Marija Šuković rođena je 1993. godine u Trebinju. Odrasta u Gacku, a u Palama studira književnost i teatrologiju. Članica je ansambla Studentskog pozorišta Pale. Trenutno živi u Sarajevu gdje radi u Centru kulturnih aktivnosti Charlama kao asistent konceptualnog umjetnika Jusufa Hadžifejzovića. Njena prva zbirka poezije “Onostranost je prilika” bavi se temama opskurnosti, nedokučivih dimenzija, sopstva i međuljudskih odnosa.
Neka meso ispašta
ja nisam ono što bi poželio voljeti
tek što možeš da me vidiš valjalo je truda
jer ne zalistah u saksiji gdje me posadiše
ja sam divlja biljka
odbjegla u drumove da diše
kamene cipele i razlog buntovnika
apstraktna slika
isklijala avangarda u bašti krompira
uskok preko reda, utroba nemira
dok vaše stvarnosti zaziru od isteka
ja sam rijeka, ja sam hladna rijeka
zaobiđite me uštirkani, ovo je pjesma smrada
ja sam nokat koji urasta i ne marim
neka meso ispašta
2018.
Nered Više nisu bitne ivice davno je postalo rastopivo sve što me uzbuđuje. Gdje su granice koje se ne smiju preći? Grcaju nevidljive veze svemirom a paučina prešla s mog ramena na tvoje možda je jedina stvar koja nas vezuje u ovom čekanju, u bezrazlogu možda zato što samo ćutimo tu neotkriveni i nenađeni. Čovjek je tako samotan čovjek je tako potreban, i tako suvišan u svijetu gdje smo svi bez svega ostali, a tražili i dobili, i uzeli i odbili, pretapali se u ovom kraljevstvu ameba; treba li nekom ono što gubim, gubi li neko što meni treba? Ja sam iz sfere ustreptalog smisla u ovaj pakao nemanja sišla da vrisnem samo u grlo ljudima i nađem nekog jer pumpa još crveni nered u inkubatorskim mojim grudima.
2016.
Besmrtno Ja se ne sjećam više. Nek znaju duhovi vremena da sam naučila zaborav da ćuti. Sad ne govori zemlja sa suzama mojim i više se ne bojim da te spomenem. I ko si sad ti, žila prošlosti kad riječi se sudare u naletu uspomena poslije vremena kad oduvam miris bora sa tvog lica ti opet nestaneš u pijesku obala u letu ptica; kako da ti pomognem pregrizem tvoje riječi i progutam ukus mašte okrenem se kad ne osjetiš da ne zaboli fikcija a mene istina. Pregazim znakove na putu odričem tragove u sebi da tebe nema da te nikad nije ni bilo krenem ponovo a zapnem u tvom raskoraku– nađem sebe u mraku gdje te skrivam gdje si oduvijek postojao.
2O1O.
Oteta Škripim, vazduh oko mene žuri. Nestaću, а ti tu nadomak mog bijelog sna ko ispraćaj, na prstima. Šta radi tvoja ruka па mojoj ljusci od kože zašto mi brojiš pršljenove kad ćeš me sutra predati podzemlja ukočenu i ostaviti ko što se ostavljaju stvari koje venu! Šta me ti diraš sad kad će me sutra dirati mravi i iz ušiju će mi cvjetovi rasti uz moje ime na mermeru u travi ko da počivam — а ја oteta!– Oteta noktima još netruležnim tragam dа te izgrebem do smisla
2018.
Nesvijest
Muka mi je u lobanji
dа mozak ispovraćam
stomak mi se vrti
u nesvijest pada mi krv
put odozgo tako je strm
za moja ugnojena pluća
sunce mi spaljuje potiljak
pleća su teška i vruća
samo se znoj hladni
poigrava na arkadi
i kratka jeza niz kičmeni stub
osmijeh dok pada mi trup
2018. Prilika Gore паd površinom već je dosadno Sve što je ostalo dа sе vidi је dno Vrijeme je bola Onostranost je prilika Sirene su glasne kad uvo izvoru spustim Pjevaju: opasnost je izgovor
2018.
Optimistična umorna običnosti tvoje istine su dokone prašina se zakašijala паd životnom mudrošću redoslijed stvari oblači crveno i sve je spremno za revoluciju
2018.
Smetnja zorom umilno kucanje i iza vrata “dobro jutro” nisam za komšijski šarm аl’ nazuh obzire i privide da progledam a onda upitam “zašto me budite baš u svitanje” umotani u pleteni nemir Vi ste novi i vonjate na samoću a ja što liježem sa zadnjim mrakom nisam za kafu. dok zijeva sunce i sve što ćemo podijeliti je zadah memle u haustoru. рriје no se vratim tek zagrijanom krevetu na kojem pređe mačka 2018. Za mog psa spakujte kosti za mog psa on me hroptavo doziva napolju vjetar obmanjuje kese i njegov se lavež razliježe do groblja neka mu neko donese da jede ja usnuti moram sipajte vodu mom žednom psu njegova trka izdaje u bijesnoj bali put je lutanje vjetar ubrzava disanje sklonite s ceste mog mrtvog psa na kiši kvasa njegov leš ne stigoh da ga sahranim da je bar imao snage do mene da ga kostima svojim nahranim 2018.
Marija je gošća prvog izdanja književnih večeri Pjega u OKC Abraševiću 20. decembra 2019.
