Mostar je grad koji ima dva lica – jedan Mostar je onaj u koji dolaze milioni posjetitelja godišnje, a drugi onaj iz kojeg mnogi mladi odlaze. Nije broj turista uzrok njihovog odlaska, već najčešće očaj.
„Ovdje ima previše tuge“, uzdahnu Azra. Sjedeći na terasi Fabrike, poznatog kafića u duhu Starbucksa u Mostaru, ova dvadesettrogodišnjakinja se preselila u Mostar prije 6 godina zbog studija za bolničarku, koje je sada uspješno završila. Iako ima diplomu u rukama, nije uspjela pronaći posao u svojoj struci. Ogorčena je zbog te situacije: „Stvarno je sramotno! Ovdje trebate veze da biste radili u javnom sektoru, morate poznavati prave ljude, a isto važi i za turizam, gdje trebate poznavati vlasnike luksuznih vila. Sve je korumpirano i teško je pronaći posao!“
Mlada Azra nije jedina koja se suočava s ovim problemom. Prema njenim riječima, cijela generacija mladih je pogođena: „Mnogo je ljudi koji jednostavno ne mogu naći posao nakon što završe studije. Čak poznajem i doktore koji su u istoj situaciji“. Podaci Svjetske banke pokazuju da je u Bosni i Hercegovini svaki treći mladić ili djevojka ispod 25 godina trenutno nezaposlen.
Azra će uskoro otići u Hrvatsku da radi u turizmu. Pronašla je posao recepcionerke u hotelu u Trogiru, šarmantnom gradiću na obali, s platom od 1300 eura mjesečno. Ovaj iznos je znatno veći od onog što bi mogla očekivati kao medicinska sestra u Bosni i Hercegovini: „Ovdje je plaća oko 500-600 eura, što je zaista mizerno, s tim novcem ne možete ništa“.
Za mlade poput Azre, odluka da se napusti zemlja često se čini neizbježnom. Iako je Europska unija blizu – granica s Hrvatskom je na samo tridesetak kilometara od Mostara – donošenje takve odluke je teško: „Mnogi žele otići jer gube nadu, ali to nije pravi izbor“, komentira Azra. Prema Uniji za Održivi Povratak, nevladinoj organizaciji koja se bavi olakšavanjem povratka i integracije bosanske dijaspore u civilno društvo, od posljednjeg popisa stanovništva 2013. godine, više od 600.000 ljudi napustilo je Bosnu i Hercegovinu – gotovo petina stanovništva.
Kako razgovor odmiče, Azra se počinje otvarati: ,,Jednom prilikom, američki turista me je pitao šta bih želela da uradim kako bih promjenila situaciju u svojoj zemlji. To neočekivano pitanje me je uzdrmalo. Emocije su me preplavile i odgovorila sam: „Učinila bih sve što je potrebno da se maknu svi političari koji se samo brinu za svoje pozicije i kradu narod. Ako treba, koristila bih i nasilje!“ rekla je s puno bijesa, žureći da dodatno pojasni: „Žao mi je, zaista mi je žao, ali to je istina, ja želim putovati, želim živjeti, dok ovdje mogu samo preživljavati!“
Maštati o budućnosti usred velike migracije
Pitanje ostanka ili odlaska ne pojavljuje se u glavama mladih Bosanaca kada krenu razmišljati o ulasku na tržište rada, već mnogo ranije. Za istim stolom u kafiću je i Freja, mladja od svoje prijateljice Azre.Gotovo svi njeni prijatelji iz srednje škole takođe žele da odu, ali ona, za razliku od mnogih srednjoškolaca, ima rješenje– fudbal. Sanja da napreduje na poziciji napadača kao profesionalna fudbalerka. Već u kontaktu sa menadžerima, cijela njena porodica razmatra mogućnost napuštanja zemlje što je prije moguće, možda čak za Španiju.
Freja se ironično izražava o onome što čuje u školi: „Ovdje nas nastavnici guraju i govore da ostanemo da radimo u Mostaru ili u našoj zemlji, sve dok oni ne odluče otići“.
„Situacija se ne mjenja, ima previše mržnje takođe.„
Freja
Razlozi ekonomske prirode su glavni faktor koji potiče mlade na odlazak. Prema istraživanju iz 2021. godine koje je sproveo Fond Ujedinjenih naroda za populaciju, 30% mladih ispod 25 godina smatra da nema nikakvu budućnost u Bosni i Hercegovini. Neki pokušavaju da pronađu posao pa odluče da pobjegnu, dok drugi odrastaju s idejom da će u svakom slučaju otići. Ali novac nije uvjek jedini razlog. Freja objašnjava: „Ovdje ima mnogo tuge, bez obzira na to da li odlazimo ili ne. Situacija se ne mjenja, ima previše mržnje takođe. Mislim da je dobro napustiti ovu atmosferu i zato sam srećna što odlazim, jer svi još uvjek patimo od onoga što su naši roditelji prošli“. Pritom misli na rat u Bosni i Hercegovini koji je trajao od 1992. do 1995. godine. Taj rat je traumatizirao zemlju, a njegova senka nastavlja da bdi nad novim generacijama koje se osjećaju nemoćno pred pat-pozicijom u kojoj se našla politika, a koja blokira čitavu zemlju.
Dejtonski sporazumi, koji su okončali rat 1995. godine, uspostavili su složen sistem upravljanja. Još uvijek pod međunarodnim nadzorom, Bosna i Hercegovina se sastoji od tri entiteta koji koegzistiraju: Federacija, u kojoj većinu čine Hrvati i Bošnjaci; Republika Srpska, u kojoj većinu čine Srbi; kao i multietnički distrikt Brčko. Dodatno, postoji tročlano predsjedništvo s tri predsjednika koji predstavljaju tri konstitutivna naroda, a koji se smjenjuju na čelu zemlje svakih 8 mjeseci.
Mladi rijetko otvoreno govore o odlasku. Kada to čine, muče se s riječima, skrivajući svoju sramotu, strah i žaljenje iza ironičnog humora koji je tipičan za Balkan. Freja i Azra nisu izuzetak od ovog obrasca. Ipak, neki vide drugačiju perspektivu u Bosni i Hercegovini.
Sinatra Bar je luksuzni kafić u Mostaru. To je mjesto koje je Ivo odabrao za sastanak. Iako ima samo 28 godina, Ivo, ljubitelj pozorišta, već ima impresivan životopis. Angažirao se od srednje škole, prvo kao predsjednik učeničkog vijeća srednje škole u Mostaru, a zatim kao predsjednik studentskog vijeća. Također je devet godina bio predsjednik gradskog vijeća mladih i proveo je godinu dana na stažu u delegaciji EU u Bosni i Hercegovini.
Ivo ima pozitivniji stav u vezi sa situacijom u najvećem gradu Hercegovine. Prema njegovom mišljenju, važno je zadržati nadu, jer je Mostar grad pun mogućnosti. Objasnio je: „Mislim da većina ljudi odlazi a da nisu čak ni pokušali pronaći rješenje ovdje, već suodmah birali bijeg“. Za njega, masovni odlazak radnika predstavlja priliku za mlade u Mostaru. „Jednostavno je, kada svi odlaze, oslobađaju se radna mjesta, tako da ako dobro potražimo, naći ćemo- samo treba biti uporan“. Ivo nema namjeru napustiti Mostar, njegova budućnost je ovdje.
Komplikovana situacija za razmatranje
Nekoliko ulica dalje od kafića nalazi se univerzitet Džemal Bijedić. Jedno od dva univerziteta u Mostaru, gradu u kojem Bošnjaci i bosanskohercegovački Hrvati često žive u različitim četvrtima. Ovaj se univerzitet nalazi na bošnjačkoj strani grada. Sve je puno studenata, skrivaju se od kiše, međutim, primorani su pažljivo birati skrovište zbog opasnosti od urušavanja – neke zgrade još uvijek nisu obnovljene, još od kraja rata. U jednoj od zgrada nalazi se ured Esveda Kajtaza, istraživača i profesora na Fakultetu društvenih znanosti. Budući da se školovao u Mostaru od malih nogu, odlučio se baviti sociologijom kako bi proučavao ovaj fenomen masovnih migracija. „Isto me tako zanima psihologija, jer smatram da ću boljim razumijevanjem pojedinca bolje razumjeti cijelo društvo, ne samo pomoću vlastitog iskustva već i razumijevanjem iskustva drugih“, objasnio je.
Po njemu, ne odlaze samo mladi, iako su oni najbrojnija skupina ljudi koji odlaze. Svi su poslovni sektori pogođeni ovom pojavom, ali pojasnio je da je situacija u javnom sektoru malo bolja zbog toga što pozicije u državnim firmama nude određenu stabilnost, a posljedično i finansijsku sigurnost. „Ljudi pretežno odlaze u Njemačku“, rekao je. Prema izvještaju UN-a iz 2020., kao i njemačkog Zavoda za statistiku, Bošnjaci primarno odlaze u zemlje koje se graniče s BiH, a zatim i u zemlje u kojima se priča njemački, poput Njemačke i Austrije. Takođe, ove dvije institucije procijenjuju da je već oko 330 hiljada Bošnjaka otišlo živjeti u Njemačku.
Kako bi nam pokazao koliko je, za mlade mostarce teška odluka otići u stranu zemlju, Kajtaz nam je rekao jednu stvar: „Odvojiti se od porodice je strašno, u svakom pogledu. Riječ je o kulturalnoj razlici – mi nismo navikli odvajati se od porodice, kao što to na primjer rade mladi na Zapadu, koji napuštaju svoju okolinu kad navrše 18 godina. Kod nas, dok god su roditelji živi, pretežno ostajemo blizu njih – to je stvar tradicije“.
Za njega, posljedice egzodusa mladih višestruke su. Budući da mladi odlaze, situacija s vremenom postaje sve teža za one koji ostaju. „To je jasno vidljivo u obrazovnom sistemu, mnogo je manje djece koja sve rjeđe viđaju svoje prijatelje s prolaskom vremena. To se događa upravo zato što su njihovi prijatelji pronašli nadu u drugoj državi. Mladi koji odrastaju ovdje doslovno vremenom gube svoje prijatelje“, objasnio je.
Unatoč tome što je poprilično pesimističan po pitanju situacije u svojoj zemlji, Esved Kajtaz se i dalje nada. Nada se da će za tridesetak godina, kad bude vrijeme za njegov odlazak u penziju, situacija postati bolja zahvaljujući novim generacijama.
Pitanje povratka
Ivana već tri godine ne živi u Mostaru. Ova mlada 29-godišnja Hrvatica iz Bosne i Hercegovine diplomirana je radiologinja sa sveučilišta u Mostaru. Pokušala je pronaći posao u svojoj profesiji, a pokušala je bezuspješno. Nakon nekoliko poslova u prehrambenoj industriji i onih sezonskih, odlučila je otići u Minhen gdje je pronašla posao u bolnici.
Njena finansijska situacija je puno bolja u Njemačkoj – zarađuje više od 2000 eura, oko četiri puta više od prosječne plate u Bosni i Hercegovini. Ponude za posao brojne su i jedan deo njene porodice već živi u Minhenu s njom. Unatoč svemu, razmišlja o Mostaru: „Nedostaje mi ostatak moje obitelji, moji prijatelji, podneblje i priroda, jer smatram da je Bosna i Hercegovina jedna nevjerovatna zemlja“. Kako bi nadomjestila ovaj nedostatak, trudi se vratiti svako ljeto u Mostar. Svaki joj povratak slama srce, ali počinje se i na to navikavati.
Često razmišlja o pitanju povratka: „Jednog ću se dana, nadam s obitelji, vratiti u Mostar, ne znam tačno kada će se to dogoditi, ali želja za povratkom postoji, bez sumnje. Misli da povratak zavisi od toga šta će odlučiti njen „stari otac“, koji takođe živi u Njemačkoj. Uskoro se planira udati, i planira kupiti zemljište u Mostaru sa svojim budućim mužom. „Njemačka nam nudi brojne poslovne prilike, ali isto tako mislim da će se situacija u Bosni i Hercegovini promijeniti. Voljela bih odgojiti djecu u svojoj zemlji“.
Kao dokaz ove želje, Ivana je s nama podijelila svoje mišljenje o podjelama u Bosni i Hercegovini. „Mislim da kad ljudi jednom odu iz BiH, oni se okupe u Njemačkoj i zaborave na sve te gluposti, te etničke i vjerske razlike. Slažu se i međusobno se pomažu, što u Mostaru nije slučaj. Potpuno je drugačija situacija i tužno je, ali tako je kako je. Mislim da je to jedan od načina na koji se ljudi okupljaju, jer kada odu ujedinjuju se u svom beznađu.
O autorima/ici:
Yann Guenon je studirao historiju, trenutno pohađa pripremnu školu novinarstva „La Chance“. Ova reportaža mu je dala koliko odgovora toliko novih misli. „U Mostar sam stigao sa apsolutno pogrešnim i unaprijed određenim idejama“.
Pročitajte Yannov ‘Making of‘.
Jana Erić studira francuski jezik u Beogradu. Za vreme radionice, naučila je da vodi beleške prilikom konsekutivnog prevoda i prenosila je svoje dobro raspoloženje na druge. „Osetila sam duh bivše Jugoslavije i upoznala ljude sa kojima ću sigurno nastaviti svoje druženje“.
Pročitajte Janin ‘Making of‘.
Tomislav Veble je studirao prevođenje i računalnu lingvistiku u Zagrebu. Za vrijeme trajanja projekta podijelio je s ostalima svoje znanje o konsekutivnom prevođenju. „Pomoću vještine konsekutivnog prevođenja premostili smo jezičnu barijeru i omogućili aktivno sudjelovanje našem francuskom kolegi“.
Pročitajte Tomislavov ‘Making of’.
Ovaj prilog čini dio serije od deset reportaža koje je krajem aprila u Mostaru izradilo trideset studenata iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Francuske i Srbije u okviru medijske radionice koju je organiziralo udruženje Téméco uz financiranje EU-a i programa Erasmus+. AbrašRadio je partner projekta.
