Svaka je od njih bila najviša, najveća, imala je najveći sat na svijetu ili najnapredniju tehnologiju svog vremena. Zaista, to su najslavnije građevine iz vremena kad je kolektivno dobro bilo glavna državna politika.
Bugarsko-njemačko-rumunjski dokumentarac Paläste für das Volk (Palača za narode), premijerno prikazan na festivalu dokumentarnog filma u Leipzigu 2018. godine, govori o socijalističkom nasljeđu u zemljama bivše Jugoslavije i Istočnog bloka te utjecaju arhitekture na kolektivno sjećanje i mentalne mape lokalnog stanovništva
Film je plod rada redateljskog dua Georgia Bogdanova i Borisa Missirkova koji temi socijalističkog naslijeđa i kolektivnog sjećanja pristupaju kroz njihove najopipljivije primjere – pet tipičnih zgrada socijalističkog doba. Narodna palača kulture u Sofiji, Državno sveučilište u Moskvi, Palača parlamenta u Bukureštu, Palača Srbije u Beogradu te Palača Republike u Berlinu, primjeri su građevina kakve su dizali razni čelnici zemalja europskog istoka i i Rusije. Predstavljaju jednu značajnu epohu i svjedoče o povijesnim prevratima ovih područja u drugoj polovici dvadesetog stoljeća.
Film je podijeljen u poglavlja posvećena ovim pojedinačnim zdanjima, a redatelji kombiniraju arhivske snimke i intervjue s nizom stručnjaka, arhitekata i bivših ili sadašnjih zaposlenika objekata. Promatrački segmenti prikazuju i doživljavaje ovih zgrada ljudi danas.
Priča počinje u Moskvi i to zgradom Državnog sveučilišta Lomonosov koja je doista samoodrživ grad za sebe. Kad je podignuta bila je sve do 1988. godine jedna od najvećih građevina u ovom dijelu svijeta, kaskajući tek za nekim zdanjima u New Yorku. Središnja kula s 36 katova visoka 240 metara bila je opasana s četiri ogromna krila za studentski smještaj. Objekt sadrži 30 kilometara hodnika, 5000 soba, 106 dizala i 18 000 prozora. Ova zgrada bila je simbol idealnog čovjeka u Rusiji: pametnog i lijepog, s knjigom u ruci. I danas je među rijetkim građevinama Moskve u kojima se stanovi ne mogu prodati niti iznajmljivati nego samo naslijediti, no da bi se i to dogodilo moraju biti ispunjeni brojni uvjeti. U pojedinim stanovima žive i po tri generacije obitelji istovremeno.
Redatelji nas potom vode u Beograd, bivši glavni grad Jugoslavije, i to u bivšu Palaču Federacije koja se i danas koristi kao političko sjedište, iako danas nosi naziv Palata Srbija. Ova zgrada je zapravo bila početak planske gradnje Novog Beograda i prvi primjer totalnog dizajna u Jugoslaviji. Planirano je apsolutno sve, do najsitnijih detalja – rasvjeta, tepisi, pribor za jelo, čaše, salvete. Cijela palača trebala je da predstavlja ujedinjenu i moćnu Jugoslaviju, a prvi njeni gosti bili su učesnici Pokreta nesvrstanih 1961. godine. U centralnom dijelu palače nalazi se šest salona posvećenih šest saveznih republika zemlje. Uređenje svakog zasnovano je na isticanju tradicionalnih motiva, karakterističnih za svaku federativnu jedinicu. Jugoslovenski salon predstavljao je najveću i ujedno najreprezentativniju prostoriju palače. Ravnatelji inzistiraju na tome da je veličina zgrade uglavnom netaknuta, kao i većina namještaja i freski i ukrasa na zidovima. Iako interijer potječe iz doba koje je nadživjelo svrhu zgrade, odgovori sugovornika puni su nostalgije. S obzirom na sveukupni ironični ton redateljske premise, sugerira se da se na nostalgičare sve više gleda kao na neobičan ostatak prošlosti koju utjelovljuju cementne konstrukcije upravo takvih zgrada kakva je Palača Federacije.
Kad je izgrađena, Palača Republike u Berlinu trebala je predstavljati prostor otvoren i dostupan svima. Što se tiče dizajna, bila je jako inovativna i s dosta pokretnih elemenata koji su mogli pojedine prostorije prilagoditi različitim namjenama. Palače Republike bila je najveće tehničko čudo svog vremena (rezultat kombinacije njemačke učinkovitosti s komunističkom ideologijom). Jedina je od navedenih zdanja demolirana, jer se pri gradnji iste koristio azbest. Rušenje je pažljivo dokumentirano, a namještaj, arhive i drugi ostaci palače čuvaju se u posebnom skladištu.
Narodna palača kulture u Sofiji je još jedno impozantno zdanje. Završena 1981. godine, korištena je samo jedno desetljeće prije sloma režima. Tijekom devedesetih godina palačom je jako je loše upravljano. Prije nego što je napokon obnovljena, dugo je stavljana u drugi plan. Ime zgrade je ostalo isto, a njezini dijelovi raspodijeljeni su između nekoliko tvrtki koje su je preuzele. Sačuvani su čak i satovi na električni pogon koji su još uvijek u funkciji. Osim što simboliziraju važnost vremena u procesu pamćenja i zaboravljanja, fokus na satove upućuje i na ideju o kretanju u budućnost. Slijede intervjui s članovima osoblja koji izražavaju nostalgiju. Ističe se razgovor s čistačicom ponosnom na isti posao još radi od 1986. godine.
U posljednjem dijelu dokumentarca riječ je o Palači parlamenta u Bukureštu koja je sagrađena nakon potresa 1977. godine. Neke stoljetne crkve su doslovno premještene kako bi se stvorilo mjesto za drugu po veličini zgradu na svijetu (nakon Pentagona).
Autori filma vode se enciklopedijskim definicijama pojmova kao što su “federacija”, “pamćenje”, “vrijeme”, “komunizam” te citatima Karla Marxa i Borisa Groysa. Čita ih pripovjedač čiji glas prati zvuk igle gramofona na staroj ploči. Redatelji koriste i muzičke partiture koji nas vraćaju u ovo posebno razdoblje. Film ne otkriva o zgradama nešto naročito novo, a postići dubinski uvid u jednu tako složenu temu nije ni lako, jer bi svaka od spomenutih zgrada mogla tematizirati po jedan fascinantan devedesetominutni film. Odgovore koje dobivamo od ispitanika su prilično predvidljivi, ocrtavaju kajanje i nepokolebljivu opredijeljenost istočnoeuropskih zemalja da prevladaju ono što mnoge još uvijek smatraju svojom sramotnom prošlošću. To je nešto zajedničko Bugarskoj i Srbiji s jedne, i bivše Njemačke Demokratske Republike i Rumunjske s druge strane. Iznimka je, naravno, Rusija.
Dvije su glavne linije razmišljanja u filmu. Prva odražava ogromnu istočnoeuropsku želja da pripada, tj. nastavi tranziciju ka Zapadu, potiskujući socijalističku prošlost. S druge strane imamo rusko razmišljanje koje je na tankoj granici između sjećanja i tabuizacije prošlosti. No ono u što ne možemo sumnjati jest da je svaka od ovih palača veličanstven arhitektonski pothvat “nastao s mnogo hrabrosti, pa čak i ludosti, s ciljem da budu podsjetnik na moć, ali i na svijetlu budućnost.” Svaka je od njih bila najviša, najveća, imala je najveći sat na svijetu ili najnapredniju tehnologiju svog vremena. Zaista, to su najslavnije građevine iz vremena kad je kolektivno dobro bilo glavna državna politika.
Piše: Kristina Bradara/Zamisli grad