Grad nije posljedica samog sebe, nije samonastao, za njega je zaslužan čovjek. I to baš njegova priroda koja se u gradu odslikava, zrcali i umnaža. Može se na metaforički način i prvi put zaključiti da je grad – čovjek. Naravno, uvećan i posvećen vanjskom organizmu. U ovom izdanju Male škole urbanizma Urbs bloga prisjećamo se velikog i sveopćeg autoriteta za proučavanje geneze i strukture grada, Lewisa Mumforda.
Piše: Ronald Panza
U svom početku grad je ostvarenje ili spuštanje slike neba na zemlji koja je uz sve potrebe opremljena motivacijama i sadržajima koji potječu iz same umjetnosti. Grad je pozitivna namjera, konstrukcija za razvoj potencijala misli, umjetnosti i ljubavi čak i tamo gdje se staro zamijenjuje novim, a da to novo još i nije sasvim razvijeno. Grad nudi obećanje smisla baš zato što je alatka višeg smisla, grad ometa ili prekida rutinu, ponekad nas prisiljavajući da je napustimo, posebno ako za to postoji opravdan razlog. U gradu se ne može biti olako bez uloge. On daje osjećaj cjeline i zato privlači kao magnet. U njemu se mogu ostvariti mnoga očekivanja. Ljudi u gradu mogu ostvariti ona koja u manjim mjestima nikada nisu mogli, tako im gradovi daju karakter, boju i snagu. Grad uvećava i emocije, ali tu postoji i negativna strana – emocije koje često dovode do sukoba, a oni se ponekad prevale u totalne ratove. S tim dijelovima treba biti jako oprezan. Svaki grad je miks kreativnih i destruktivnih snaga pa čovjek, građanin, ako želi preživjeti i živjeti donekle sretno, mora razvijati kreativne snage. Život u gradu je dakle, zadatak, a ne puko prepuštanje strastima.
Grad je živi organizam koji uvijek mora zadržati svoju vezu i odnos, ako ništa, s dijelovima istog grada u prošlosti, a posebno jer taj, još uvijek konfuzni, novi grad zapravo nikada nije posve oslobođen starog, on ga i dalje nosi u sebi. Sjećanje na prošlost se održava kako bi se ostvario kontinuitet budućnosti. Stvarni počeci stvaranja gradova su zamagljeni, ali postoje najmanje tri magneta koji su ljude pozivali prema gradu. Najprije su to groblja koja su osnivali i kojima su se redovno vraćali ljudi-nomadi, kako bi komunicirali s duhovima predaka. Drugi magnet su mjesta rituala, svetišta, sveta mjesta ili čak pećine u kojima su se piktogramima zabilježavale važne poruke. Utjecaj ovih mjesta uvećavala je umjetnost, kao i stvaranje sve većeg zajedništva s drugim ljudima. Na kraju su tu i praktične potrebe koje su sezonski spajale klanove, plemena i ostale članove, koji su se nalazili oko izvora vode, mjesta za čuvanje stoke, lovačkih kampova i sl. Ovaj specijalni razvojni odnos mijenja se u odnosu na prirodu, što povratno utječe na nomadskog čovjeka i njegov osjećaj zajedništva s drugima. Na osnovu ovoga dešava se svojevrsna zemljoradnička revolucija, koja i omogućuje civilizaciju. Svaka je civilizacija započinjala na temeljima urbane jezgre.
Sve do sada kreativni duh ljudi i grada omogućavao je da ljudi nadrastaju njegovo rušenje i da grade novo na njegovim ruševinama. Često je civilizacija završavala na svojim spaljenim kostima i prašini svojih fasada, ali je živo sjeme grada znalo izrastati čak iz ovako nepovoljnih situacija. Čini se, međutim, da je taj trenutak prošao s razvojem novih moćnih dalekometnih oružja, a posebno s razvojem nuklearnog oružja koje može prekinuti bilo kakvu komunalnost, kao i egzistenciju živih organizama o kojima ovise život i opstanak. No, to je samo radikalni, granični i pojedinačni slučaj dubljeg problema koji ometa egzistenciju, a to je napuhana i jednostrana tehnologija koja je postala previše moćna i koja izbjegava svoju prirodnu kontrolu. Fizička snaga mašina počela je dominirati gradovima tako da se izvorna slika grada često razbija, sakriva i postaje konfuzna. Njoj su u svakom slučaju ova vremena prijeteća. Ovo je, kako se sad vidi, slijepa razvojna moć koja napada i usisava naše historijske institucije, zamagljujući sve te fine veze ljudske suradnje. Stvara bezoblične gradske zajednice koje se mogu jedva nazvati gradom. Ljudske potrebe u ovoj jednoličnoj pustari su zanemarene. Napredak grada opterećen je mašinskim načinom razmišljanja, mašinskom dominacijom, bez neke velike potrebe da se vidi ljudski oblik razmišljanja o prostoru. Srce svakog grada postale su mehaničke nakupine nastambi koje su posvećene rutini, a ne djelatnostima koje održavaju život. Ovo sve dehumanizirajuće zaklanja dostignuća ljudskog zajedništva. Nekontrolirana urbana ekspanzija samo podvlači opasnosti nuklearnog zagađenja, a posve je svejedno koja će od njih na kraju ugasiti civilizaciju, opcija bez masovnog ratnog istrebljenja samo je ona sporija.
Kao posebne agente koji masovno preoblikuju i modificiraju grad i njegovu okolicu (koju zapravo i stvaraju) Mumford podvlači – automobile. Automobil je zapravo upravo dobar primjer rajskog tehnološkog modela pomoći koji se oteo kontroli. Od sredstva koje je u početku omogućavalo razvoj osobne slobode, slobode kretanja i koje je povezivalo udaljena sela i gradove, postalo je sredstvo prisile na još više kretanja. No, kako smo postali ovisni o automobilima i kako se njihov broj povećao preko svake mjere, avantura i relaksacija pretvorili su se u dosadu, zaglavljenost, zagađenje i opasnost. Sloboda kretanja postala je prinudom i novim oblikom arhitekture i arhitekta u kojima su prave ljudske potrebe, one koje su i osnovale grad, agresivno zanemarene.
Tako je i sa svim ostalim primjerima.