Marina Ćorić je zadarska umjetnica koja se fotografijom bavi već deset godina. Magistrica slikarstva, bavi se još i ilustracijom i povremeno videom. Više puta je izlagala na skupnim i samostalnim izložbama. Osvojila je nekoliko značajnih nagrada u regiji od kojih se ističe treće mjesto odlukom žirija i drugo odlukom publike na prvom Biennalu hrvatske mlade fotografije 2011. godine te prvo mjesto u kategoriji Akt/Tijelo na devetom Rovinj Photodays 2016. godine.
Uz intervju, donosimo i izbor fotografija iz tri Marinina ciklusa.
Pripremila Kristina Bradara.
Marina, kako se kod tebe javio interes za fotografiju? Ima li neki trenutak u kom si shvatila da je to tvoj medij?
Kada sam bila dijete, tata je imao nekakvu Kodak Ektralite kameru koja je imala uobičajenu svrhu produciranja fotografija za obiteljski album. Naravno, kamera nije bila za „igranje“, pa sam je smjela koristiti tek u tinejdžerskoj dobi, a do tada sam zamišljala da imam „nevidljivu kameru“ kojom sam „fotografirala“ svoje barbike. Tako da se može reći da sam uvijek imala interes za medij fotografije, no možda je ozbiljnije istraživanje tog medija započelo tek oko moje dvadesete godine kada sam konačno kupila svog prvog digitalnog „idiota“.
Danas je fotografija jako zastupljen medij, najviše zahvaljujući društvenim mrežama. Kako pronalaziš autentičnost u toj gomili fotografija?
Zaista je teško ostati autentičan, a mislim da ne mogu ni ja poreći tuđi utjecaj (bilo svjesno, bilo
podsvjesno). Trudim se prije svega slušati neke svoje instinkte i ideje, a i othrvati se nekim
trenutačnim trendovima. (Možda ne uspijevam uvijek u tome.).
Što najviše voliš u ovom mediju i zašto?
U fotografiji volim što, makar hvatali stvarnost fotoaparatom, ipak sami biramo koji dio stvarnosti ćemo uhvatiti i iz koje perspektive, što ćemo uključiti u kompoziciju, a što eliminirati. Čini se lako i jednostavno i bez previše truda, ali fotograf ipak slaže kompoziciju i priča priču na svoj vlastiti način.
Možeš li reći nešto više o tri ciklusa koja ovim putem predstavljamo?
Sva tri ciklusa su konceptualne prirode. Pokušala sam određeni pojam i ideju artikulirati vizualno te se poigrati s nekoliko idejnih i vizualnih asocijacija unutar jedne teme. Obradi fotografije sam pristupila eksperimentalnije nego inače, s namjerom da proizvedem „nadrealan“ efekt. Cijeli proces je za mene igra riječima i vizualima, a rezultat može biti i duhovit i ironičan, a volim čuti i interpretacije promatrača. Vjerujem i, štoviše, želim da se moji radovi mogu interpretirati na više načina.
Koliko ti je značio likovni studij? Kako je utjecao na tvoj fotografski razvoj?
Rekla bih da je moj studij na akademiji svakako mnogo utjecao na mene kao fotografa, bez obzira što sam studirala slikarstvo. Likovni jezik se može primijeniti u svakom mediju. Također, gledajući sada unatrag na to doba studija bih rekla da su mi to bile fotografski dosta „plodne“ godine – imala sam mnogo ideja i motivacije tada.
Možeš li podijeliti kako izgleda tvoj kreativni proces? U svojim radovima sklona si prikazivanju vlastite intime. Od čega počinješ, kako izgleda tvoj pripremni rad i koliko ti je emotivno teško baviti se tim temama? Ima li fotografija u tom smislu više terapeutski ili istraživački karakter?
Prije svega, većinu ideja okvirno skiciram u obliku crteža na papiru. Neke od tih ideja izvedem, neke se ispostave neizvedive, a neke fotografije nastanu kao posljedica improvizacije ili kompromisa između neizvedivog i izvedivog. Intimnim temama se nije lako baviti. Doduše, možda mi je lakše baviti se njima kroz slikarski medij. Fotografija je nekad suviše neposredna, a i suviše ogoljujuća, za što nemam uvijek dovoljno hrabrosti. Takvi radovi za mene mogu imati terapeutski učinak, osobito kad ono neizrečeno postane barem „vizualno izrečeno“ kroz fotografiju (ili sliku).
Koliko je ključna oprema, pogotovo kada je izbor fotoaparat i leća jako širok i raznolik?
Mislim da je stav većine ljudi (osobito laika) – što skuplja oprema, to bolje fotografije. No, za
fotografiju je prvenstveno odgovoran kreativac koji drži tu kameru. Po mom mišljenju ne škodi imati vrhunsku opremu, ali izvrsne fotografije se jednako mogu napraviti i „idiotom“ i mobitelom i Hasselbladom… Koristim svakakve kamere i leće, ovisno kakvu viziju imam, ali često me više privlači oprema koja predstavlja „tehnički izazov“ te koja može producirati zanimljive efekte, nesavršenosti pa i greške.
Imaš li neke daljnje ciljeve kao fotografkinja?
Zapravo sam već par godina u nekom „stanju mirovanja“ po pitanju fotografije. Vrlo malo sam realizirala svojih fotografskih ideja u zadnje vrijeme (ako ne računamo mobilnu fotografiju). Svakako se želim vratiti većoj fotografskoj aktivnosti, ali za sada još „punim baterije“ i promišljam nove ideje.
Osim fotografije također i slikaš. Očekuje li nas nešto novo na tom području uskoro?
Trenutno radim na novom ciklusu slika pod radnim nazivom „Godišnji“ koje ću izložiti sredinom listopada u Prelogu. U ovom ciklusu sam i stilski i tematski napravila odmak od svojih dosadašnjih slikarskih radova. Naziv ciklusa je višeznačan; aludira na moj „odmor“ od mene same (teme autoportreta) i mog dosadašnjeg stila, ali i doslovno vizualizira (ne)aktivnosti na godišnjem odmoru.
Marinin rad možete pratiti ovdje.