Još uvijek mi nutrina nije prihvatila da se dešava. Razum je poprilično shvatio, ali u meni nešto zaronjeno sikće i uporno odbija da prihvati stanje. Više puta sebi dnevno kažem: dešava se, dešava se. Duboko udahnem i vratim se uniformi napetosti. Nerovoza gmiže, krivuda po površini tijela, ježi ga i koči. Osjećaji se mijenjaju, a tijelo priziva agresiju, kao da predosjeća neizbježno nasilje. Ništa više nije isključeno. Svaka iduća vijest neće imati svoj ekskluzivitet koji bi imala da se predskazala desetak dana prije. Sve je izoštreniji društveni kontrast, na ulici, na društvenim mrežama, u membranama mozga. Vjetar se bolje čuje. Lampice novih misli se pale, štrokaju i gase. Razdvajamo se u skupine. Sve se manje volimo van imaginarnih ograda virtualnog svijeta. Sve se više osjećamo, mi unutar novonastalih zidova koji život znače.
Peti dan u karantinu, u izolaciji. Još uvijek je nepoznanica virus koji je okupirao svijet. Malo toga znamo o njemu. Protivnik je brz i gladan. Pretpostavljamo sa kojih strana napada, a pravaca je previše, žrtava još više. Mnoštvo pretpostavka i teorija, premalo vremena za zaražene. Lavina bolesti guta i zavodljivo podriguje. Proljeće je jutros nastupilo. Sve više ptica je u kanjonu Neretve. Godinama nisam vidio ovoliko vrana.
Danas sam morao do trgovine. Nikada mi se manje nije izlazilo. Prvo stavljanje maske na lice, poput rituala ispred hrama zvanog vrata, koji se ubrzo otvori sa vanjskom svjetološću i iz komoditeta karantinskog se upadne u tripoznu stvarnost u kojoj ulicama grada hara neukrotivi virus nastao na pijaci Wuhana. Jebiga, dešava se. Znam da trebam kupiti neke namirnice, čisto da ne moram često da izlazim. Razrađujem taktiku, da se što manje izložim mogućem napadu, da što je više moguće smanjim rizik. Otvaraju se vrata, čiji riječi korijen je vrt, zanimljivo. Ulazim u vrtove civilizacije koja, možda, privodi se svome kraju.
Iz sokaka izlazim u Fejićevu ulicu, vidim dva reda koja se leđima dodiruju, jedan od Sber banke, drugi od trgovine Amko. Distanca između ljudi solidna, baš kako je i preporučeno iz kriznog štaba, u većine su maske na licima. Planirao sam da u Amku obavim kupovinu, jer mi je najbliži, ali mi se nije stajalo u redu. Produžio sam prema Krašu, da vidim kakva je situacija kod Konzuma. Tamo nije bilo reda. Ispred Konzuma migrant prodaje maramice, niko ga ne primjećuje. Na ulazu, kasirka se dere na čovjeka koji nema sitno. Prvo što sam primjetio je starica koja pipa naranču veličine pipuna. Srednjovječne žene drže napetu distancu i čekaju da starica završi, da bi se mogle obrušiti na voće. Par minuta kasnije sam gledao kako nestaju voćke kao na slot mašini. Slowmotion u trgovini pod efektom hazarderske tmače. Muzike koja obično istiha svira više nema sa zvučnika iz konzumskih plafona, samo fleke od vlage u oblicima virusa koji proždiru vlažne smajlije. Zveče točkovi kolica i šušte plastike kesa. Iz nekog razloga sam se desetak minuta zadržao na supama. Kupio sam sudžuk, masline i salamu. I supe sam kupio, od gljiva.
Kada sam izašao iz Konzuma, shvatio sam da nisam ništa bitno kupio. Pri povratku nazad, svratio sam u DM, sa namjerom da kupim neku supstancu za dizanje imuniteta. Blejao sam minutama ispred raznih bočica i pakovanja. Uzeo sam B komplex, Magnezij i sjemenke kajsije. Nije bila gužva. Stariji čovjek sa velikim bijelim slušalicama na ušima je potresenim tonom pitao uposlenicu sa maskom preko lica: „Da li imate dezodorans?“. Kupio sam stvari koje nisam namjeravao kupiti.
Prošao sam pored Amka, prepoznajem neke ljude iz reda, i dalje su stajali. Pomislio sam da im kažem da ispred Konzuma nema reda, ali sam prešutio. Banka je već bila zatvorena. Apoteka malo naniže, prije mog sokaka, otvorena, jedna osoba u njoj. Stajem ispred. Pričekam da završi, potom ulazim i pitam da li imaju bilo šta za dezinfekciju? Odgovor je da nemaju. „Da li imate maske?“, pitam. Odgovor je bio isti. Spustio sam se niz sokak i ostavio kesu iz Konzuma, da bi ponovo izašao, ovoga puta do Merkatora. Na putu se pozdravljam sa lokalnom romkinjom, kojoj nije baš najjasnije šta se dešava. Ispred Merkatora nema reda, ali nema ni voća sa pristupačnim cijenama. Obična jabuka je preko dvije marke. U Merkatoru ne kupujem jabuke. Kupio sam luk, koji mi nije na pamet pao u Konzumu, Violeta toalet papir, mentol bombone za staru majku i još nešto, zaboravio sam. Bio sam sve napetiji. Provocirali su me ljudi bez maski na licima. Osjećao sam da bih mogao eskalirati i počiniti strahote. Napustio sam Merkator kao striptiz klub u kojem sam najmanje gledao žene, a više se nabadao očima sa tamošnjim gangom.
Ostavio sam luk i bombone, i ponovo izletio, do Amka. Stao sam u red. Napravio preporučenu distancu i taman da dočekam svoje vrijeme, kad mi se onaj lik sa velikim bijelim slušalicama iz DM-a ubaci ispred. Rekoh mu poluagresivno: „Halo bola, vrati se u red“. Oglušio se. I u momentu dok sam kiptio priupita s vrata: „Da li imate plastične rukavice?“. Iz mraka Amka mu glas odgovori da ih nema. Produžio je dalje, ne sluteći da je liku iza njega na um padalo mnogo užasavajućih scenarija. Došao je moj red. Kolica sa ulaznih vrata, koja su predstavljala improviziranu barijeru, su se kliznula i ušao sam u Amko. Ta trgovina je uvijek bio drugi svijet za Konzum i Merkator. Kupio sam sedam ili osam sapuna po osamdeset feninga, još jedan sudžuk, mali danski feta sir, konzerve i hejbet drugih nafajiza. Od voća sam uzeo hurme, iranske. Planirao sam i kruške, ali tek što sam napunio kesu sa glavatim kruškama, nisam znao koji broj treba ukucat na aparatu koji printa naljepnicu sa cijenom i bar kodom. To je kod Amka uvijek problem. Bijesan sam ostavio kesu sa kruškama na refuzni grah i otišao na kasu.
Pala je noć. Pale su maske. Pali su i prvi životi. Život nastavlja da se kreće, samo mnogo sporije i tiše. Sa balkona sam vidio vatromet i čuo glasnu i nerazgovjetnu muziku koja je stizala kanjonom Neretve. Još uvijek je vedro, meteorolozi najavljuju blago zahlađenje, dok epidemiolozi najavljuju nove smrti u vrtovima grada koji sve ubrzanije i kraće diše.