Poeziju na štrikove: Marija Dejanović (izbor iz poezije)

Marija Dejanović

Marija Dejanović se na hrvatskoj književnoj sceni kartirala u uzbudljivo doba ekspanzije pjesničkih prvijenaca mladih pjesnikinja širom regije. Publika i kritika s jednoglasnim su oduševljenjem dočekali dugo očekivane, kao i jednako iznenađujuće objave zbirki Šime Majić „Potkožni sjever“ (Nagrada „Zdravko Pucak“, 2013.), Maše Seničić „Okean“ (Nagrada „Mladi Dis“ 2015.), Monike Herceg „Početne koordinate“ („Goran za mlade pjesnike“, 2017.), Marije Dragnić „Konfabulacije“ (Nagrada „Ratkovićeve večeri poezije“, 2018.), Lucije Butković „Vučji sat“ (Nagrada Na vrh jezika, 2018.) i Marije Dejanović „Etika kruha i konja“ („Goran za mlade pjesnike“, 2018.) te „Središnji god“, (Nagrada „Zdravko Pucak“, 2018.), s rijetkom iznimkom Dijale Hasanbegović čija je zbirka „Neće biti djece za rat“ 2017. godine odmah pronašla svoga izdavača (Vrijeme, Zenica), zaobišavši uobičajeni put objavljivanja prvijenaca preko pjesničkih natječaja, a koji sve do danas ostaje njezinim izdavačem.

Marija Dejanović odmah se izdvojila specifičnim jezičnim imaginarijem i uspostavljanjem novoga lirskog koda te evokativnim vizualnim kompozicijama kojima lako ostvaruje simboličke potencijale pjesme. Krešimir Bagić tako navodi da pjesnikinja Dejanović pokazuje nesvakidašnje umijeće vođenja pjesme gdje „u prostor teksta obično uvuče nekoliko upečatljivih slika ili simbola, a potom različitim retoričkim strategijama nastoji na njihovu diskretnom povezivanju i komunikaciji“.

Pjesničke motive pozajmljuje iz narodnih (mahom slavenskih) vjerovanja, folkloristike, geobotanike i botanike, abiotike, ekokriticizma i ekopsihologije, magije i feminizma. Kako pronicljivo primjećuje Lucija Butković, pjesnički ustroj njezine prve zbirke „Etika kruha i konja“ podsjeća na grimorije, tekstualne priručnike čarobnjaštva: „svezana ispod pogrešnog drveta, / s tri malena zuba, / čarobnica je oštrila svoja kopita. / (Suša). Tom je zbirkom inicirala jak pjesnički konceptualni poeziji koji će jednako uspješno nastaviti razvijati kroz svaku iduću pjesničku zbirku. Zanimljivo je pritom spomenuti da Dejanović „Etikom kruha i konja“ nesvjesno uspostavlja začudno jaku literarnu vezu s romanom Olge Tokarczuk „Pravijek i ostala vremena“ koju bi dalje vrijedilo istražiti.

„Središnjim godom“, drugom zbirkom koja se pojavljuje ni par mjeseci nakon „Etike kruha i konja“, autorica rekonstruira velike arhetipske događaje poplave i suše, ali prelazeći s kolektivne na individualnu metarazinu. Tako stapke visibabe također imaju prsten koji prikazuje njihovu starost na Zemlji kao što ga imaju i najstariji živući organizmi – stabla. Pčele su u njezinoj poeziji predstavnice kružnice, čija su tijela, kako pjesnikinja pažljivo primjećuje, spojena pravilno razmaknutim kružnicama: „središte svijeta pčele su krugovi / poslagani jedan do drugoga. /“ (Pčela). U drugoj zbirci čujemo autorski glas koji je tih, zaokupljujuće pažljiv i u suglasju sa svojom okolinom.

Marija Dejanović svojom je pjesničkom subverzivnošću oslobodila nove imaginarne prostore, te nježno i s velikom prisutnošću otvorila uzbudljive predjele u koje se samo rijetki pjesnici usuđuju stupiti.

Izbor iz poezije:

BIJELA VATA

Svojim potrganim očima
vidim golotinju svijeta.

Ako negdje leži šuma,
pruža se presvučena bijelom smočenom
vatom. Zimska je šuma previše krhka
da izdrži vretena i sjekire
ljetnog neba.

Ako se negdje prostire more,
ono sjedi na krevetu žene.
To je svila pješčanog diva.
Pjeni se u cvjetove čipke
koji skrivaju Moranin pupak,
smrtonosan izvor života.

UMANJENICA ZA ČEKANJE

Kad prizovem tvoje ime,
umanjenicu za „čekanje“,
nosiš kratku majicu, imaš ruksak i putuješ.
Nisam sigurna ideš li autobusom

ili netko od tvojih prijatelja vozi,
ali kad stanete, izađeš i podbočiš se
kao izvidnica dječaka ozbiljnog lica,
iz nosa izrastaju pjegice kao šumske gljive.

Kad promatraš udaljene obrise
nepoznatog grada, čovjeku bi se učinilo
da ti je jučer ispao prvi mliječni zub.

Oči su ti tada smeđe kao mušmula,
komadi krzna medvjedića
očuvani u staklenci naftalina.

PROZIRNO ČEKAM

Zemlja je izlučila jutro u sunce.
Spakirao je vrijeme u kofer i sjeo na njega.

Skuhala sam vodu u kojoj će se utopiti lišće.
Pit ćemo čaj i saditi biljke za sreću.

Namještaj dnevne sobe je prazan.
Voda se dimi kao prozirno „čekam“.

Htjela sam da listići otpuste boju
pa da ju možemo popiti,
uzeti k sebi.

RIJEČ

Kad je zašla toplina,
pokreti su postali nevješti.
Tumarati, sudarati se sa stvarima:
sve su riječi ispadale
iz usta nečije nesreće. Te su noći bile nečujne rasprave
između mene i uglatih drvenih ježeva.
Požari iz mojih tabana
došli su do mojih ušiju i tamo zapjevali.

Ponovno smo poželjeli zvuk: uzeti tanjur,
oprati ga. Igrati se da ga češljamo. Ne paliti
svjetlo. Uzeti mali vrč
i ne razbiti ga. Imati moć nad pokretima.

Lisica zna sve tajne,
ali to ne znači ništa ako jež
zna samo jednu
i neće reći.

Ujutro se ničeg ne sjećamo.
Dane ispunjava ono što je bilo
i ono što bi moglo biti
ako nikad više ne otvorimo oči.
Razbacani predmeti govore suprotno,

nađu ravnu stranu na koju će leći
i ne znaju
gotovo ništa, ne govore ništa.

IZLIJEČITI KONJA

Uvijek je bila pametnija od svojih godina:
pretjecala ih, nadmudrivala, preskakala.
Sa sedam je znala množiti vrbe.
Sa sedamnaest je mogla izliječiti konja.

Godine su dolazile kao sfinge,
postavljale pitanja lukavim ustima.
Ona se samo smijala, znala je:
njezine im riječi ne mogu pomoći.

Jednom je pomiješala sjenu noćurka
i piljevinu nastalu u izradi stola.
Njima je omeđila prozore i vrata
ovo će nas spasiti od godina.

Ipak su dvije godine došle
prerušene u putnike s djetetom.
Zamolile su je malo ljudskosti.

Zauzdala je jednu, drugoj stavila sedlo
i rekla im nosite se
ako vam je život drag.

LJUDSKI GRADOVI

To je bio grad drveća
rasječenog, raspoređenog u zeleno
na kojem se sjedi. Mladi su mu konji dali svu svoju poganost.
Kao da nije dovoljno što svakog punog mjeseca pjevamo,
jednom smo pred stanom zapalili kokoš.
Došli su iz policije i vatrogasne službe
popili nam rakiju, ugasili plamen i otišli.

Kako da razumiju riječi te pjesme,
ona samo odjekuje i

Mogli smo im ponuditi žrtvu paljenicu,
ali nismo.
Poželjela sam postati maleni zmaj
i zapaliti im čitav grad.

PČELA

Tamnom je šupljinom živjela pčela
u mirnom shvaćanju kruga.
Krug je cigla od koje nastaje kuća.
Središte svijeta pčele su krugovi
poslagani jedan do drugog.

Tako se štedi prostor: ispljune se praznina
i opet praznina
dok ne nastane veliko srce od zlata.
U njega se postavi lisicu
da leži i sanja da povraća
malene kugle slatkiša.

Umjesto govora, u košnici se
položi u čeljust dijelove bilja
i onda premješta.
Kad se istražuje, vuče se noge
po šarenim plohama.

Jednom se pčela zavukla visibabi
u nabreklu os.
Te je večeri opijena letjela livadom
i u svakom je maslačku vidjela
jedno spašeno sunce.