Treća sezona serije Betonski spavači, autorskog trojca Maroje Mrduljaš, Nevenka Sablić i Saša Ban, te producentice Dane Budisavljević, iako nije najavljen njen kraj, (a i nadam se kako ga još neće biti) suvereno zaključuje svoju osnovnu namjeru – putovanje modernističkom arhitekturom socijalističke Jugoslavije.
Prve dvije sezone već su osigurali kultni glas seriji, a ova treća sezona je, tematski gledano, izvezla cijeli jedan vagon znanja prema „gradskim spavačima“- gledateljima. Prva je sezona bila posvećena baš ruinama, ostacima nekadašnje turističke, hotelske i motelske infrastrukture, među kojima su bila i liječilišta. Današnja država
nasljednica ne zna šta će sa ovim velikim nasljeđem, pa mjesta poput kompleksa Haludovo, liječilišta Kravica, Vitićevih motela (posebno Motel Trogir), vrhunskih modernističkih radova koji su slijedli logiku tadašnjih svjetskih estetika, trunu i raspadaju se. U drugoj sezoni tema se dotiče nedovršenih procesa modernizacije koji se demonstriraju ili u nedovršenim zgradama ili u samim procesima transfera znanja. Tema su razni dovršeni i nedovršeni domovi kulture, nedovršeni gradovi u gradu – kao što je Split 3 ili čak jedan cijeli grad – Skopje, te polako raspadajući i nestajući, a nekad sjajni zagrebački velesajam. U ove dvije sezone dominatni osjećaj kroz epizode je svojevrsna melankolija propadanja. Mostar se u ovoj sezoni isto može prepoznati.
Naravno, u kontekstu ovog bloga najvažnija nam je uloga voditelja, osnovne poluge serije – arhitekta i profesora, stručnjaka za modernističku arhitekturu Maroja Mrduljaša. Koliko god sve bilo sjajno vizualno izvedeno (standardna europska produkcije izmjene klizećih planova, uvlačenja u detalje kombiniranih sa neizbježbnim drone snimkama) od strane redatelja Saše Bana koji sa Mrduljašem i Nevenkom Sablić tvori autorski trio serije, te pod preciznom rukom producentice Dane Budisavljević, Betonski spavači su u cijelosti u priči. Koliko god slike serije bile jake i zanimljive, cijeli kontekst ni u pola ne bi bio zanimljiv da nema kvalitetne priče. Mrduljaš nije slučajno na ovom mjestu, on ga je odavno zaslužio, osim profesorskim stažom i kao praktički jedan od pokretača svake iole ozbiljnije aktivnosti vezane kako za socijalističku modernističku izgradnju tako i za arhitekturu modernizma u regiji i u ovom dijelu Europe. Serija naravno nije puka ekranizacija ideja Maroja Mrduljaša, ali se značajno nalazi u nizu koji je Mrduljaš pokrenuo sa procesom istraživanja Nedovršenih modernizacija, sad već skoro prije deceniju i pol. Riječ je o istraživačko-arhitektonskom procesu arhitekture socijalističkog modernizma koji je okupio brojne istraživače i mlade arhitekte u usponu, koji su se upravo preko njega i profilirali. Kulminacija Mrduljaševa rada na ovoj temi je rad kustosa i istraživača na velikoj izložbi Toward Concrete Utopia u Muzeju suvremene umjetnosti (MoMa) u New Yorku, kojoj je ko-autor Vladimir Kulić, Mrduljašev suradnik na projektu Nedovršenih modernizacija*.
Ideja modernizacije usvajala je određene utopijske smjernice. Čini se kako nije postojao neki određeni plan sljeđenja trendova koji su dolazili sa Zapada, već je u toj formi i slobodi forme, upravo bila pronađena ona priča o putevima slobode mladog građanstva koje se ubrzano transformira iz ruralnih u urbane slojeve. Utopija i potreba za jedinstvom slobode svih naroda koji čine utopijsku zajednicu visokog sustava vrijednosti instrumentalizira se u velikoj perspektivi brojnih projekata koji će biti do kraja dovršeni, ali i onih koji će ostati samo polustojeći ili jedino u planovima, u sanjanju. Arhitektonska kultura je bila visoka, a s njom je obrazovanje te sposobnost onih koji grade i oblikuju bilo jednako na visini, a „arhitektura je dala oblik idejama tog vremena“ i novom nastupu jugoslovenskog društva, kroz modernizaciju.
Treća sezona je ona koja cjelinom ulazi u predmete i materijale, dok istovremeno ispituje „kako se društveni sustav prikazuje kroz arhitekuturu“?. Taj moment se već razvijao pri kontaktu sa Velesajmom ili Splitom 3, ali je ovdje posve popunjen neprekidnom demonstracijom arhitektonskog jezika ili jezika arhitekte kojeg Mrduljaš skladno i nesebično dijeli sa koncentriranijom publikom. Tako ćemo saznati o tome kako zgrade komuniciraju vrijednosti, da soc-realizam ustupa mjesto modernizmu, o simbolizmu prostora, o „Richterovu prostorU koji slobodno teče i predstavlja utopijsku ideju društvenog razvoja kojeg je moguće projektirati“, Brodarskom institutu oko kojeg je drveće gotovo samostalno naraslo, o uličnim uglovima Zenice koji prizivaju ljude i zadržavaju ih na ulicama, o unutrašnjosti Bakićevog spomenika na Petrovoj gori koji je prva prava umjetno izvedena pećina, o položaju svjetla u ogromnim futurističkim halama. Zanimljivo, danas toliko prezreno bratstvo-jedinstvo stvaralo je prostore veličinom „vidljive iz svemira“, a današnja slobodna individualnost ima problema sa rupama na cesti i poplavljenim ulicama. Netko je tu nešto krivo shvatio.
Čujemo riječi lamela, volumen, raster, prioritet, konzola, sloj, jezgra, etaže, sekvence, otvorenost, usitnjavanje, kontrapunkt i mnoge druge. Odgonetamo smisao izraza kao što su softver zgrade, društvena darežljivost, simbolički učinak, utvrda znanja, socijalni urbani prostor, modernistički rokoko, tonska usklađenost, lebdeća kocka. Prava mala škola arhitekture. Istina, serija svoj emotivni vrhunac doseže već u prvoj epizodi. Najprije uvodi gotovo imperijalnu snagu bivše Palače Jugoslavije u Beogradu koja je u sebi arhitektonski objedinjavala snagu čežnje svih naroda u državnoj zajednici. No, pravi vrhunac serije je na kraju prve epizode, prilikom predstavljanja futurističkog paviljona Jugoslavije na Svjetskoj izložbi u Belgiji 1958. Prozračni eksperiment arhitekte i umjetnika Vjenceslava Richtera, koji je vjerojatno bio najoriginalnija umjetnička ličnost u istoriji ove regije, prepoznala su i naslijedila djeca Belgije, ironije li, najprije kroz katoličku školu koja je kasnije prešla u ruke građanske škole. Iz snimaka je vidljivo s kakvom je pažnjom i poštovanjem belgijske vlasti i narod čuvaju i danas. Richterova zgrada bez zidova sa mnoštvom prostora, otvorena i intimna u isti mah, mjesto je koje djeca
obožavaju i koje teško napuštaju i nakon nastave. Koriste je onako opsesivno poput nekih koji uživaju u šoping centrima. Svima nama koji smo išli u slične škole, pune otvorenosti, mirisa Mediterana i toplih zima, a koje su danas bezrazložno obnovljene s pročeljima zatvorenima za javnost i komunikaciju, poput nekih bunkera ili zatvora, neizbježno je proizvelo emotivnu reakciju. Ovim prilogom, Mrduljaš je dokazao da je bitna sastavnica današnje arhitekture i restauracija te samo održavanje, u čemu su građani Belgije – prvaci svijeta. Ostale epizode su više konkretna i uvjerljiva demonstracija znanja o prostoru (Sava centar) i arhitekturi gradova
(Zenica), dok se na kraju ponovo ne susretnemo sa čudesnom unutrašnjosti Bakićeva spomenika na Petrovoj gori, te konačnoj demonstraciji vrijednosti Muzeja Revolucije u Sarajevu, koja se u percepciji novog svijeta skoro potpuno izgubila.
U današnjem svijetu grad se tretira kao roba kojom se trguje i kojom trguju neki, koji imaju dovoljno sredstava za to. Grad se dakle ne obrazuje arhitektonskom strukom već željama i vizijom osoba koje imaju sredstva i koja ta sredstva dodatno ulažu. Oni koji ulažu raspolažu i sa pravima građana koji su do tada razvijali grad svojim društvenim odnosima, znanjem i navikama. Naši fizički i mentalni resursi pretvaraju se u robu. Zemljište se gleda samo kao mjesto za mogući biznis. Ukinuta je simbolička vrijednost. Ako je grad dovoljno atraktivan za turizam i sami se građani uvlače u tu fantomsku igru, pretvarajući vlastite prostore, nekad namijenjene podstanarima i novim odnosima u predmete turističke potrošnje bez odnosa. U trošenju tog vremena odlučuju gosti koji onda odlučuju u kojem će stanju lokalci dočekati buđenje i početak svog radnog dana. Ovakvo siledžijstvo lako može potaknuti nove migracije. Sve ovo upućuje na krizu u samoj jezgri organizacije našeg života, u kojem kapital mora uložiti višak vrijednosti kako bi opstao. Što znači da je to ulaganje postalo samom sebi svrha kojom se sustav brani od samodestrukcije ili samoraspadanja očito napuhanog balona. Ovo investiranje radi investiranja koje stvara sve veće jače i spektakularnije, kao da mu je spektakl zapravo duša opstanka zapravo uopće nije utemeljeno na dostignuću, kreaciji i napretku, već je zapravo riječ o suvremenim Potemkinovim selima, koji zato i izgledaju onako kako izgledaju – ispumpani od stila, ornamenta, priče i poruke. Posve poraženi od nekadašnje Velike arhitekture, koja, i ovako porušena, kakvu je vidimo u Betonskim spavačima, i u našoj okolini, pokazuje i dokazuje čovjeka. Javne politike podupiru ovaj investicijski urbanizam, stil bez stila, u jalovoj nadi kako će njihova sebičnost sačuvati nešto i za sam grad.
Možda je i najveća vrijednost serije baš u tome jer nas vodi na udobno putovanje neudobnim predjelima, tako da mi koji gledamo zapravo uspijevamo uroniti u pravu svrhu tih objekata. U njihovu značenje, ali i u svrhu. U tom slučaju možda doista vrijedi razmotriti ono što uvijek ugodni glas glumca Jerka Marčića govori na početku svake epizode: „Možemo li u vrijednostima prošlosti naći poticaje za buduće, bolje društvo?“ Za ono što nam je kao zajednici – važno.