Za Micheala Sorkina arhitektura ne smije biti privatna stvar niti privatni događaj. Ona mora pronalaziti nove načine kako stimulirati javni prostor, kako ga učiniti još udobnijim, a isto tako i kako suzbiti negativne pojave u njemu. Kriza u javnom prostoru događa se kada imate, naravno, radikalne agresivne situacije – obrambeni namještaj (kao one šiljke protiv beskućnika) ili mobiliraj, sve do kamera na svakom koraku i privatizacije svega i svačega. Slavan je njegov citat „Šoping centar nikad neće biti javni prostor, kao što neće biti Otvorenog grada sa naoružanim ljudima na ulici“.
Mnoge krize danas napadaju prostor. Gradovi su slagani na taj način da se svatko u njima skladno nadoveže na rad ili ostavštinu onog prethodnog. On je teren koji se neprestano otkriva, i to se otkriva na razne, često i različite načine. Treba proširiti raspravu o načinu gradnje grada preko trenutnih tehnoloških i idejnih mogućnosti. Za Sorkina pisanje o arhitekturi bila je arhitektura sama, jer ona je bila za njega podjednako i avantura i nada. Sve je manje ozbiljnijih arhitektonskih ostvarenja, jer smo postali izuzetno opsjednuti funkcionalnošću i turobnom isplativošću.
Postojeći gradovi trebaju brzo i što lakše biti prevedeni u aparat održivosti – sa vrtovima, solarnim panelima, ekološkim konstrukcijama i regulacijama saobraćaja, takvim da se naprave zone bez automobila, samo za pješake. Osim što je utemeljen u historijskom gradu, suvremeni urbanizam mora podržavati i nove tendencije. Potreban nam je urbani dizajn koji se razlikuje od urbanizma planiranja time što se ipak bavi realiziranjem formi. Novi urbani dizajn provodi se pod utjecajem demokratske kritike, ekološkim senzibilitetom, pluralizmom kulture i uvijek razvijajućih tehnologija. On može ostvariti sretniju budućnost razvijajući svježe fantazije ili urbane potrebe. Moramo stvoriti svojevrsni optimizam u gradovima, jer bez njega će se ti isti gradovi samo reciklirati. Ne postoji samo jedan odgovor na formu grada, već set principa koji vode urbani projekt i koji postaju cilj revitalizirane urbane prakse.
Takav urbanizam trebao bi se sastojati od jedanaest principa:
OJAČATI KVARTOVE – Kvart mora biti u središtu. On je sredstvo pomoću kojeg se održava socijalni grad ili njegovo društveno tkivo. Ona moraju biti organizirana tako da jednostavno zadovolje i održavaju potrebe i zahtjeve stanovnika. Trebaju biti maksimalno ekonomski, kulturno, društveno i ekološki samodovoljni.
UČINITI ODRŽIVIM – Urbana ekologija zahtijeva samoodrživost. Urbani dizajneri moraju biti i ekonomisti energetskih krugova, proizvodnje kisika, regulacije toplote, poljoprivrede, sirovih i recikliranih proizvoda.
OZELENITI POSVUDA – Korištenje zelenih prostora fundamentalno je pravo građana. Zelenilo treba utjecati i na lokaciju i na njen oblik. Zgrade trebaju podržavati zelenilo. Imati zgradu i park, tek su osnovne mogućnosti. Može se i treba puno više kreirati.
OSIGURATI RUBOVE – Grad se često guši u vlastitom sadržaju. Postoje rubovi, granice do kojih se može ići sa nagomilavanjem, jer tada dolazi do propasti koordinacije u gradu. Vidljivost i funkcionalnost grada najbolje se vidi s njegovih krajeva. Oblik grada je preduvjet za njegovu demokratičnost. Kraj grada mora biti samostalan kako se iz grada uopće može izići. Kada se ti krajevi spajaju, stvara se Krajnji ili Rubni grad kojeg je nemoguće napustiti.
STVORITI JAVNE PROSTORE – Ideja okupljanja je ona koja razvija imaginaciju urbanog dizajna do te mjere, da dizajna niti nema bez nje. Javni prostor danas je na udaru komercijalizacije, elektronfiijacije, kriminala i zanemarivanja. Ništa ne može zamijeniti trgove, igrališta, stadione. Maksimalno treba štititi mogućnost sretanja tijela u prostoru. Jer to sretanje čuva demokraciju, a posebno slučajni susreti.
OSIGURATI SOBAMA POGLED – Arhitektura grada je kompaktni sukob među željama koji se stalno održava. Grad je instrument i laboratorij želje u kojem je svako sretno stanovanje zapravo stvar dogovora. Treba razvijati različitosti umjesto sukoba. Treba nam grad sa beskonačnim mogućnostima izbora, ne sistem privilegija.
MIKSATI FINESE – Komunikacija među nacijama, rasama, klasama mora biti ostvariva i kreativna. One moraju živjeti u skladu, a ne u zonama i pojedinačnim i jedinim namjenama investitora i planera. Urbanizam ovo mora proizvoditi radeći neprekidno na novim i nepredvidivim rješenjima. Gradovi su mašine jukstapozicioniranja, mašine mutacije, a mi moramo naučiti kako birati.
OBJASNITI POKRET – Treba napraviti radikalan preokret u ljudskom kretanju gradovima. Automobili su bez obzira na sve tehnologija propasti. Već je dokazano koliko su u sukobu sa gradovima, posebno prema njihovoj gustoći i protočnosti. Automobili napadaju prostore produkcije i zdravlja, cirkulacije i uživanja, zelenila i sigurnosti. Još uvijek nismo ozbiljno razmotrili sustav javnog prijevoza koji je nevidljiv, tih, praktičan, mobilan i prijateljski.
LOKALIZIRATI ARHITEKTURU – Gradovi stvaraju formu. U klimaksu je rješenje. Klimaks je homeostatično stanje stalnog rasta. Urbani dizajn mora proizvoditi ove klimakse, a ne reprodukcije. Dizajn mora neprestano poticati raznolikost.
BRANITI PRIVATNOST – Javni prostor ispunjavaju izbori. Izbori su privatna stvar. Javni prostor nije samo prostor ili dijelovi prostora, već i mjesto gdje se ispoljavaju privatne fantazije i ponašanja, odmah dostupni konstrukt, nepregledni prostor mogućnosti koje se mogu razvijati i gdje se mogu razvijati nove mogućnosti koje se još niti naslućuju. Urbani dizajn je most između takvih mogućnosti.
UČINITI LIJEPIM Moramo pojačati grad osjetila, urbanu erotiku.
