Pred nama je poezija snažne autorske pojave, poezija s trikovima u rukavu, poezija pinochle. Marija Dragnić strastveno i dokumentaristički istražuje i savladava poeziju, mapirajući nove jezične pojave i intrigantno imaginarne svjetove. Ili: Marija Dragnić jeste jednako Vivian Maier s Rolleiflex kamerom.
Marija Dragnić veliko je iznenađenje regionalne pjesničke scene. U kratkom vremenskom razmaku obje svoje zbirke objavila je pod okriljem izdavačke platforme „PPM Enklava“. Nedugo nakon tiskanja prve pjesničke zbirke „Konfabulacije“, za koju je nagrađena prvom nagradom Ratkovićevih večeri poezije 2018. godine, ista zbirka doživjela je svoje drugo izdanje pod protekcijom PPM Enklave. Krajem ove godine iz tiska nam je friško stigla i njezina druga pjesnička zbirka „Mi, marije“, također izdavački potpomognuta Enklavom. U obje zbirke dominantna je jaka autorska pojava koja svojom poezijom anticipira narativnost, (ko)autorsku igru, pluralizam glasova, jezičnu predusretljivost i vrtoglavi poetski imaginarij. Poezijom Marije Dragnić pršte beskrajne varijacije jezičnog niveliranja u koje čitatelj odmah biva uvučen kao izravni participant, suigrač. Svedivost na igru savladava ergonomiju pjesme, pred nama se razotkriva autorica koja oprezno izbjegava svaki vid podudaranja s autobiografskim, što uspješno postiže zaokretom prema efektu jezika (obratimo pozornost na spisateljsku tehnikaliju izvođenje pjesme iz naslova i obratno – kod Marije Dragnić takav efekt izostaje, autorica naslovom
„đed je jednom ubio poskoka
koji mi je prepriječio stazu.
šibicom je fiksirao
zmijine otvorene čeljusti
i stavio cigaretu u njena usta.
mahnito se vrtjela ukrug,
dok joj glava nije prsla.
istina je da ga se danas
samo po tome sjećam.“,
u istoj mjeri razigrava i sebe i nas. Kad se naslovom gotovo razotkrila, razotkrivši i potencijalnu pjesmu, s previše vještine dokida i naša čitateljska očekivanja otvarajući asocijativni prolaz za pjesmu koja najviše podsjeća na uvodnu sekvencu iz filmskih dugometražnih eksperimenata Davida Lyncha.
Otvorimo li zbirke „Konfabulacije“ ili „Mi, marije“ prezentiraju nam se pjesme tempirane s velikom točnošću uspostavljanja prema prethodnoj pjesmi. Objema zbirkama dominira autoričin voice-over, hide&seek momenti, pred nama je poezija snažne autorske pojave, poezija s trikovima u rukavu, poezija pinochle. Marija Dragnić strastveno i dokumentaristički istražuje i savladava poeziju, mapirajući nove jezične pojave i intrigantno imaginarne svjetove. Ili: Marija Dragnić jeste jednako Vivian Maier s Rolleiflex kamerom.
Koka i puška
Koka nikad nije
a) išla u pozorište
b) čitala kratke priče.
ipak, nije voljela
što u kući ima pušku.
djeca su je jednom
krišom uzela
i brat je u sestru opalio
vazduh.
baš tad je Koka
banula na vrata
i presamitila se od plača
pred djevojčicinim
stopalima.
kad su je pitali
pa šta ti je, Koko?!
jecajući je odgovorila
a) ako je igra
ne znači da nije stvarno
b) ako nema metka
ne znači da je promašio.
Koka na srebrnom potoku
Koka je uvijek negdje žurila
stalno bila zauzeta
a svi su govorili kako je lijena.
jednom je otišla na potok
da donese lamicu vode
i vratila se
poslije tri dana i tri noći
pregazivši tri staze
bora njenih ukućana.
po povratku
zabezeknutoj porodici
objasnila je:
išla sam do potoka
korak po korak
nogu ispred noge
stazom zaobilaznom
neutabanom
jer je preko poznate
palo staro stablo
koje nijesam mogla
ni željela da pomjerim.
hrabrila me izvjesnost
srebrnkaste, hladne tečnosti
na kraju mog puta
gdje sam konačno
umorena pala
spustila lamicu na zemlju
sačekala najčistiji talasić
izvorske vode
podigla ručku jednom
a dno drugom rukom
brzo zahvatila nalet
koji je tukao
iz srca zemlje
i probio dno lamice
tekao sa potokom
daleko
do neke vode s imenom
koja se dizala u nebo
da opet padne na zemlju
na lišće, na krovove
i mačke
na vaša lica
vaša lica pod dlanovima –
to me trglo
i natjeralo da se vratim
ta voda u vašim šakama
voda što prolazi
kroz ruke.
hit me
bila si žedna i dao sam ti kamen.
cijedila si vodu iz srca stijene.
jurišao sam na slonovima
kroz tvoje kapije
da vidim kako ustaješ neustrašiva,
besprekorna u svojoj odbrani.
na dlan tvoje ispružene šake
sad polažem žilet,
pazim da na butinu bez greške urežeš −
m e a c u l p a.
dao sam ti kamen da utolimo žeđ.
da me makar nešto, dok odlazim, pogodi.
tamo
gdje počinju čuda?
jednog dalekog decembra
dugo sam mislila
o sitnim rubinima
koji su se sporo kotrljali
niz oluke obrvica
i prćast, mali nos.
naslonjena na ogradu mosta
prizivala sam slike
visokog, bijelog čela,
pogođenog
jednim od kamenčića
kojima su je tjerali
sve dublje
u ogromnu, prljavu baru.
misli pred kojima
mrzne se sve.
konačno sam skočila.
ja sam sposobna
da činim čuda!
vikala sam radosno
koračajući zaleđenom
površinom rijeke,
dok mi je pritrčavala
vitka, crvenokosa žena.
pod maskom velikog užasa,
nazrela sam kraj njene usne
zarez prikrivenog smiješka,
mali nasledni (?) biljeg
prevelike hrabrosti.
od tada znam da lako
dahom zaledim rijeku
kad želim da me vide
kako hodam po vodi.
kad sam se rodila
baba se obukla svečano,
u crno,
da unuku dočeka
onako kako dolikuje.
posle je godinama spravljala
sladolede za ručak,
tokom svakog ljetnjeg raspusta.
vodila nas je i na ribnjak
gdje smo učili da skačemo
na glavu.
jednom sam pokušala
da ostanem pod vodom
i pretvorim se u sirenu.
bilo je malo skučeno,
tu u ribnjaku,
pa sam izronila,
ali pošto se formirala krljušt.
baba se nije uplašila
što sam se toliko zadržala
na dnu bazena,
niti je uočila promjene
na mojoj koži.
nasmijala se i rekla
kako roni zmijka jezičara,
blago baki.
voljela sam babu.
bila je izuzetno
inteligentna žena,
umjela da zaobiđe
srce stvari.
da nema bijelih prstiju moje poezije
ja bih svaki svoj crni prst odsjekla
i lizala prste tuđe poezije, a bijele
naročito.
kad bi crni prsti bili jedini koje imam
bilo bi očigledno da oni nemaju ništa
s crnim prstima mog ljubavnika.
ovako su to, vjerujte, potpuno isti prsti.
Anita Pajević (Poeziju na štrikove)