‘Hraniti (se) je najosnovniji glagol, najtemeljniji, najukorijenjeniji. Izražava primordijalni čin, primarnu, osnovnu funkciju, čin u koji se ‘ja’ uključujem čak prije nego sam rođen i počeo da dišem. Zbog njega zauvijek pripadam zemlji. Kao najmanja životinja koja puže u blatu, kao najmanja biljka, počeo sam – hraneći se.’
Baš kao biljke, životinje, insekti i sav ostali organski i anorganski život, grad – taj veliki ljudski izum, također parazitira, jede, guta, probavlja, defecira… Prividno tehnologija kojom se čovjek otrgnuo od divlje nevine prirodne utopije, grad je zapravo njegov istinski doprinos prirodi. Ljudska civilizacija tek je jedan od želudaca u gigantskom hranidbenom lancu svemira, ljuska na velikom kozmičkom ouroborosu. Kompletna priča evolucije mogla je početi tek nakon prvotnog bakterijalnog proždiranja. Ništa nikad zapravo ne umire, jer sve postaje hrana nečemu drugom. Osluhne li se nevidljive urbane digestije, mnoštvo je endosimbiotičkih priča – mikroorganizmi koji istovremeno proždiru i sazdavaju naše zgrade, kanalizacijski odvodi koji čine glavni tok gradskog metabolizma, bašte, recepti, ponašanja za stolom oblikovani dalekim historijama nestašica i gladi.
O želučanoj perspektivi grada progovara umjetnička praksa urbanibalizma – urbanog kanibalizma. Pokrenuli su je Matteo Pasquinelli i Wietske Maas u Amsterdamu 2006. godine, a njihovu estetiku izjedanja prati i prikladna politička agenda. Manifest urbanog kanibalizma (Amsterdamska i Berlinska deklaracija 2011, 2012) bavi se digestivnim ekologijama grada čijom političnošću oponira prevalentnoj ideologiji zelenog kapitalizma i održivog rasta smatrajući ih tek savremenim oblikom biopolitičke (samo)opsade. Ne radi se o površnim estetikama dizajna hrane ili bioarta, fokus je na dubokim historijskim korijenima hranidbenih praksi i jestivih topologija urbanog krajolika, na živoj materiji kao osnovi sve kulinarske umjetnosti, na gradu kao spontanom suživotu – kanibalizmu. Gastronomija je ta koja nam otkriva ono nesvjesno, a ne psihoanaliza. Urbanibalizam odbija esencijalistička razumijevanja prirode kao i ideju o postojanju bilo kakvog prirodnog ekvilibrija pa ga to u osnovi čini i posthumanističkim pokretom.
Poetiziran u jedanaest stanci, manifest probavlja niz drugih seminalnih teorijskih i književnih referentnih mjesta, oblikujući tako vlastiti estetski i idejni metabolizam. Postupkom i temom manifest je u najbitnijem omaž Kanibalističkom manifestu (Manifesto antropofago) Oswalda de Andradea iz 1928. godine. No, dok je kanibalizam ovog velikog pokretača brazilskog modernizma pozivao na jedenje i autentično probavljanje kulture eurocentričnih kolonijalnih osvajača, urbani kanibalizam u konačnici poziva na ubrzavanje cjelokupnog metaboličkog procesa – proždiranje samog kapitalizma.
Giovanni De Modena, freska u bazilici San Petronio u Bolonji (1410.)
MANIFEST URBANOG KANIBALIZMA
1. Stanca o egzodusu spolja
Nikad ne trebamo napustiti grad
u korist djevičanskoga teritorija.
Ne postoji nevino prirodno stanje za braniti:
gradovi su cvjetajući ekosistemi po sebi,
istinska ‘ljudska participacija u prirodi’. (1)
Ustvari, priroda ne sazdaje nikakvu ideju o prirodi.
Slika prirode je uvijek bila
artefakt ljudske civilizacije,
željezna maska njenog stupnja evolucije.
Ipak ostajemo nesvjesni:
slika prirode još uvijek je projekcija
naših životinjskih instinkata i strahova
na okoliš koji nas okružuje.
Svaka utopija prirode uvijek će biti
– teritorijalna gesta nekog oblika života.
Od najdrevnijeg doba,
od neolitskih, čak paleolitskih vremena,
grad je taj koji otkriva agrikulturu. (2)
Ako je u kolonijalno doba
‘Europa počela proždirati, probavljati svijet’, (3)
urbani kanibalizam je neprijatelj
kasnog kapitalizma.
(1 ) Karl Marx, Grundrisse, 1858.
(2) Gilles Deleuze and Felix Guattari, Mille Plateaux, 1980.
(3) Fernand Braudel, Civilisation matérielle, économie et capitalisme, 1967.
2. Stanca o anorganskom životu
Urbani kanibalizam se pojavljuje
iz biomorfnog nesvjesnog metropole.
Podražen tokovima energije i tvari,
Urbani krajolik je živ.
Hidraulične sile se uzburkavaju i opadaju
kroz zamršena klupka kanala i odvoda,
tekuća voda je glavni metabolizam grada.
Ali i zgrade su tekući slojevi minerala
– samo jako spori.
Bilo je to prije osam hiljada godina:
grad je bio rođen kao čovjekov egzoskelet,
kao vanjsko betoniranje naših unutrašnjih kostiju
kako bi štitio trgovinu naših tijela
unutar i izvan svojih zidova. (4)
Kako naše kosti upijaju kalcij iz kamenja,
anorganska ljuska grada je tek dio
dubljeg geološkog metabolizma.
Fosili zdrobljeni i skriveni
u ciglama zgrade,
organska sjećanja na prediluvijalna bića
okamenjena u modernom betonskom labirintu.
(4) Manuel Delanda, A Thousand Years of Nonlinear History, 1997
3. Stanca o organskim bunkerima
Bilje, zvjerke, insekti, ptice
i legije nevidljivih organizama:
najpromiskuitetnija republika ikad proglašena
ovdje je u urbaničkom zraku.
Čak ni kuga ni boginje nikad nisu bili pasivni narodi:
nevidljivi arhitekti, redizajnirali su ulice i kuće,
oblikovali su i naše institucije, izgled naših bolnica i zatvora. (5)
Svaki zid je nastanjen i konzumiran
nevidljivim hranidbenim lancima mikroba i plijesni,
gdje se granica između organskog i anorganskog magli.
Zgrade dišu i fermentiraju
– arhitektura je bunker života.
(5) Michel Foucault, Surveiller et punir, 1975.
4. Stanca o zemaljskim pobunama
Urbani kanibalizam je umjetnost prekomjernog rasta.
Nema intersticija i nema međuprostora,
sve raste – nasuprot svemu ostalom.
Kao u vrijeme Francuske revolucije
mi smo treći stalež pobunjen protiv starog režima –
treći krajolik pobunjen protiv Velikog Krajolika. (6)
Ne izražavamo ni moć
niti golu pokornost moći
nego zajedničku potenciju tla
– teluričnu pobunu.
Sjetimo se opsade Pariške komune,
kad su komunari jeli životinje iz zoološkog vrta
uključujući se tako u buntovnu i radosnu
ekspanziju jestivog.
‘Bilo je to stoga što nikad nismo imali gramatike,
ni kolekcije starih biljaka.
I nikad nismo znali šta je gradsko,
prigradsko, granično i kontinentalno.’ (7)
Preinaka granica u život
– grad koji proždire sam sebe.
(6) Gilles Clement, Manifeste pour le Tier-paysage, 2004.
(7) Oswald De Andrade, Manifesto Antropófago, 1928.
5. Stanca o trostrukom plesu
Urbani kanibali,
ne priznajte Parlament Stvari
ni funkcionere binarnih ekologija
koje grad sijeku u komadiće apstrakcije! (8)
Život je trostruki pokret daleko od ekvilibrija.
‘Mi parazitiramo jedni na drugima i živimo među parazitima’. (9)
Mi nastanjujemo perenijalnu genezu:
– natura naturans,
beskrajni lanac organizama koji proždiru jedan drugoga
sve do onih nevidljivih:
‘Voće se pokvari, mlijeko okiseli,
vino se pretvori u ocat, povrćke trule…
Sve fermentira,
sve trune,
sve se mijenja.’ (10)
Mikroorganizmi vraćaju naše mrtvo tijelo nazad u zemlju
– truljenje je još uvijek život.
(8) Bruno Latour, Nous n’avons jamais été moderne: Essai d’anthropologie symétrique, 1991.
(9) Michel Serres, Le Parasite, 1980.
(10) Ibid.
6. Stanca o alijansi s parazitom
Mi obnavljamo savez s kraljevstvom parazita
koji je pomogao čovječanstvu da pobijedi prve ratove
protiv nevidljivih neprijatelja.
Kvasac je bio božanski agent
koji je načinio čudo pretvaranja vode u vino
– i dao nam Novi Život.
‘Pivo, vino i kruh,
hrane fermentacije, vrenja, hrane raspadanja,
pojavile su se kao čuvari od smrti…
To su bile naše prve velike pobjede nad parazitima,
našim rivalima…
Od Olimpa do Posljednje večere,
slavili smo pobjedu kojoj dugujemo svoj život, vječnost filogeneze,
i slavili smo je na njenom prirodnom mjestu
– na stolu’. (11)
(11) Michel Serres, Le Parasite, 1980
7. Stanca o životu kao inkorporaciji
‘Hraniti (se) je najosnovniji glagol,
najtemeljniji, najukorijenjeniji.
Izražava primordijalni čin,
primarnu, osnovnu funkciju,
čin u koji se (‘ja’) uključujem čak prije nego sam rođen
i počeo da dišem.
Zbog njega zauvijek pripadam zemlji.
Kao najmanja životinja koja puže u blatu,
kao najmanja biljka,
počeo sam
– hraneći se.’ (12)
Nije to bilo igra genetskog ruleta,
nego čin čistog kanibalizma
koji je započela evolucija:
manje ćelije progutane većim ćelijama,
stare vrste u toplom stomaku novih. (13)
Život je rođen u ovaj svijet iz prijateljskog gutanja.
*
Sav život duha, od poezije do filozofije,
nosi trag ovog dalekog incidenta,
te drevne endo-simbioze.
Inspiracija je uvijek inkorporacija.
‘Sav užitak, svo uzimanje u sebe i asimilacija,
jest jedenje…
Svo duhovno zadovoljstvo može biti izraženo kroz jedenje.
U prijateljstvu, uistinu, jede se od prijatelja ili se njime hrani…
– a pri večeri prijatelju u spomen,
uživa se s odvažnom nadosjetilnom maštom
u njegovom mesu pri svakim ugrizu
i njegovoj krvi pri svakom gutljaju.’ (14)
(12) François Jullien, Nourrir sa vie: A l’écart du bonheur, 2005.
(13) Lynn Margulis, Origin of Eukaryotic Cells, 1970.
(14) Novalis, Teplitz Fragments, 1798.
8. Stanca o ustima koja jedu oko
Jesti ‘sebe’ – jesti oko
Inkorporacija, a ne osjetilnost
vozilo je našeg iskustva svijeta.
Za drevne ljude,
duh je bio samo dah
koji puše iz usta.
A Homo sapiens je bio čovjek s okusom,
čovjek sa sofisticiranim nepcem. (15)
I tako je sva nauka bila potajno
grana gastronomije
– umjetnost upravljanja stomakom.
Iz vrha usta,
zapadna civilizacija rasla je još dalje
proširivši se od oka i samog pogleda,
a oko je postalo arhetip svih umjetnosti
i nametnulo je svoje carstvo stoljećima…
*
Psihoanaliza danas još uvijek
ispovijeda voajerizam uma
sa svim njegovim porodičnim dramama, natures mortes
i političkim utvarama…
Ne, nesvjesno nije teatar…
– nego velika usta!
Sretan je onaj koji zna
da svi tabui i sve traume mogu biti kanibalizirane!
Želja je mašina koja proždire, probavlja, defecira, probavlja, proždire.
‘Kanibalizam sam nas sjedinjuje.
Društveno. Ekonomski. Filozofski…
Duh odbija zamisliti jezik bez tijela.
Potreba za kanibalističkom vakcinom… Protiv meridijanskih religija.
I protiv inkvizicija izvanjskog… Kanibalizam.
Trajna transformacija Tabua u totem…
Dolje s povrtnim elitama.
– u komunikaciju sa zemljom’! (16)
(15) Latinski sapiens korijen vuče iz riječi sapor, što znači ‘okusiti’, a ovo iz sapa daje ‘sok’.
(16) Oswald De Andrade, Manifesto Antropófago, 1928.
9. Stanca o kozmofagiji
Materija ovog svijeta biva beskrajno kuhana i proždirana
– stomak je veliko
nama izvanjsko.
Vatra zvijezda već vječnost kuje atome:
unutarnju kozmografiju čovjeka koja se rotira
oko vatre vječnog probavljanja. (17)
‘Ako imam ikakav okus, teško
da je to za išta osim zemlje i kamenja
Jedimo zrak,
Kamen, ugalj, željezo
Kamenje koje lomi prosjak,
Staro kamenje crkava…’ (18)
Ivre de terre!
Opijeni zemljom!
(17) Gaston Bachelard, La psychanalyse du feu, 1938.
(18) Arthur Rimbaud, ‘Fetes de la Faim’, 1872.
10. Stanca o vonju stoljećâ
Ponovno disanje ‘vonja stoljećâ’,
u smradu rovova bojnog polja
i duž sela skapavanja,
i pod kamuflažom Karnevala.
Svaki kuhar još uvijek nosi masku smrti.
Historija gastronomije je ustvari
zaboravljena prošlost smrtonosne nestašice. (19)
Recepti su zabilježili previđene kartografije
zaraćenih carstava, tragova migratornih susreta
i uslojavanja barbarskih invazija.
Kulinarska umjetnost
uzdigla se iz inventivnosti ‘siromašnih’
protiv matricidne prirode
– a nikad iz pauperizma.
(19) Piero Camporesi, Il paese della fame, 1978.
11. Stanca o samonametnutoj opsadi
U Srednjem vijeku to je bio strah
Od određivanja raspodjele unutar utvrđenih zidova
Za uzgoj hrane u vrijeme napada.
Danas su nove snage pokušale
opsjesti grad – ali iznutra.
Danas je vrijeme za održive vrtove
da reinkarniraju nove utvare opsade
-i ‘moralni ekvivalent’ rata.
Umireni horizont održivosti
manifestira se kao ratno doba bez rata,
neprijateljstvo tihe armije duhova
Patriotski rat za višak uistinu je pomjerio
svoj domovinski front ka unutarnjem frontu
Patriotski rat je sad rat protiv viška:
protiv pojedinačne računice energije, vode, proteina,
i svakog društvenog apetita.
Kako više ne postoji izvanjsko,
unutar ideologije odrasta
utvrdili smo granice
svoje vlastite opsade.
Urbani kanibali –
jedite bogate.
Preveo i priredio: Boris Filipić
ABC protiv 123: www.abcprotiv123.wordpress.com
Urbanibalism: www.urbanibalism.net
Izvorni tekst: www.academia.edu/22064981/Manifesto_of_Urban_Cannibalism