadasve vrijedna pažnje i praćenja. Turskoj se, kako sam pisao u prošlom tekstu za AbrašRadio, nije isplatilo sjediti na dvije stolice, zapadnjačkoj i ruskoj, te je potpuno izgubila bilo kakav geostrateški uticaj. Njene observacijske tačke u sirijskoj provinciji Idlib snage odane vladi u Damasku zaobilaze. Ruskim aminovanjem je prije manje od tri mjeseca likvidirano preko trideset turskih vojnika. Jedina opcija povratka na scenu se ogledala u potpunom ulaganju u borbu za Vladu nacionalnog jedinstva, koja bi, kako to već ide, nakon eventualne pobjede, postala turska marionetska eskadrila na obali Mediterana čiji pustinjski trbuh je pun nafte.
U ovim momentima se dešavaju velika ulaganja Turske, jako rizična ulaganja, ali ako već žele da postanu igrač na geopolitičkoj sceni, ovakva igra je neophodna. Slično je svojevremeno uradila Rusija kada se infiltrirala u sirijski konflikt. Jednostavno je morala. Da nije, sada ne bi imala izlazak na Mediteran.
Deblokada Tripolija
Okovi oko Tripolija su nakon godinu dana popucali. Opsada grada je prekinuta. Već sada je nezamislivo da se snage odane vladi u Tobruku reorganiziraju. Ponovni dolazak pred kapije glavnog grada Libije je misija jako udaljena od stvarnosti. No, prije godinu dana nije tako izgledalo. U blitzkriegu je Libijska nacionalna armija progutala cijelu zemlju. Ostala je samo prijestolnica Tripoli kao ključni i simbolički čin ulaska Libije u novu staru eru. Nakon Gadafija bi došao novi Gadafi, kratkobradi Gandalf, gori i tvrđi, spreman na nasilje i krv.
Vlada nacionalnog jedinstva je prvo probila, uz pomoć Turske, klin prema Garjanu, što je otupilo stegu sa prijestolnice praveći dva krila: istočno sa Tarhunom i zapadno sa ključnom bazom Al Watiya. Slijedila je strateška borba dvije vizije: Muslimanskog bratstva podržanog Turskom s vizijom panislamističkog koncepta svijeta, te panarapske vizije podržane sredstvima Egipta i Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Mnoga predgrađa Tripolija su bila pod kontrolom Haftara, borbe su se vodile oko glavnog aerodroma. No, strateški ključ za opsadu, odnosno prekid iste, bilo je zapadno krilo koje je, kako sam već naveo, nastalo probijanjem klina iz Tripolija pedesetak kilometara prema unutrašnjosti zemlje. Vrh klina, grad Garjan, je ostavljao u sjeni bazu Al Watiyu koja je samim tim bila manje branjena, a opskrba je teže dolazila. Al Watija je sve više postajala enklava sa pustinjskim prolazom prema teritorijama pod kontrolom Haftarovih snaga. Iz Al Watije su polijetali bombarderi prema Tripoliju, a njenim ukidanjem opsada sama po sebi bi bila obesmišljena.
Haftar je snažno udarao na Tripoli, zanemarujući činjenicu da prvo mora poništiti klin, da mora povratiti kontrolu nad Garjanom, te smanjiti mogućnost ugrožavanja Al Watije, koja mu je neophodna u nastavku stezanja obruča nad glavnim gradom. Haftar je očigledno drugačije razmišljao, nije igrao korak po korak. Podržan ruskim plaćenicima, Wagner trupama, napadao je tripolijski aerodrom, dok su snage Vlade nacionalnog jedinstva izvršile invaziju na Al Watiyu.
Al Watiya je pala prije manje od dva mjeseca, te je sa njom nestalo zapadno krilo. Vlada nacionalnog jedinstva je potom napala istočno krilo ― Tarhuna je osvojena bez većeg otpora, a za njom i Bani Walid ― što je značilo da je i istočno krilo opsade uništeno. To je polučilo da je konačno, nakon više od godinu dana, završena priča o opsadi Tripolija.
Vlada nacionalnog jedinstva, podržana od vlade iz Ankare, nema namjeru da stane sa daljnjim napredovanjem. Kako stvari stoje, povlačenje Haftarovih snaga je stalo kod mediteranskog dragulja Sirta koji ima simboličko značenje za snage odane Vladi iz Tripolija, jer su tu, nakon mjesec dana žestokih borbi, grad preoteli od Islamske države, sa teškim gubitcima u ljudstvu.
U sedmicama koje slijede krenut će bitka za Sirt koja opet može biti klik da se snage odane Vladi u Tobruku konsoliduju, te da polome oštricu tripolijskim trupama, što i nije toliko neizvodljivo i nemoguće. Odgovor se krije u podršci Egipta, jer postoje informacije da će predsjednik Sisi poslati kontigente egipatske vojske u Libiju što bi značilo vraćanje stvari na početne postavke.
Ko će izaći kao pobjednik u direktnom sukobu panislamizma i panarabizma, ostaje da vidimo, a korak bliže odgovoru ćemo biti kada se počne otpetljavati klupko oružanog sukoba u Sirtu, na obali Mediteranskog mora, na samo dva sata leta od naše zemlje.
(post)COVIDARIUM-1984* je platforma AbrašRadija posvećena društvenim, političkim, kulturnim i ekonomskim aspektima COVID-19 svijeta. Projekt podržala Ambasada Češke Republike
