Sredina je ljeta, vrijeme godišnjih odmora. Iako smo ove godine spriječeni zbog pandemije, za mnoge ljeto i ljetni odmor znače – odlazak na more, što zapravo podrazumijeva da imamo gdje otići, odnosno da postoje smještajni kapaciteti koji bi zadovoljili potrebe dolaska većeg broja ljudi.
Piše: Kristina Bradara
Osnovni preduvjet za razvoj turizma jest cestovna i pomorska infrakstruktura. Uz infrastrukturu za turizam su ključni čimbenici: turistička arhitektura, urbanizam i prostorno planiranje – ne samo u kulturnom smislu nego i u političko-ekonomskom smislu gospodarenja prostornim resursima.
Tijekom 60-ih godina broj turista raste lagano, a krajem 60-ih i početkom 70-ih broj stranih i domaćih turista povećava se ubrzano. To je povezano s tim da su od 1. januara 1967. stranci mogli bez vize ući u nesvrstanu socijalističku državu, što je potaklo turističke agencije, posebno one u Britaniji, da dovedu što više turista na plaže Jadrana. Sukladno tome, prioriteti modernizacije se mijenjaju i usmjeravaju ka obali. Bivša država kao dio svoje ekonomske i planske strategije investira u turizam. Investiranje u turizam poduprto je nerealno povoljnim bankarskim kreditima, tako da duž obale Jadrana počinje masovna gradnja.
Ključni trenutak strateškog pristupa turizmu predstavlja izrada prostornih planova za jadransku regiju započeta 1967. godine uz intenzivnu pomoć Ujedinjenih naroda. Ta inicijativa prvi je primjer interdisciplinarnog prostornog planiranja u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji i rađena je u suradnji hrvatskih stručnjaka s ekspertima iz Italije, Engleske, Švedske, Poljske i Francuske. Između 1967. i 1972. izrađena su tri plana: plan za Južni Jadran, plan za Gornji Jadran te plan za splitsku regiju.
Jedinstvo ekonomskog sustava, plansko i racionalno raspolaganje resursima te mehanizam prostornog plana koji ima funkciju alata za nadzor i koordinaciju razvoja stanja u prostoru omogućavao je cjelovit pristup turističkoj izgradnji. Prema prostornim planovima Jadrana, turistički resursi dimenzionirani su jednostavno prema analizi koliko je koji dio obale pogodan za turističku namjenu, a rezultati su: 1.66 korisnika po tekućem metru za Južni Jadran, što je dovelo do maksimalnog broja korisnika u regiji od oko 900.000. Na Gornjem Jadranu predviđen je, pak, smještaj za čak 1.535.000 korisnika, dok bi s uključivanjem rekreacijskih poteza i kontinentalnog područja taj broj mogao narasti do 2.961.000. Prostori za intervencije odabirani su temeljem pažljive analize i sukladno pejsažno-topografskoj pogodnosti lokacija unutar cjelovitog sustava urbanizacije obale. Planovi nisu u cijelosti implementirani, ali se njihove pozitivne intencije danas zbilja očitavaju u prostoru: hrvatska obala razmjerno je očuvana od pretjerane turističke izgradnje, koja je koncentrirana u pojedine punktove – turističke enklave, dok su povijesne jezgre razmjerno očuvane od veće devastacije.
Te zdrave postavke i odsustvo pritiska kapitala omogućile su očuvanje hrvatske obale koja do danas nije preizgrađena. Također, eksplicitno je izražena intencija očuvanja povijesnih ambijenata i spomenika kulture. Dodajmo da bi to pravilo trebalo održati i revidirati i danas, i to upravo za arhitektonske artefakte nastale kao ishod tih istih planerskih uputa i smjernica.
Promatrana pojedinačno, arhitektonsko-urbanistička rješenja značajno variraju tipološki i morfološki: od simulacija ribarskih naselja, preko ansambala paviljonskog tipa, sve do megastruktura. Arhitektonska kvaliteta ovisi u prvom redu o sposobnostima projektanata, koji su u to doba uživali razmjerno veliku slobodu prilikom davanja rješenja za projektni zadatak. K tome, neki od projekata rezultat su javnih natječaja, pri čemu je turistička gradnja unutar arhitektonske scene shvaćena kao važna tema unutar koje su se istraživali i projektantski pristupi koji će kasnije biti primijenjeni u kolektivnom stanovanju i drugim namjenama.
Jedan od primjera tih megastruktura je luksuzni Hotel Marina Lučica izgrađen davne 1971. godine u vrijeme velikog buma u izgradnji hotela na hrvatskoj obali. Projektirao ga je poznati arhitekt Lovro Perković. Hotel Marina Lučica uživao je veliki ugled u nudističkom turizmu. Hotel se odlično uklopio u smislu da uvažava krajolik i tipologiju mjesta na kojem se nalazi. Ovaj hotel je radio samo 20 godina (1971.-1991.). Ono što je nekoć bio elitni raj, danas je ruševno zdanje koje je od 2002., po nalogu Hrvatskog fonda za privatizaciju, u vlasništvu mađarske tvrtke Diamant Marina, koja zgradu, unatoč ugovorenim obvezama, nije čak ni fizički zaštitila. Sve pločice, 21 000 m2, sva drvenina, sve staklo je uništeno. Goli zidovi i vanjska konfiguracija bude nostalgiju za drugačijim vremenima.
Stanje hotela Marina Lučica, jednog od najmodernijih hotela na Jadranu
Još je gore od Lučice, međutim, prošao drugi megastrukturni hotel – Ambasador Plat u Župi dubrovačkoj, koji je porušen. Hotel Plat nije bio zaštićen kao kulturno dobro i zbog toga nije postojala nikakva pravna obaveza da se sačuva. Vlasnici vjerojatno nisu ni svjesni da ono što ruše ima kulturnu vrijednost i to nije nužno njihova odgovornost. Iako je hotel Plat golem, projektiran je tako da što manje zadire u stijenu na kojoj je izgrađen. Ta zgrada je vrlo složena i razvedena, poput povijesnog grada. Umjesto dosadnih dugih hodnika kakve inače susrećemo u hotelima, gosti su se šetali i susretali na malim mostovima i stubištima, postavljenima oko dubokih i zasjenjenih unutarnjih dvorišta. Istovremeno moderna i mediteranska, ta megastruktura je doista nudila novi urbani model. Nadležnim institucijama predan je elaborat s prijedlogom zaštite građevine, no on je ostao u ladici.
Zapušteni hotel Plat u Dubrovniku koji je porušen (Grgo Jelavić / dubrovačkidnevnik.net.hr)
Često se govori da je razlog rušenja hotela i ovakvog tipa građevina to što ih je teško obnoviti, jer ne zadovoljavaju suvremene prostorne standarde, sobe su premalene, a javni prostori preveliki. To je donekle točno, obnova nije nimalo jednostavna, ali recimo u Istri su gotovo svi turistički kapaciteti iz perioda modernizma obnovljeni i koriste se. S druge strane imamo hotel Ambasador Plat koji je porušen, a u arhitektonskom smislu je puno vrijedniji od bilo kojeg istarskog hotela.
Mozda među najspektakularnijim megastrukturama je hotel Haludovo na ostrvu Krku, djelo arhitekta Borisa Magaša. Magaš je projektirao Poljudski stadion u Splitu (1979.), smatran njegovim najuspješnijim projektom i uzor mnogim svjetskim stadionima koji su ga oblikovno slijedili. Magaševi radovi i danas izazivaju pažnju svojim autentičnim pristupom. Naime, za Magaša nisu postojale konvencije, on je svaki projekt počinjao od nule, od samih temelja projekta.
Hotel Haludovo (Arhiv Haludovo Palace)
Kompleks se nalazi svega dvadesetak minuta vožnje od Rijeke. Velik otprilike kao 15 nogometnih igrališta, Haludovo je jedinstveno po tome što stoji na prijelazu od modernizma u postmodernizam, a u hrvatskoj arhitektonskoj historiografiji ipak je smatran manje važnim, gotovo ekscentričnim radom. No ključna je urbanistička zamisao je da Haludovo je projektiran kao uvjerljiva simulacija grada, s centralnom gradskom palačom, bedemima, podgrađem. Takva koncepcija dovela je do kombiniranja različitih tipologija, time i standarda smještaja. Vrlo zanimljivo i jedinstveno u smislu formiranja socijalno heterogenog okoliša, što je u turizmu danas sve teže zamisliti. Unutar jednog kompleksa imali ste i luksuzni centralni hotel i superluksuzne vile, ali i skromnije apartmane – a svi su koristili zajedničke javne prostore i sadržaje. Postoji, uvjetno rečeno, klasna raslojenost, ali i ideja da svi zajedno provode svoj odmor, jer se u bivšoj državi smatralo da svi imaju pravo na odmor i da treba omogućiti lokaciju gdje bi ga provodili. Haludovo je bankrotirao godinu dana nakon otvaranja, da bi ga nešto kasnije država ponovo otvorila. Hotel je dosta stradao tokom rata 1991. godine kada je služio kao kamp za izbjeglice, da bi 1995. bio prodat i šest godina kasnije zatvoren. Od tada propada. I danas je turistička atrakcija, ali ne više zbog svoje veličanstvenosti, nego zato što je ruglo, a u isto vrijeme je čudnovat i budi znatiželju.
Damir Fabijanić, izložba “Haludizam/Haluddism” (Haludovo 1987/2018.)
Za vrijeme rata ove strukture su bile skloništa izbjeglicama. Nakon rata, neke su zaštićene kao kulturno dobro, neke porušene, a neke privatizirane. S druge strane, hrvatski priobalni gradovi i mjesta doživjela su i organski, često neplanski rast kao posljedicu malih privatnuh inicijativa i sive ekonomije, što je bilo omogućeno neučinkovitim instrumenatima urbanističke regulative. Pronađena su i implementirana neka kratkoročna rješenja koja su dugoročno jako štetna za obalu.
Za kraj možemo sa sigurnošću tvrditi da megastrukture nisu agresivni betonski mastodonti koji narušavaju sklad obale nego upravo suprotno. One su trebale sačuvati obalu, jer je tu ideja bila da se, umjesto nepotrebnog širenja uz obalu, turistički kapaciteti koncentriraju na lokacije koje su pomno izabrane, a da se ostatak obale ostavi nesagrađen sa sačuvanim prirodnim ljepotama i povijesnim urbanima jezgrama.
