Manifest političkog smeća ili ‘Peta epizoda mostarskog Černobila’ kronologija je gradskih dešavanja nakon otkrivenih dosega moralne i komunalne higijene službenog Mostara iz prve polovice 2019. godine. Tekst razmatra protagoniste velikog mostarskog toksičnog pokreta i oponirane mu zelene tendencije nove europske političke paradigme, te iznosi plan niza radnji neophodnih za ponovnu uspostavu kontrole nakon mostarske ekološke bombe. Manifest političkog smeća, Boris Filipić i Husein Oručević

‘Pitanje šta je to ugrozba života je relativno pitanje.’ – Ljubo Bešlić, Gradonačelnik, 2019.

Skandalozni podaci do kojih je u proteklih par godina došla Mreža nevladinih organizacija Naše društvo u Mostaru, naime kompletan nacrt modela dugogodišnjeg finansijskog kriminala i protuzakonitih radnji Gradske uprave, Ureda gradonačelnika, te niza gradskih odjela nadležnih za sprovođenje komunalne potrošnje i održavanje čistoće grada, proteklog mjeseca dopunjeni su s dodatno poražavajućim, i ovoga puta krajnje zastrašujućim novim informacijama.

U dehidriranom mulju sakupljenom u pročistačima otpadnih voda u južnom dijelu grada, deponiranom potom na deponiju Uborak na sjeveru, pronađena je nekolicina supstanci opasnih po čovjeka i okolinu. Crveni alarm upalila je prisutnost izvjesne količine PCB-a (polikloriranog bifenila) u gradskoj kanalizaciji, što znači prisutnost otrova poznatog i kao piralen. Ova kancerogena i mutogena tvar praktički je bojni otrov, u svijetu zabranjen 1970-ih godina. Mostar nema kapacitete rukovanja s piralenom. Otkud, koliko dugo i zašto kancerogene tvari slobodno kolaju Mostarom otvorena su pitanja. Prijavljen je niz oboljenja radnika koji su dolazili u dodir s muljem na samim pročistačima. Neki od radnika su počeli iskašljavati krv, a glavni inžinjer tehnolog Pandurević iz zabrinutosti za vlastito zdravlje dao je otkaz još u martu, kad je Vodovod raspisao natječaj za popunjavanje ove pozicije. Na žalbe radnika, direktorica postrojenja Ljiljana Doko oboljelima je dala savjet – da piju kozje mlijeko.

Za ilustraciju je činjenica da samo jedna litra piralena može otrovati 10 milijuna kubika zemlje i vode. Prema podacima Vodovoda i same deponije, na Uborak su odložene dvije tone mulja. Posljednja inspekcijska provjera govori da je ukupno odloženo 6,3 tona mulja. Učinjeno je to kamionima J.P. Parkovi i to u tri navrata – dva puta u mjesecu aprilu i jednom u maju. Ovo je odobreno nalogom s potpisom Omera Pajića, načelnika Odjela za gospodarstvo, komunalne i inspekcije poslove.

Napomenuti je da je deponija Uborak, točnije J.P. Deponija, hrpa od 35 metara, zastarjela regionalna deponija predviđena za odlaganje isključivo komunalnog otpada iz Mostara i okolnih gradova regije, te je prijetnja po okoliš i ljude već dugo vremena. Osim što su gradske vlasti zahtjeve za izmještanjem ovog nezbrinutog i nesnošljivog brda smrada dugi niz godina ignorirale, ispostavilo se i da se tu nesmetano odlagao ne samo pomenuti dehidrirani mulj, nego i leševi ubijenih pasa lutalica iz Mostara i okolice i brucelozom zaraženih ovaca, te sanitarni i medicinski otpad.

Sama Gradska uprava, točnije Vodovod kojim upravlja, zatražio je analizu Instituta za agropedologiju FBiH mjesecima unazad, a u želji za dobivanjem dozvole za odlaganje dehidriranog mulja nakupljenog u pročistačima na pomenutu komunalnu deponiju. Dobiveni rezultati su upravo i ispostavili sve ove katastrofične podatke, no po saznanju o prisutnosti opasnih otrova u otpadnim vodama grada gotovo 3 mjeseca dana nije učinjeno apsolutno ništa.

Iako je sam Grad tražio Federalnu inspekciju, rezultati nikad nisu ozbiljno ni razmotreni, a još manje priopćeni građanima. Tek nakon što 28. maja Mreža Naše društvo putem press konferencije javnosti iznosi detalje iz dokumenata analize Federalne inspekcije o kemijskom sastavu mulja, Gradska uprava počinje reagirati – negirajući rezultate istraživanja koje su sami tražili i isplatili novcem poreskih obveznika, spinovanjem cijele priče, psihopatski ignorirajući opasnost situacije po živote kako stanovnika, tako i po sebe same.

Hercegovačko-neretvanski kanton inače je rekorder po kancerogenim oboljenjima u Bosni i Hercegovini. Prema podacima Epidemiološke službe Zavoda za javno zdravstvo HNŽ godišnji rast oboljelih od raka je 150%. 2010. godine zabilježeno je 255 oboljelih osoba od karcinoma, 2018. godine taj broj porastao je na 1429.

Kad su se informacije proširile, gradska ionako već niz godina ilegalna vlast više nije mogla sakriti apsolutni gubitak bilo kakve kontrole nad situacijom. U slučaju Gradske uprave kontrola nad situacijom podrazumijeva isključivo kontrolu nad svojim PR-om. Negiranje činjenica i kontraobavještajne aktivnosti Gradske uprave brzo su prešle u:

1. prebacivanje odgovornosti – na kantonalnu, na federalnu razinu vlasti i nazad
2. optuživanje smionih građana koji su podatke javnosti iznijeli za ‘nekakvo političko djelovanje’
3. naposljetku, u napadanje novinara i aktivista verbalno i fizički, angažirajući naposljetku i same komunalne radnike kao batinaše i zastrašivače.

Novinar i aktivista mreže Naše društvo Husein Oručević i jedan od potpisnika ovih redova napadnut je 18. 6. kad mu je iza Gradske vijećnice nanesena salva uvreda, prijetnji, te mu je uništen diktafon. Iz Gradske vijećnice nije bilo moguće dobiti snimke videonadzora, no fotografije prisutnih građanki sačuvale su registracijske oznake automobila u kojem je napadač odvezen. Do danas MUP HNK unatoč obilju informacija kojim raspolaže ne zna počinitelja. Kako saznajemo, protagonista ovog napada bila je ni manje ni više nego osoba iz užeg kruga Gradske uprave – osobni vozač Ljube Bešlića – Ivan Zovko. Čovjek koji ga je odvezao, navodno natjeran, uposlenik je J.P. Parkovi.

Mreža Naše društvo još je početkom godine predala dva i pol kilograma dokaznog materijala – Regionalnoj kancelariji SIPA-e Mostar, MUP-u HNŽ-a, te Tužilaštvu. Ranije podignute krivične prijave protiv odgovornih lica za nesavjesno upravljanja komunalnim preduzećima Grada Mostara već danas čine se minornima u usporedbi s odgovornošću i direktnoj krivnji koju ista lica u svjetlu novih rezultata svog upravljanja gradom snose. Ni manje, ni više nego svjesnim trovanjem i ugrožavanjem zdravlja, ne samo građana Mostara, nego svih ljudi nastanjenih duž toka Neretve, politički protagonisti ove kritične situacije podigli su svoju prečku i povećali svoj zalog svima nama za budućnost.

Kompletna korumpiranost i nekompetentnost Gradske uprave više se ne može ušminkavati.

Iscjedak deponiranog crnog mulja na Uborku nekontrolirano je pušten da teče u potok Sušicu koji se ulijeva u Neretvu (a potom u Jadransko more). Tek 50 metara dalje nalaze se prve kuće. Ljudi iz okolnih naselja, direktno suočeni s nepodnošljivim smradom, zabrinuti za svoje i zdravlje svojih porodica 10. juna priječe put daljnjem deponiranju bilo kakvog otpada na Uborak dok se ne preuzme odgovornost od strane nadležnih, problem ne riješi i deponija permanentno ne izmjesti. Ovi zahtjevi izneseni su od strane neformalne Inicijative građana ‘Jer nas se tiče’. Inicijativa građana je zatražila i smjenu direktora deponije Abdurahmana Bećirovića. Za jedanaest dana demonstracija, sam Mostar postao je svoja vlastita deponija.

U zenitu onoga što se ovdje naziva turistička sezona, pod najvećim ljetnim vrućinama cijelim gradom isparavao je nesnošljiv smrad 1500 tona nedeponiranog smeća, a stvar nije postala ništa bolja nakon što se sam gradonačelnik napokon pojavio na deponiji i, obvezavši se tobože potpisom na ispunjavanje niza konkretnih zahtjeva demonstranata, ‘deblokirao’ deponiju.

Danima građani u Mostaru ostavljaju svoje vreće smeća pred vrata za ukras korištene, uglavnom prazne Gradske vijećnice. U svojoj paralelnoj stvarnosti, u istoj zgradi Bešlić prima svoje federalne sponzore, premijera Vlade Federacije BiH i njihov blagoslov za projekt Europske prijestolnice kulture 2024.

U jeku famozne Bešlićeve deblokade deponije ispostavlja se da nije bilo nikakvog razloga da se smeće na mostarskim ulicama gomila sve te dane. Usluge komunalnih poduzeća građani su već platili. U zapadnijim gradovima koji također koriste komunalnu deponiju J.P. Deponija nije došlo do nagomilavanja otpada, lokalna poduzeća su posao za koji su plaćeni i dalje uredno obavljali koristeći se drugim deponijama na raspolaganju. Ucjenjivati građane neodnošenjem otpada bio je očito inicijalni plan ‘deblokade’ demonstracija.

‘Ovdje kod nas u Mostaru namjerno je ostavljeno smeće po gradskim ulicama kako bi se otupila oštrica ljudi koji su protestovali na Uborku. A glavni krivci za taj problem su Gradska uprava i komunalna preduzeća’ – poručuje predsjednik mreže Naše društvo Marin Bago.

Da bismo pojmili koliko je potpis mostarskog gradonačelnika u beskrajnom tehničkom mandatu tragikomičan i ponižavajući u cijeloj ovoj smećarsko-černobilskoj drami, potrebno je barem u kratkim crtama predočiti model pljačkanja i svjesnog trovanja građana kroz sve ove godine do kojeg je Mreža Naše društvo došla, a što je zasigurno tek mali vrh debele kriminalne sante leda koja zamrzava, uništava i obezvrjeđuje živote građana Mostara ovako tragično dugo.

2006. godine, u dalekoj ‘demokratskoj’ prošlosti donesena je odluka o gašenju javnih komunalnih poduzeća J.P. Parkovi i Komos, te o njihovom spajanju u jedno javno gradsko poduzeće ‘Komunalno’. Ovo spajanje, međutim, nikad nije provedeno. Osim žiro računa na koji godišnje liježe 10 milijuna maraka za zajedničku komunalnu potrošnju od strane Grada Mostara, Komunalno poduzeće praktički ne postoji. Kao njegovi podugovarači akteri na terenu nastavili su biti J.P. Parkovi i Komos, kojima građani do danas plaćaju komunalne usluge. Za pojam o kvaliteti ovih usluga i učinkovitosti ovih poduzeća na terenu dovoljno je prošetati gradom, a doći do konkretnih podataka o broju uposlenih, platnim listama, katastru zelenih površina, rezultatima obavljenog rada ipak je bilo nešto teže. Javna komunalna preduzeća grada Mostara odavno nisu ni gradska ni javna, ali novac građana uredno ubiru i troše dugi niz godina. Direktan ugovor Grada Mostara s građanima ustvari ni ne postoji. Ovaj nezakonit model prikupljanja i potrošnje javnih komunalnih sredstava implicira mnogo toga za ostale operacije potrošnji basnoslovno velikog ukupnog godišnjeg budžeta o kojem se ovdje radi. Ovogodišnji iznos, najveći do sada, kojim Gradska uprava raspolaže je 63 milijuna KM. Prosto je pitati za šta.

Godišnji budžet predviđen za zajedničku komunalnu potrošnju, kako je otkriveno, prepisuje se iz godine u godinu u istom iznosu i za iste namjene za koje fakture ili ne postoje ili uopće ne odgovaraju stanju na terenu van bilo kakvog pravnog okvira. Prema svojim podacima o potrošnji koje su nakon dužeg skrivanja i izbjegavanja izlaska u javnost, pokušavajući potom u više navrata spinovati cijelu priču, iznijele odgovorne instance, svake godine samo za zbrinjavanje, kastriranje, sterilizaciju i umor pasa lutalica potroši se fantastičnih 120 000 maraka. Naravno, ne treba nagađati gdje su leševi svih tih ‘zbrinutih’ i pobijenih životinja jedino mogli završiti. Ako je vjerovati smiješnim dokumentima o potrošnjama predočenim od strane gradskih vlasti samo po pitanju pasa, na deponiji negdje uz mulj leži zatrpano nekoliko tisuća pasa lutalica. Dakako, gradski azili za pse ne postoje, a briga o psima u gradu u potpunosti je na leđima volonterskih i nevladinih udruga, te savjesnih i dobronamjernih građana. Jedan zorniji primjer gradske komunalne usluge je neuređenje Avenije, koje nas je koštalo 24 000 KM.

Iscrpna istraživanja i podaci do kojih je došla Mreža Naše društvo dostupno su štivo na internetu. Slučaj pljačke trenutno se nalazi na Tužiteljstvu koje sporo, ali aktivno sastavlja prikupljene informacije u slučaj. Ništa od dugogodišnjeg potkradanja i obmanjivanja građana i javnosti, a posljedično i trovanja stanovništva piralenom nije bilo moguće bez potpisa pet ljudi protiv kojih je krivična prijava u kantonalnom tužiteljstvu podignuta sredinom zime 2019. godine:

• Ljubo Bešlić, gradonačelnik Mostara,
• Izet Šahović, načelnik Odjela za finansije,
• Omer Pajić, načelnik Odjela za privredu, komunalne i inspekcijske poslove,
• Stjepan Šaravanja, šef Službe za komunalne poslove i okoliš,
• Esad Pobrić, direktor J.P. Komunalno.

Nastavkom kritične situacije i njenom kulminacijom i pojavom piralena naknadno su krivično prijavljeni i:

• Prvi ljudi Vodovoda i Prečiščivača:
• Mile Puljić (Vodovod),
• Mirsad Mili Huseinagić (Vodovod), te
• Ljiljana Doko, voditeljica postrojenja otpadnih voda.

Mostar je sad već tradicionalno poznat kao grad lišen osnovnog političkog života i demokratske procedure. Nekadašnji najčišći i najljepši grad u državi, decenijama se u javnosti vuče kao politički neriješiv grad-slučaj. Posljednji izbori održani 2008. godine održali su u tehničkom mandatu do dana današnjeg Ljubu Bešlića kao gradonačelnika. U političku mitologiju neodržavanja izbora i nemogućnost dogovora također ne možemo ulaziti ni bez svijesti o vječitom pozivanju HDZ-a i SDA na izborni legitimitet iz 2008. koji prema prihvaćenoj i opjevanoj mitologiji zadržavaju, baš kao i svoje funkcionere na pozicijama moći, do danas. Ovo političko smeće upravo je i plasiralo novi identitet Mostara kao grada smeća u svijet. O smeću i kaosu Mostara nedavno je pisao sam Washington Post.

Za narativ o nepomirljivim etničkim interesima koji maltretiraju i unižavaju Mostar sve ove godine, a na osnovu kojih se pokušala opravdavati i ova prljava rabota, radi se zapravo o krajnje kooperativnom odnosu navedenih pojedinaca raznorodnih stranačkih pozadina. Od 2012. godine – direktno iz gradskog proračuna, iz naših džepova u nepoznatom pravcu otišlo je 105 milijuna maraka. Prijavljenih pet ljudi snose odgovornost.

Na sreću, arhaična nacionalistička ideološka predstava života u Mostaru napokon se počela guliti i u svijesti građana. Teško je raspravljati o nacionalnim interesima u smeću do grla, u kontekstu karcinoma. O čijim interesima da onda napokon počnemo raspravu nakon sve ove nesagledive štete?

Sad kad je većem broju ljudi evidentno jasnije kako je slučaj grada-slučaja, slučaj debele krađe i nekompetentnog trovački orijentiranog upravljanja i da ljudi na koje smo upućeni za sigurnost i prosperitet više ne mogu sakrivati patološku narav svoje ‘nekakve’ – ekološki katastrofalne politike. Šta sljedeće?

Jednu od jasnih promjena u europskoj političkoj svijesti pokazao je tzv. Greenwave, odličan i iznenađujući porast ekološki orijentiranih stranaka na rezultatima izbora za Europski parlament ove godine. Nova ekološka svijest Europe polučila je i velike proteste Europljana svih generacija protiv klimatskih promjena. Primjer svijesti o opasnosti čovjekovog utjecaja na ekosferu nalazimo i u popularnoj kulturi. Uspješna ekranizacija zaboravljene kasnosovjetske nuklearne epizode u Černobilu, HBO-ova serija ‘Chernobyl’, autora Craiga Mazina, kroz pet epizoda logički razrađuje scenarij i iznalazi uzročnoposljedični odnos pravih dešavanja iz 1986. Klupko se u potpunosti odmotava tek u posljednoj, petoj epizodi, kad kroz proces suđenja licima optuženim za odgovornost za prouzrokovanu katastrofu, zahvaljujući hrabrosti za istinu, saznajemo prave, fundamentalne greške cijelog političkog sustava. Vremensko koincidiranje emitiranja i silne analogije serije i događaja u njoj sa zapletom mostarskog trovanja nisu ostale nezamijećene.

Zaslužuje li mostarski černobil svoju petu epizodu?

No, lakše je sa smećem, šta učiniti s otrovnim muljem?

Prije nego ovdje iznesemo najpragmatičnije i najrazumnije sljedeće potrebne radnje u ovoj kriznoj situaciji, u želji da se već nesaglediva šteta mostarske ekološke bombe barem krene sanirati, predočiti je i nastavak psihopatskog i (samo)ubilačkog ponašanja viših institucionalnih okvira kojih se ovaj problem tiče i o kojem su informirani.

Iako je upravo Federalna inspekcija iznijela poražavajuće podatke o stanju na deponiji, ministrica okoliša i turizma Federacije BiH Edita Đaponeometena se u javnosti izjasnila kao neupućena u detalje s lica mjesta. Uvjeti za ispunjenje njenog obećanja o zatvaranju deponije u-slučaju-da-ima-nešto još davno su se stekli, no po svemu sudeći, koristeći se riječima Ljube Bešlića o buntu građana, ‘umiješalasenekakvapolitika’. Na sjednici Vlade FBiH ministrici Đapo ponuđena su 23 dokumenta koja dokazuju da je tokom 2016. i 2017. godine na deponiji Uborak sahranjeno oko 900 pasa lutalica. Nije ih uzela, rekla je da joj se pošalju poštom.

S druge strane, premijer Vlade Federacije Bosne i Hercegovine Fadil Novalić presretan organizira ‘ekološki osvješten’ odlazak na federalnu sjednicu u Mostaru vlakom, konstatirajući po dolasku u Mostar da nije upoznat s tim ‘nekim bijelim talogom’, ali da je sretan što se, ‘eto nešto naučilo’. Komunalni nered i epidemiološka opasnost pali su na sjednici u sjenu drugih, preferiranijih, ‘pozitivnijih’ tema, potpuno suvišnih i uvredljivih za trenutak u kom se nalazimo. Nastavljajući se čestitarski cerekati na informacije o ekološkoj bombi koja je Mostar odnijela u svjetske medije kao otrovan grad zatrpan smećem, premijer je odlučio primat sjednice dati svojoj izjavi o federalnoj podršci mostarskoj kandidaturi za Europsku prijestolnicu kulture 2024. Na sjednici se pitanja sanacije otrovnog mulja niko nije ni dotakao, a Ljubo Bešlić cinično je prokomentirao važnost projekta EPK 2024, te iskazao očekivanja velikog broja turista.

No, pokušajmo biti konstruktivni:

Jedan od najvažnijih propusta na samom početku priče oko kolektora i pročišćivača bio je sljedeći: Najprije je bilo potrebno sondirati sve kanalizacijske tokove, zatvoriti divlje priključke na istu, utvrditi s kojim to materijalima se u našoj kanalizaciji susrećemo, a kasnije u realizaciji cijelog projekta konstruirati takve pročišćivače koji će upravo neutralizirati nađene sastojke. S ozbirom da to nikad nije urađeno, ili bar dokumente o takvim radnjama nemamo, cijeli projekt je krajnje upitan. Realizacija tako velikih projekata čini prepreku za njih najvećim i najodgovornijim dijelom posla.

Kako smanjiti štetu:

1. Odmah, bez oklijevanja uraditi sondiranje kanalizacijskih šahtova i tokova kako bi se utvrdilo odakle opasne otrovne materije dolaze u mostarski prečišćivač;
2. Kazniti one koji bez prethodnog neutraliziranja opasnih materija svoje otpadne vode izručuju u gradsku kanalizaciju;
3. Zatvoriti prečišćivače i sanirati načinjenu štetu;
4. Omogućiti hitno medicinsko zbrinjavanje osoba i radnika na prečišćivačima i liječenje ukoliko za to ima potrebe;
5. Zatvoriti J.P. Deponija u Uborku na najmanje osam mjeseci dok se ne učini saniranje iste, a za to vrijeme dogovoriti odvoženje mostarskog i regionalnog otpada na najbližu deponiju koja ispunjava sve okolišne uvjete za zbrinjavanje istog;
6. Sankcionirati sve odgovorne osobe i institucije za neodgovoran rad, te se u okviru struke pozabaviti budućnošću komunalnih strategija, poslova i usluga u Mostaru i regionu.